Drago Pilsel
<p>
Autor je dugogodišnji vanjskopolitički komentator raznih medija i stručnjak za religijska pitanja. Magistar je znanosti specijaliziran za područje političke teologije. Rođen je u Buenos Airesu 1962. gdje je 1986. i 1987. započeo filozofsko i teološko školovanje na fakultetu na kojem je profesor i rektor bio papa. Živi i radi u Zagrebu.</p>
U srijedu 28. kolovoza prisjetili smo se 50. godišnjice govora koji će uvijek ostati upamćen zbog riječi koje su postale simbol borbe za bolji i pravedniji svijet. Na stepenicama ispred Lincolnovog memorijalnog centra, a u sklopu glasovitoga Marša na Washington 1963., baptistički pastor i teolog Martin Luther King Jr. imao je san o boljem i pravednijem svijetu. Svijetu bez rasizma, i s punim poštivanjem temeljnih ljudskih prava na život, sigurnost, mir i pravednost. Jesu li, točno pedeset godina poslije najvećeg političkog govora u povijesti danas definitivno srušeni snovi M. L. Kinga ili ipak treba spasiti povijesnu vrijednost toga govora?
Istina, rasizam u Americi i svijetu ostao je, čini se, i dalje nerješiv problem. ''Od bacanja banana na travnjak na nogometnih utakmicama i hukanja tamnoputim igračima, pa sve do nedavnog ubojstva američkog crnog dječaka Treyvona Martina. Njegov ubojica, bjelački čuvar bogataškog dijela grada na Floridi na sudu je - oslobođen krivnje. Pravo na život nestalo je isto tako, upravo ovih dana, za preko tisuću ubijenih u napadu kemijskim oružjem u Siriji. Svijet kao da više nema snage ni odlučnosti, i na televizijskim ekranima sada gleda smrt djece koja se guše od bojnih otrova. Pravednost? Upravo smo vidjeli presude koje mnogi s pravom smatraju skandaloznima. Pripadnik američkih vojnih snaga Bradley Manning, otkrio je svijetu putem WikiLeaksa, lakoću i smijeh uz koje su piloti borbenog helikoptera ubijali 'mete' na ulicama Bagdada. A riječ je bila o novinarima i nedužnim civilima. Za otkrivanje 'povjerljivih dokumenata' Manning je osuđen na 35 godina zatvora. Drugi zviždač, Edward Snowden, koji je otkrio razmjere potpune kontrole interneta i komunikacije, trenutno je najtraženija meta i bjegunac na svijetu'', napisao je kolega Tihomir Ladišić u nedavnom komentaru.
Stoga je američki predsjednik Barack Obama, koji je u srijedu održao govor na istim stepenicama ispod Lincolnovog spomenika, morao objasniti gdje je i kako nestao Lutherov san. Nije baš uspio. Čini se da mu to nije bila ni namjera.
"I Have A Dream" je sedamnaestominutni tektonski potres koji je uživo, prema tadašnjim procjenama pratilo preko 250.000 boraca za građanska prava i njihovih simpatizera. Govor je bio napisan. Skicu je pripremio Kingov prijatelj i odvetnik Clarence B. Jones. King je sedam prvih pasusa čitao baš kao što ih je bio napisao, od zareza do zareda. A onda mu je čuvena pjevačica Mahalia Jackson doviknula: ''Martine, pričaj im o tvojim snovima''.
Naime, Mahalia ga je bila čula dva mjeseca ranije u Detroitu, gdje je King bio koristio sintagmu ''I Have a Dream'' ali to nije bilo zapaženo. Tada je King, pripovijeda Jones, pomaknuo stranice pripremljena govora, zastao nekoliko sekundi, pogledao masu i rekao ono što se smatra najboljim govorom svih vremena.
Kingov san nije bila fantazija. Izolirani san, onaj koji imamo svi mi, može biti himba, fantazija, čak i žarka želja. Ponekad, uvod u snažnu viziju, halucinaciju, u umjetničko stvaranje... Ali san koji se dijeli na način kako je to učinio King je kolektivna utopija: mogući izazov. Veliko iskušenje. Kada je Martin Luther King toga vrućeg dana kolovoza 1963. rekao nekoliko puta ''I Have a Dream'' on je sastavio jednu od najjačih modernih utopija. Tih 1666 riječi koje je izgovorio potresle su cijeli svijet i dalje ga tresu jer se dotaknuo tri temeljna principa: jedinstvo, jednakost i demokracija.
Općenito, utopijom smatramo, između ostalog zbog snažna utjecaja istoimene knjige iz 1516. Tomas Morea, nečim nestvarnim, neizvedivim, nezamislivim. Zbog nemogućnosti ideje, a ne zbog njene neshvatljivosti. Ali povijesna zasluga Kingova govora je ta što je uspio zacrtati utopiju jednakosti kao put koji je moguć i poželjan, a ne kao nedohvatljiv otok iz Moreove satirične i genijalne knjige.
King nije govorio o nedohvatljivom otoku ili o mjestu na margini, već o putu kojim se čovjek uzdiže, integrira, otkupljuje i prelazi iz ''tamne i opustošene doline segregacije u sunčani puteljak društvene pravde'', od ''blata rasne nepravde do čvrste stijene bratstva''. King je pokrenuo čovječanstvo, slično kao prije njega Ghandi, na težak put koji prolazi izuzetno naporan i mučan krajolik koji neće onemogućiti ispunjenje kolektivnog san.
''I Have a Dream'' nije poezija iako je to poetičan izraz. To je snažna politička vizija. Jeste, to je san, ali se Kingov san pretvorio u najprepoznatljiviju političku zastavu i u generacijsku himnu, kao što je i Lennonov ''Imagine''. Pedeset godina kasnije, Kingov govor je dio univerzalne kulture, transcendira kontekst i konkretnu povijest koja se odigravala 1963. jer je prešao na moralni teren.
I zašto je danas taj govor toliko snažan? Jer se u nas politika pokazuje bez čari, pa skoro bez ikakvih emocija koje bi znale interpretirati i povesti. Siromaštvo današnje politike je trostruko: nema snove koje bi se pretvorili u izazove, ne brani utopije koje će se obavezati s akcijama i ne prepoznaje riječi koje bi ganule kao one Kingove. Ako gledate videozapis toga govora i ako vas ono ne stisne oko srce, pazite, nešto nije u redu s vama. ''I Have a Dream'' nije samo genijalni govor već je to manifest za cijelo čovječanstvo. Put više nego cilj.
Za mene taj se put nastavlja jer je to put koji nas treba izazivati da ostvarimo bratstvo svih stvorenja. A to je utopija zbog koje vrijedi trošiti život.
Veliko ti hvala, dragi Martine.