I HDZ-u i SDP-u odgovaralo je da se uništi Dalmatinska akcija. Zato se još uvijek skriva istina o eksploziji 1993. godine

"Na dan svetog Mihovila razorili su prostorije DA i za to optužili članove stranke, a to da je terorizam za koji je bila zapriječena kazna od 3 do 15 godina zatvora... Nakon izbora 2000. godine zatražili smo od ministra policije Šime Lučina da javnosti predoči sve dokumente koji su vezani za razaranje prostorija, hapšenje i maltretiranje naših članova u zatvoru, odnosno: po čijem nalogu je zgrada u kojoj su se nalazile prostorije stranke danima prije eksplozije bila ograđena, po čijem je nalogu upućena specijalna policijska grupa iz Zagreba, koja je donijela već gotov popis imena osoba koje su odmah uhapšene, po čijem nalogu su 'rezervirane' ćelije za uhapšenike čitav dan prije odluke istražnog suca, po čijem nalogu i tko je sve znao za premlaćivanje uhapšenih, po čijem nalogu i tko je sve znao za uskraćivanje lijekova kroničnim bolesnicima, po čijem nalogu su uhapšeni odvođeni iz istražnog zatvora na novo premlaćivanje nakon svakog 'pogrešnog' iskaza, po čijem nalogu i tko je znao za 80 (osamdeset!) hematoma 22-godišnjeg studenta kojeg su danima tukli u zatvoru, po čijem nalogu nisu poštovane odredbe ZKP-a ni Konvencije protiv torture, po čijem nalogu se insistiralo na upornom objavljivanju punih imena osumnjičenih i optuženih članova DA, dok su svima, baš svima ostalima objavljivani samo inicijali, po čijem nalogu se proces nepotrebno odugovlačio... Na naša pitanja nikada nismo dobili nikakav odgovor. Umjesto toga uslijedilo je brisanje stranke. Potpisala ga je tadašnja ministrica Ingrid Antičević Marinović."

Takav je status na svom Facebook profilu prije desetak dana, dok su cijela policija i nekoliko dalmatinskih i hrvatskih gradova slavili blagdan svoga zaštitnika, ispisala dr. Mira Ljubić Lorger, nekadašnja saborska zastupnica i bivša predsjednica Dalmatinske akcije, najvažnije regionalne stranke koju je dosad iznjedrila politička scena u Dalmaciji. Ta je regija danas bez "svoje" regionalne stranke, pa se zanimljivo podsjetiti na 1993. godinu kad je netko u nacionalnom parlamentu zastupao njezine interese. Dok bomba u Kružićevoj ulici u Splitu nije sve prekinula.

Od eksplozije u vašim prostorijama prošla je 21 godina. Je li se ikad otkrilo tko je zapravo podmetnuo eksploziv, ili su se bar pojavile dovoljno čvrste indicije?

Jedina sigurna činjenica koja je u vezi s tim ikada utvrđena – i to na, zamislite, vojnom sudu, a nakon višegodišnjeg procesa - jest to da eksploziv nisu postavili članovi Dalmatinske akcije, niti ostale osobe koje su s našim članovima za to optužene. Sumnji je bilo svakojakih, ima ih i danas. No, dovoljno jakih da bi se s tim moglo eventualno uspjeti pred sudom – ne. Stoga ostaju posredne indicije da je sve pomno isplanirano i izvedeno uz asistenciju vojne policije, odnosno Mate Laušića, i po nalogu onih koji su njemu zapovijedali. A činjenica da čak 21 godinu nakon događaja još uvijek vlada „zakon šutnje“ govori da su također imali, ako ne izričitu (osobno mislim da su imali i takvu), ono svakako prešutnu dozvolu, ili saznanja ili dogovor i s najznačajnijim opozicijskim strankama, to jest, njihovim čelnim ljudima.

Koji je bio cilj "izvođača" radova, ili njihovih nalogodavaca ili prešutnih promatrača? Vi ste tada prolazili i kroz osobnu dramu.

Cilj je bio posve jasan: brutalnošću prvog napada i zatim dugotrajnim skupim procesom uništiti stranku i zastrašiti njezine birače. Dodatno, da bi koliko god je moguće oslabili i mene osobno, osim što su mi uhapsili i zatvorili muža, na čak i za to doba rijetko brutalan način izbacili su me s dvoje djece iz podstanarskog stana. I ta je "operacija" izvedena od "ljudi u crnom" bliskih vojnoj policiji. Na sramotu cijele opozicije, kako u Dalmaciji, tako i u Hrvatskoj općenito, u prvom su uspjeli, u drugom ne. Ali su me držali u izolaciji toliko dugo dok god su mogli. Nikakav mističan "dišpet" Dalmacija tada, kao ni prije ni kasnije, nije pokazala, što mi je dalo mnogo zanimljivog posla u godinama koje su slijedile. Gotovo godinu i pol dana nakon usmenog izricanja prvostupanjske oslobađajuće presude, "teroristi" su konačno dobili pismenu oslobađajuću presudu. Dužina čekanja na pismenu presudu fenomen je za sebe, malo poznat u sudskoj praksi uopće. No, kako ćemo vidjeti, to nije jedina, a na žalost ni najteža neobična činjenica vezana za ovaj proces. Da smo, naime, uopće dobili pismenu oslobađajuću presudu javnost je izvijestio samo "Dan", mala, sada već "ubijena" splitska dnevna novina i - nitko više! Kako je proces započeo, tako je i nastavljen: kao montirani politički proces u zaostaloj provinciji Dalmaciji gdje je sve moguće, pa i najgore zloupotrebe, a da nikoga ne zanima što se događa, zbog čega ga je odvjetnik Slobodan Budak i nazvao "paljenjem Reichstaga u Mrduši Donjoj". Dalmacija se na našem procesu uistinu pokazala kao Mrduša Donja, što je ostala do danas.

U svom prigodnom Facebook osvrtu na tu godišnjicu naveli ste niz pitanja koje ste uputili Vladi nakon izbora 2000., kad se činilo da će klima biti potpuno drukčija od one u devedesetima. Odgovore, kažete, niste dobili. Je li vam ikad objašnjeno zašto, makar i neslužbeno?

Ne, ni službeno niti neslužbeno – omerta, kažem, nije prekršena. Mislim da je većina optuženih dobila neku sasvim simboličnu materijalnu odštetu za koju su također morali voditi procese, ali ono što je bitno, da oni i stranka dobiju javnu zadovoljštinu, da im se netko javno ispriča, da javno predoči što se sve događalo, za to SDP očito nije imao interesa, odnosno, kao u mnogo čemu drugom, tako su i u ovome SDP i HDZ imali posve isti interes.

Ni priča o brisanju Dalmatinske akcije iz registra političkih stranaka nije nikad bila sasvim jasna. Iz jednog vašeg članka u Slobodnoj Dalmaciji iz 2003. razvidno je da je Ministarstvo pravosuđa odluku donijelo samo temeljem toga što im je netko rekao da stranka više ne postoji. Što se dogodilo?

Slobodna Dalmacija je 7. ožujka 2003. godine objavila malu, samo nekoliko rečenica dugu vijest da je odlukom Ministarstva pravosuđa DA brisana iz Registra političkih stranaka. I to, kao što smo također mogli pročitati, na potpuno zaprepaštenje tadašnjeg predsjednika DA, Luke Meštrovića. Rješenje je potpisala glavom i bradom ona ista gospođa ministrica, Ingrid Antičević-Marinović, kojoj nije pošlo za rukom da išta suvisloga napravi na poboljšanju jadnog stanja hrvatskog pravosuđa, a ubojice i članovi zločinačkih organizacija slobodno su joj šetali ulicama Hrvatske. Za rečeno je rješenje imala isto toliko zakonske utemeljenosti kao u slučaju da joj netko, bilo tko, napiše dopis kojim traži da se ukine njezina stranka SDP jer je, na primjer, SDP odavno prestao biti socijaldemokratskom strankom. Što je, usput, bila i jest činjenica, dok to da je DA "po zakonu" prestala postojati - nije činjenica. Za mene je onda, a i danas je, i to jedna od onih indicija koje pokazuju da je proces protiv DA vođen uz odobrenje i suglasnost SDP-a. Uostalom, nije li, također, svojedobno Marin Jurjević etiketirao i prijetio DA ništa slabije nego li je to u isto vrijeme činio HDZ? I nije li tim rješenjem SDP učinio za DA stvar mnogo goru, težu i ozbiljniju nego što je uradio HDZ kada je uhapsio 11 ljudi, uglavnom članova stranke, držao ih u zatvoru te devetoricu optužio za terorizam i onda njima i stranci priredio sedam godina dug proces?

Nakon pojave na sceni, Dalmatinska akcija je vrlo brzo postala prilično uspješna, ušli ste u Sabor, na lokalnim izborima osvojili 16 posto glasova. Tko su bili vaši birači tada?

Bili smo primjer da je moguća i drugačija, a ne nacionalno isključiva Hrvatska što očito nije odgovaralo vladajućoj stranci, a bogme ni opoziciji. Kako vidimo, na samom početku postavljenu i utvrđenu nacionalističku, periodično i šovinističku, duhovnu matricu nije se čak ni pokušalo osporiti do danas. A ja i dalje mislim da je interes najamnih radnika da se od takve matrice odmakne i oslobodi te da je, dakle, drugačija Hrvatska moguća.

Ugled kod birača nije praćen jednakim prijemom kod ostatka političke scene. Osim srodnih regionalnih stranaka, kako su vas tretirali drugi?

Da će stvar, da tako kažem, biti vrlo ozbiljna, pokazalo se još prije bombaškog procesa, zapravo već mojeg prvog dana u Saboru. Tada sam saznala da su se gospoda – hadezeovci, esdepeovci i ideesovci – družili tokom ljeta, dogovorili i rasporedili mjesta u saborskim odborima i, zamislite kojeg li čuda, da za DA nije predviđeno članstvo ni u jednom. Čak ni ormarića za cipele u tom Saboru nisam imala. Nametnuta mi je apsolutna, čak i fizička izolacija. Onda je došao taj proces. Nakon vrlo kratkog, istina, nama važnog razdoblja, u kojem su se neke političke stranke i organizacije solidarizirale s DA, već nakon mjesec dana ostali smo napušteni prvo od medija, a odmah zatim i svih ostalih političkih stranaka.

Mi nismo bili vlasnici ni jednog medija pa da smo trajno i sustavno mogli "reklamirati" svoj proces, iznositi obranu i političke ocjene. Uz izuzetak "Novog lista" (u to doba gotovo nedostupnog u Dalmaciji), ostali smo prepušteni državnim medijima, njihovoj osudi i šutnji o svim bitnim činjenicama. Dapače, neki su neovisni mediji ismijavali proces koji se vodi protiv stranke koja je, navodno, tako mala da ne zaslužuje politički proces. Blaćenje stranke moglo se mirno i nesmetano odvijati. O maltretiranju članova Dalmatinske akcije u zatvoru i tokom istrage nije se pisalo... Već nekoliko mjeseci nakon procesa započelo je "dokazivanje" da DA više ne postoji, i to zaista na sveopće zadovoljstvo vladajuće stranke, centra pa čak i ljevice kojoj smo u to doba u Dalmaciji bili nesumnjiv konkurent. Tadašnju izoliranost posebno dobro oslikavaju dvije sličice. Prva: odluci HSLS-a i Dražena Budiše pred izbore 1995. godine da se DA isključi iz dogovaranja opozicijskih stranaka o načinu izlaska na izbore suprotstavili su se samo Mika Tripalo i Stjepan Mesić. Dvije osobe! I druga: IDS nikada nije demantirao tekst njihova člana, tiskan u Novom listu, po kojem se njihov predsjednik Jakovčić i pismeno odrekao suradnje s DA još pred izbore 1995. godine kako bi se lakše uključio u tada aktualnu koaliciju s Hrvatskom seljačkom strankom.

Dalmacija danas? Kako ocjenjujete politički život danas u Dalmaciji, posebno u Splitu za koji ste ipak najviše vezani?

Pa, ovdje se moram malo zafrkavati, jedno je klasni položaj, a klasna je svijest sasvim nešto drugo. Jedno je položaj najamništva u Dalmaciji, jedno je položaj Dalmacije kao regije u Hrvatskoj, a politička svijest o tomu, politička artikulacija – sasvim je nešto drugo. Danas ovdje dominira konzervativizam, o čemu sam nedavno pisala. Naime, čak i prije velike krize koja će razotkriti bitno različite interese koji postoje ne samo među zemljama centra i periferije, nego i unutar pojedinih društava, bilo je jasno da postoje duboki razlozi tako velike naklonjenosti nacionalizmu perifernih elita. Koliko god bile tek periferne, njihov je materijalni interes, njihova ideologija i životni stil najuže vezan za svjetske elite, dok u nacionalnim granicama moraju "odraditi" tek dosadne parlamentarne izbore, za njih je nacionalizam jedini legitimacijski temelj. O tom se nacionalizmu, koji je u nas devedesetih preuzeo duhovnu i ideološku dominaciju, pisalo opširno i temeljito, ali gotovo bez ikakva utjecaja među onima koji su od nacionalističko-neoliberalnog konsenzusa imali najveću štetu. Kad je, pak, riječ o okretanju nacionalizmu ili vjerskom fanatizmu onih izvan elitnih krugova, onih koji nemaju koristi od nacionalizma, za koje nacionalistička duhovna matrica također ostaje "najveća svetost" koju se ne smije dirati, o njima ima začuđujuće malo suvremenih znanstvenih i svakih drugih istraživanja i spoznaja. Tu je i taj, za sada neriješen, problem nesposobnosti lijeve i demokratske inteligencije da dopre do onih koje popularno nazivamo narodom, iako to nije neka homogena masa. Regionalizam se u okviru te nacionalističke ideologije shvaća kao kidanje nekog mitskog nacionalnog jedinstva. Ljevica također ima slabog razumijevanja za regionalizam. Na žalost, nije prvi put da ljevica ne prepoznaje bitne tokove i probleme suvremenog društva, svojedobno nije shvaćala ni feminizam, ekologiju.

Nestankom Dalmatinske akcije kao da je nestala želja za regionalizmom u Dalmaciji. Mnogo ste pisali o tom fenomenu, zašto se on dogodio, kad su forumi, društvene mreže, pa i pojedini mediji i dalje ispunjeni tezama o samosvojnosti Dalmacije?

Ne mislim ni da je interes za regionalizam opao. Manifestno da, letentno – ne. Svašta je Dalmacija prošla, i sve je preživjela.

Uvjereni ste ljevičar i antifašist, a na prošlim lokalnim izborima politički ste se reaktivirali na listi Dragana Markovine za gradsko vijeće Splita čiji je program bio utemeljen baš na ta dva pojma. Gdje su danas ta dva pojma u Dalmaciji, ali i Hrvatskoj?

Premnogo je razloga za osporavanje ove svjetske nepravde u kojoj, kako je napisao Judt, "zlo putuje svijetom" - i to brutalno zlo u zemljama razvijenog kapitalizma, a još brutalnije u zemljama takozvane tranzicije, najbrutalnije u zemljama trećeg svijeta. Ipak, sve više je i vrlo različitih inicijativa za nadvladavanje sadašnjeg stanja. Mislim da svakoj valja posvetiti pažnju, da svaka znači makar mali korak naprijed. Mislim da je i ta lista, bez obzira na formalni neuspjeh, promijenila sliku grada i to nabolje. Prema tome, malo po malo...