„Dvadeset i tri godine nakon rata isprika je neki minimum koji se može pružiti žrtvama, a važna je i za društvo u cjelini, za građenje pomirenja i društveno suočavanje s prošlošću. Posebno je važna i za nas mlade ljude, jer smatramo da ne treba odgovornost za ispriku svaljivati na našu generaciju već je to potrebno napraviti sada i odmah“, rekao je Nikola Puharić Foto: Inicijativa mladih za ljudska prava
Kako se ispričati za ratne zločine? Kako to trebaju učiniti oni najodgovorniji – političari? Je li dovoljno pokloniti se žrtvama zločina u tišini ili to treba učiniti javno, pred kamerama? Jesu li dosadašnji izrazi žaljenja koji su dolazili s Pantovčaka dostatni ili žrtve, ali i javnost, imaju pravo i na „nešto više“?
Nekoliko dana uoči godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, Inicijativa mladih za ljudska prava ponovno je aktualizirala pitanje odgovornosti hrvatskih vlasti za zločine i teška kršenja ljudskih prava tijekom i nakon Oluje. Za razliku od ranijih godina, kada su redovito javnim istupima apelirali na najviše državne dužnosnike za jasnom i nedvosmislenom isprikom, ovoga puta odlučili su tome pristupiti i na edukativan način – sačinili su brošuru, svojevrsni priručnik za političare pod naslovom „Kako se ispričati za zločine“.
Na 15-ak stranica aktivisti objašnjavaju zašto je važno da se najviši državni dužnosnici – u ovom slučaju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković - jasno, nedvosmisleno, u pravo vrijeme i na pravom mjestu ispričaju za teška kršenja ljudskih prava koja su činili pripadnici hrvatskih institucija.
Predsjednica i premijer dužni su se ispričati žrtvama
U Inicijativi upozoravaju da se ističu uglavnom samo ratne pobjede, a da se nedovoljno govori o stradanjima žrtava.
„Odnos hrvatskih političara prema žrtvama se iz godine u godinu pogoršava, uz određene iznimke. Političari snose posebno veliku odgovornost u osudi počinjenih zločina u ime hrvatske države, jer predstavljaju Republiku Hrvatsku u javnosti, a na takvim su funkcijama da su ključni u donošenju odluka. Njihova je odgovornost ne samo da osude zločine nego i da upute ispriku svim žrtvama zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih institucija ili onih koji su bili pod kontrolom RH“, rekao je Nikola Puharić, programski direktor Inicijative, predstavljajući priručnik.
Predsjednica Grabar Kitarović i premijer Plenković dužni su ispričati se žrtvama Oluje, ali i uputiti ispriku i za druge zločine hrvatske strane u 1990-ima, upozoravaju u Inicijativi, poput zločina počinjenih za vrijeme operacije Medački džep i zločina u Ahmićima u BiH.
Isprika znači preuzimanje odgovornosti, ali ne i krivnje, pojašnjavaju aktivisti, jer krivnja je individualna i utvrđuje se u sudskom postupku, a odgovornost proizlazi iz političke funkcije. Jednako tako, u isprici ne treba gledati „drugu stranu“ i to je li se i ona ispričala, to treba činiti zbog budućnosti, smatraju aktivisti
„Dvadeset i tri godine nakon rata isprika je neki minimum koji se može pružiti žrtvama, a važna je i za društvo u cjelini, za građenje pomirenja i društveno suočavanje s prošlošću. Posebno je važna i za nas mlade ljude, jer smatramo da ne treba odgovornost za ispriku svaljivati na našu generaciju već je to potrebno napraviti sada i odmah“, rekao je Puharić.
Mesićeve i Josipovićeve geste – samo „pokušaji isprike“
Prema mišljenju Inicijative mladih za ljudska prava do sada u Hrvatskoj niti jedan političar nije uputio iskrenu ispriku zbog počinjenih zločina s hrvatske strane.
U brošuri tako navode primjere dvojice bivših hrvatskih predsjednika - Stjepana Mesića iz 2003. i Ive Josipovića iz 2010. godine.
Mesić je uputio ispriku „za nanošenje boli i štete“ od strane hrvatskih građana za vrijeme prvog službenog posjeta Beogradu u rujnu 2003. pri susretu s tadašnjim predsjednikom Srbije i Crne Gore Svetozarom Marovićem.
U Inicijativi napominju da, iako je taj čin predstavljao napredak u bilateralnim odnosima, Mesićeva isprika uslijedila je tek kao odgovor na Marovićevu ispriku, nije bila upućena konkretnim žrtvama i nije bila izrečena na mjestu koje bi imalo simboličku važnost za žrtve, a nije se referirala ni na relevantna istraživanja, sudske procese i na utvrđenim činjenicama koje su povezane s počinjenim djelima. Prema tumačenju aktivista, Mesić u isprici ne preuzima odgovornost države i njenih institucija za provođenje zločina i ne osuđuje počinjena djela, a zamjeraju mu i što je propustio naglasiti važnost tolerancije i suživota koji vode kao pomirenju.
Ivo Josipović je za vrijeme posjete Ahmićima, u travnju 2010., izrazio žaljenje za počinjene zločine kojima je doprinijela i Republika Hrvatska, a u svojem govoru priznao je i osudio počinjena kršenja ljudskih prava te političko djelovanje hrvatske države koje je dovelo do provođenja zločina. Iako u Inicijativi smatraju da Josipovićeva gesta predstavlja vjerojatno „najbolji primjer hrvatske politike u simboličkom aspektu tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću“, aktivisti tumače i da taj čin ima nedostatke – nije se ispričao žrtvama zločina, već je samo izrazio žaljenje što, upozoravaju, nema jednaku simboličku težinu. Sporno im je i to što je Josipović propustio ukazati na konkretne zločine i kršenje ljudskih prava od strane hrvatskih snaga u Ahmićima, Stupnom Dolu, Busovači, Mostaru i drugim mjestima.
Jednako nedovoljnim smatraju i Josipovićev odlazak krajem iste godine u Paulin Dvor s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem gdje su se na mjesnom groblju poklonili civilnim žrtvama srpske nacionalnosti stradalim od strane pripadnika 130. brigade HV-a u prosincu 1991. Tada je Josipović u govoru osudio zločin, a za žrtve je rekao da „zaslužuju naš pijetet, a oni koji su ostali iza žrtava našu ispriku“.
„Riječ je o pokušajima isprike. Ta nastojanja nisu ispunila u svoj svojoj kompletnosti sve ono što isprika treba imati. Zbog toga smo u priručniku naveli što isprika u formalnom i sadržajnom smislu treba sadržavati da bi ona doista suštinski doprinijela procesu pomirenja: ona mora biti izjavljena javno, iskreno, ne smije koristiti retoričku figuru poput 'izražavanja žaljenja', mora biti iznesena pred predstavnicima lokalne zajednice, pred obiteljima žrtava i na mjestu koje je simbolično važno i za žrtve i za njihove obitelji te mora biti omogućeno medijima da prenose ispriku…“, navela je neke od uputa iz brošure Branka Vierda, koordinatorica programa pravde.
Pozitivni primjeri Čilea i Velike Britanije
Inicijativa podsjeća i da je Generalna skupština UN-a u prosincu 2005. Usvojila rezoluciju kojom se uređuju osnovna načela i smjernice koje se tiču prava na pravni lijek i reparaciju žrtvama teških povreda međunarodnog prava, među kojima je i preporuka državama da satisfakciju žrtvama omoguće i u obliku javne isprike, koja uključuje priznanje činjenica i preuzimanje odgovornosti.
Kao pozitivne primjere isprike koja je 'više od riječi' ističu slučaj Čilea i Velike Britanije.
U publikaciji je opisan slučaj kada je čileanski predsjednik Patricio Aylwin uputio 1991. ispriku žrtvama zločina i kršenja ljudskih prava za koje je odgovoran režim vojne diktature u toj državi od 1973. do 1990. godine.
Drugi je primjer, britanskog premijera Davida Camerona koji se 2010. ispričao za ubojstvo 14 sjevernoirskih katolika ubijenih 1972. pod sumnjom da su simpatizeri IRA-e, događaj poznat kao „Bloody Sunday“. U objavljenoj publikaciji, Incijativa detaljno analizira Cameronov tadašnji govor u kojem britanski premijer „priznaje neopravdanost ubojstava, ne ublažava opis događaja, preuzima odgovornost za tadašnju vladinu odluku i koristi riječi koje nedvojbeno predstavljaju ispriku“. Oni kao pozitivno naglašavaju da je Cameron ispriku izgovorio u britanskom parlamentu, a ona je bila izravno prenošena na video-zidu u Londonderryju, gdje je zločin i počinjen.
Priručnik za političare „Kako se ispričati za zločine“ Inicijativa mladih za ljudska prava poslala je predsjednici Grabar Kitarović, premijeru Plenkovići i svim saborskim zastupnicima.