predvez.com
ZERP-ovi su dobri i za Jadran. U to uvjerava studija koju je za potrebe Europske komisije izradio tercet konzultantskih tvrtki MRAG (www.mrag.co.uk), IDDRA (www.IDDRA.org) i LAMANS, specijaliziranih za ekspertizu pitanja vezanih uz more. Studija je predstavljena u kontekstu široke EU-teme iskorištavanja morskih resursa, ali uz ogradu da „odražava mišljenja i nalaze konzultanata i ni na koji način ne odražava ili uključuje poglede Europske unije i njezinih članica ili bilo koje druge institucije EU-a“.
Kada je počelo mrcvarenje Hrvatske nakon odluke o proglašenju zaštićene ekonomske zone, u Europskoj su komisiji već ozbiljno razmišljali o novom koraku u zaštiti resursa, općoj „zonizaciji“ Sredozemlja. Mudro su šutjeli. U međuvremenu, kolekcija izjava, tumačenja, ucjena i pritisaka narasla je do golemih razmjera, pitanje zaštite Jadrana ispolitizirano je do besvijesti, pogotovo kada su se teme od zajedničkog interesa dohvatili političari i odmah za njima i politikanti.
Umjesto istinske skrbi o održivosti resursa dobili smo patetiku lažnog dobrosusjedstva i jednako umjetne borbe za nacionalne interese. More je postalo taocem politike. Ekonomija tvrdi da su svi izgubili pare.
Natezanje je Hrvatsku stajalo godina odgađanja ulaska u EU da bi se na kraju, kao i u svim ratovima, sklopio mir, u slučaju razgraničenja Slovenije i Hrvatske dogovorena je arbitraža. Ili, solucija do koje bi došlo čak i da nije bilo pretjeranih reakcija na objema stranama i zloupotrebe cijelog dosjea u svrhe domaće politike.
Na brod su se, čim je priča otvorena, ukrcali lokalni populisti, našlo se mjesta čak i za klaunove i oni su u općoj histeriji dobivali naslovnice i minutažu. Struka pravnika, specijalista za međunarodno pravo mora, nemoćno je pratila novi soj domoljubnih eksperata s malo ili nimalo poznavanja smisla UNCLOS-a (UN-ove konvencije o pravu mora), ali s naglašenom voljom služenja vrhušci. Na kraju, metež je naštetio svim zemljama i većini sudionika. Jadran je, unatoč gorljivu trudu, ostao jednako (ne)zaštićen i ranjiv.
Predstavnici Europske unije su za te neukusne epizode, onako svisoka, držali lekcije da se „obaveze moraju poštivati“ i da nema mrdanja. Istodobno, članice Unije su i članice UNCLOS-a na koji se i Hrvatska, kao i ostale zemlje sa zonama, uvijek pozivala i na njemu temeljila odluku o zaštićenom gospodarskom pojasu.
Nakon proglašenja pojasa i pritisaka koji su uslijedili, on je deriviran u hibrid koji je trebao zadovoljiti susjede, poglavito Italiju, postavši zaštićenom ribolovno-ekološkom zonom ili - ZERP-om. Pojam ZERP-a koristili su čak i Unijini dužnosnici tumačeći hrvatskim predstavnicima, između redova, da je UNCLOS nevažeći ako je zemlja kandidatkinja za EU. Hrvatska se nije previše trsila iz riječi i izjava u stvarnost prenijeti istinsku zaštitu morskih resursa. Za to treba novca, znanja, volje i spoznaje vrijednosti mora.
Istodobno, pod pritiscima i uz realnu opasnost da bi joj aplikacija međunarodnog prava donijela odgodu ulaska u EU ili joj ga čak uskratila, u ožujku 2008. godine je iz režima u zaštićenom ZERP-u isključila ribarice članica EU-a. Ergo, moglo se provjeravati korejsku ribaricu, no talijanska je suvereno činila što joj je god po volji, sve do hrvatskih teritorijalnih voda.
Pregled dobrosusjedskih sporova na Sredozemlju respektabilna je kolekcija sraza rogova u vreći. Autori studije o isplativosti zona morali su čak izbaciti odjeljak o Gibraltaru nakon španjolskih prigovora i napomenuti da spominjanje palestinskog akvatorija ne prejudicira pozicije u procesu priznavanja palestinske države. Sreća je da Makedonija nema mora jer bi se onda Grčka i Cipar s jedne, a Turska s druge strane drvili oko imena.
Hrvatska, prema spomenutoj studiji, tek treba odrediti granicu prema Bosni i Hercegovini u Malostonskom kanalu, uz napomenu autora da bi teritorijalne vode na nekim mjestima bile uže od 12 milja. Sporazum o razgraničenju iz srpnja 1999. godine nisu ratificirali parlamenti obiju zemalja, ali je o svemu notificiran UN. S Italijom postoji sporazum o kontinentalnom grebenu (continental shelf) slijedom ugovora Italije i nekadašnje Jugoslavije iz 1968. godine. Od 2002. godine na granici s Crnom Gorom na snazi je prijelazni protokol o graničnom režimu, a prijepor sa Slovenijom je, nakon sve buke i bijesa, predan na arbitražu.
U tim vremenima još nisu bile potvrđene brojke iz friške studije predstavljene u Europskoj komisiji, a kojom se na 246 znanstveno pedantno sročenih stranica opisuju sve koristi i dobrobiti uspostavljanja zona na Sredozemlju, „uključujući ekonomske“ (EEZ, Exclusive Economic Zones). Analiza je potvrdila ono što su znali susjedi preko Jadrana, od zoniranja će svi imati koristi – neki više – ali bit će i štete jer proglašenje zone znači i ograničavanje nekih, pogotovo ribolovnih prava drugim zemljama.
Do 2020. godine zonizacija Sredozemlja Unijinim bi članicama donijela nova radna mjesta, odnosno kruh za sedam milijuna ljudi umjesto sadašnjih 5,4 milijuna, povećavši doprinos BDP-u s 500 na 600 milijardi eura. Računica pokriva pet osnovnih područja aktivnosti s potencijalom najvišeg rasta – akvakulturu, plavu energiju, turizam, mineralne resurse podmorja i plavu biotehnologiju.
Hrvatska bi u ribarstvu mogla ostvariti godišnji ekstra-prihod za gotovo trećinu viši od sadašnjega ili 32,822.436 eura. Jedini gubitnik u slučaju prave zonizacije Jadrana je Italija, s minusom od gotovo devet posto i gubitkom skoro jednakim hrvatskom dobitku. Drugi jadranski dobitnik bila bi Crna Gora. Gubitak Italije temelji se na ograničenjima operiranja njezine velike ribarske flote.
Višak ribarica kroničan je problem diljem Europske unije, na Jadranu je neznatan u odnosu na prave ratove koji se vode po Atlantiku. Svaki kraj radne godine u EU obilježava utvrđivanje dopuštenih kvota za izlov praćeno ucjenama, svađama, prijetnjama vetom... pri čemu nitko, pogotovo ne ribarska industrija, ne želi uzeti u obzir temelje cijele te industrije - održivost ribljeg fonda.
Ribarstvo je industrijska grana koja, uz sustavnu podršku političara, pili granu na kojoj sjedi. U turizmu od zonizacije dobivaju svi, tvrdi studija. Dodatna vrijednost koju bi čvršća zaštita okoliša donijela turizmu je pet posto: za Hrvatsku to znači 132,7 milijuna eura ekstra-prihoda, a za Italiju 172,2 milijuna eura ili oko 150 milijuna eura više, uračuna li se gubitak u ribarstvu.