Hrvatski standardni jezik isključuje Srbe

Koje su odlike jezika Srba u Hrvatskoj? Je li on uklopljen u hrvatski jezični standard ili jezik hrvatskih Srba ima neku svoju inačicu? Postoji li razlika između jezika kojim su govorili naši Srbi do 1990. godine i onoga kojim govore danas?

Neka su to od pitanja otvorenih na tribini „Jezik Srba u Hrvatskoj“ u organizaciji Srpskog privrednog društva „Privrednik“ i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Srbi u Hrvatskoj, poput ostalih nacionalnih manjina, isključeni su iz novog hrvatskog jezičnog standarda koji je uveden nakon 1990. godine. Istodobno, standardizacija njihova jezika tek je djelomična i nejedinstvena. To, ipak, nije glavni problem.

Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a i izvanredni profesor Odsjeka za lingvistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, smatra da je veći problem to što se jezik povezuje prije svega s identitetom, a jezik je – po njemu – zapravo stvar slobode i kreativnosti. Oslikao je taj stav na primjeru ćirilićnih ploča u Vukovaru.

- Jezik više povezujem sa slobodom nego s identitetom. Ćirilica je prije svega sredstvo komunikacije i dio jezičnog znanja, a i u svijesti je dobrog dijela srpske zajednice u Hrvatskoj. Ako ne postoji sloboda da koristite znanje koje imate, u ovom slučaju pisanja ćirilice, onda je to problem. Posebno ako je država potpisala međunarodne akte koji vam to jamče. To predstavlja ugrožavanje prava, proskribiranje i simbolično nasilje. Ljudi se moraju osjećati slobodnim u korištenju pisma i jezika – upozorio je Pupovac.

Povezivanja pisma sa stradanjima u ratu ne bi smjelo biti. A to upravo rade „identitetske politike“, smatra Pupovac.

- Identitetske politike misle da one zapravo supstituiraju moralnost i etičnost. To je problem i dijela naše lingvistike, koja misli da je bavljenje tim poslom samo po sebi moralno i etično. A nije tako – upozorio je.

Kada se govori o jeziku kojim se služe hrvatski Srbi, riječ je o trima standradima kojima se različtio koriste, ovisno o institucionalnim okolnostima i pojedinim javnim ili polujavnim situacijama.

- Mnogi se služe ovim novim hrvatskim standardom, bilo u izvornoj ili nekoj miješanoj verziji. Drugi standard je zapadna, ijekavska varijanta, definirana još od Novosadskog sporazuma. Ona je u nešto slabijoj upotrebi, ali je možete zateći kod različitih ljudi. Često se miješa s novim standardom koji je u Hrvatskoj dominantan. Treći standard je ovaj u istočnoj Slavoniji. Riječ je šumadijsko-vojvođanskom zapadnom ogranku koji služi kao osnova,  s izuzecima ijekakvskih enklava kao što su Bobota ili Pačetin, koje imaju ijekavsku osnovu – objasnio je Pupovac.

Na upit koja bi se od tih varijanti trebala govoriti, kada bi dobili redakciju na srpskom jeziku na HRT-u, Pupovac je rekao da bi to bila dva od ova tri standarda. Jedino novi hrvatski službeni standard ne bi mogao biti zato što on nije mišljen kao da je i srpski, odnosno manjinski. On nije inkluzivan, nego je isključiv. Problem leži i u službenoj jezičnoj politici, koja je, kako je rekao, zgrčena, ali situacija je ipak jednostavnija nego prije pet ili deset godina.

Ni jezik moderne kulturne produkcije Srba nije jednoznačan. Čedomir Višnjić iz Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, rekao je da je jezična praksa u 150 do 200 naslova u izdanju Prosvjete raznolika i da se ne može svesti na jedan obrazac.

- Ako su autori sveučilišni profesori iz Zagreba, vrlo je vjerojatno da ću dobiti tekstove koji su na akademskom, hrvatskom jeziku, na vlastitoj književnoj varijanti. Ako je, pak, riječ o tekstovima naših ljudi, Banijaca ili Kordunaša, a koji su danas u Beogradu, dobit ću vrlo zanimljivu smjesu. Tako su ovih dana izašle dvije knjige Miloša Kordića: poezija na ijekavici, a zapisi o danima izbjeglištva na ekavici. Malo nas je koji ustrajavamo na štokavštini istočne varijante – rekao je Višnjić i zaključio da „praksa za sada ne nameće ništa, nameće samo snažnije prakse iz okruženja“.

Slična su i zapažanja Mate Kapovića, docenta na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

- „Urbani“ Srbi iz Rijeke ili Zagreba više-manje govore i pišu kao Hrvati, s time da imaju male markere u jeziku koji ukazuju na to da ne prihvaćaju promjene koje su nastale u službenom standardu. Tako će u Novostima više upotrebljavati "hiljada", internacionalne nazive za mjesece ili „jeste“ umjesto „jest“. Zanimljivo je da tako u Novostima pišu i Hrvati ljevičari. To je svojevrsna mikropolitička intervencija – kaže Kapović.

Za Srbe s područja Like, Korduna i Banije, Kapović kaže da pišu jezikom koji je sličniji hrvatskom jeziku prije 1990. godine s elementima istočne varijante , tako da se u istom tekstu mogu naći riječi „kazalište“ i „organizovao“. Najbliže srpskom standardu pišu i govore Srbi u istočnoj Slavoniji, ali ne samo oni.

- Zanimljivo je da jezik i Hrvata u Vukovaru, dakle i onih koji među ostalim razbijaju ćirilićne ploče,  pripada šumadijsko-vojvođanskom dijalektu i da i oni govore ekavski. To potpuno krši nacionalističku matricu – primjetio je Kapović.

Otvoreno je i pitanje jesu li hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski jezik jedan jezik. Za Matu Kapovića nema dvojbe – legitimno je govoriti o jednom jeziku s jezičnim varijantama. U tome Hrvatska nije specifična. Slična je situacija i s njemačkim jezikom u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, s francuskim u Francuskoj i Kanadi ili engleskim u Velikoj Britaniji i SAD-u.

- Jezik se ne može odvojiti od politike. Kada je došlo do rata u društvu, došlo je i do rata u jeziku. Tako je izbacivanje „srbizama“ u hrvatskom jeziku, zapravo etničko čišćenje jezika. Nacionalizam u društvu je purizam u jeziku. Ako se želimo boriti protiv nacionalizma, ne možemo se protiv toga boriti samo u jeziku. Nacionalizam se može pobijediti prvenstveno kroz politiku i ekonomiju – zaključio je Mate Kapović.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu