Institucionalizirani cinizam: radnom skupinom „protiv“, saborskom većinom „za“ tužbe protiv medija

institucionalizirani-cinizam-radnom-skupinom-protiv-saborskom-vecinom-za-tuzbe-protiv-medija-7615.png

Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH
Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH
Foto: 
HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ

Zašto HDZ-ova većina – većina premijera Plenkovića i ministrice Obuljen Koržinek, koji se predstavljaju protivnicima SLAPP tužbi protiv novinara - 20. listopada u Saboru nije “uspostavila inicijativu radi unaprjeđenja položaja novinara suočenih sa SLAPP tužbama”, pa poduprla SDP-ov prijedlog i zatražila od Roberta Šveba ono što bi bilo najprirodnije na svijetu: da povuče tužbe protiv vlastitih novinara?

HDZ ima iskustva s dvostrukim linijama zapovijedanja. Sudski su utvrđene u ratu: hrvatski ratni zločini u Osijeku, Sisku, Gospiću i drugdje počinjeni su i zataškani mimo službene hijerarhije, u sklopu tajne, dvostruke linije zapovijedanja. Isto je bilo s ratom protiv Armije BiH u Bosni i Hercegovini: Sabor taj rat nikada nije odobrio, ali državni vrh ipak ga je vodio, pa je sve završilo presudom za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja dijelova BiH. Ivo Sanader, dok je bio premijer, obogatio se uspostavivši u javnoj upravi svoju vlastitu, tajnu, dvostruku liniju zapovijedanja, koja je također završila na sudu. Ali na sudu, nažalost, neće završiti još jedna HDZ-ova politika koja permanentno gaji lice i naličje: medijska demokratičnost izvana, medijski cinizam iznutra.

„Predsjednik Vlade informirao je kako je Ministarstvo kulture i medija formiralo Radnu skupinu za suzbijanje SLAPP tužbi, ali i da se planira osigurati nove mehanizme financiranja profesionalnog novinarstva, između ostalog i kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti“. Rečenica je to iz priopćenja koje je hrvatska Vlada objavila 9. listopada, nakon što je premijer Plenković primio predstavnike Europske federacije novinara (EFJ) i Hrvatskoga novinarskog društva (HND), u povodu godišnje skupštine EFJ-a što je tog vikenda održana u Zagrebu.

Jedanaest dana kasnije, Plenkovićeva je stranačka većina u parlamentu - svi zastupnici HDZ-a - odbila prijedlog SDP-a da novoimenovani ravnatelj HRT-a Robert Šveb povuče tužbe što ih je ta kuća, u mandatu uhićenog bivšeg ravnatelja Kazimira Bačića, podnijela protiv vlastitih novinara. HDZ nije omelo ni to što su ih ovaj put napustili i lojalni koalicijski partneri: SDSS, primjerice, glasao je za SDP-ov prijedlog.

Ali, kada je o novinarima riječ, još se jednom pokazalo koliko može biti cinizam HDZ-a. Medijski je krajolik, uz manjinsku politiku, područje u kojemu je HDZ u posljednjih trideset godina demonstrirao valjda najveću dvoličnost. Na ovome je mjestu primjereno prisjetiti se ledene izjave Tuđmanova ratnog ministra obrane Gojka Šuška, koji je trijumfalnu pobjedu u Oluji interpretirao na karakterističan, ciničan i iskren način istodobno: “Naši preci”, rekao je Šušak aludirajući na NDH, “Srbe su tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo iz pozivali da ostanu, ali oni su otišli”. Tom je izjavom Šušak trijumfirao nad kolektivnim odlaskom Srba poslije Oluje, koji se pokrenuo usprkos tome što su mediji u danima Oluje više puta emitirali poziv državnog vrha Srbima na okupiranom području neka ne napuštaju Hrvatsku.

Po istoj se logici, od prvog do današnjeg dana, odvija i HDZ-ova politika prema medijima: stranka je vodila zemlju iz jednostranačja u parlamentarnu demokraciju, ali je pritom, do dana današnjega, nastavila njegovati represiju prema medijima, prilagođavajući metode trenutku: devedesetih je bila riječ o otvorenoj državnoj represiji, od institucionalne do nasilničke, koja je dvijetisućitih, u Sanaderovo vrijeme, preoblikovana u koruptivno-financijsko manipuliranje kupovanjem i podmićivanjem na jednoj te financijskim iscrpljivanjem na drugoj strani. I tako je ostalo do danas.

I sada, kao potvrda kontinuiteta, ovo što je HDZ-ova saborska većina učinila u srijedu, 20. listopada, odbijajući pozvati novog ravnatelja HRT-a – kojeg je sama postavila – da povuče, blago rečeno, apsurdne tužbe protiv vlastitih novinara - te dokumente sunovrata svake profesije - uistinu je vrhunac medijskog cinizma vladajuće stranke.

Ta nije li Ministarstvo kulture i medija, koje vodi HDZ-ova dužnosnica, u srpnju ove godine formiralo Stručnu radnu skupine Ministarstva kulture i medija, “radi oblikovanja politike suzbijanja SLAPP tužbi”? I nije li se tom radnom skupinom premijer Plenković 9. listopada pohvalio predstavnicima Europske federacije novinara (EFJ), predstavljajući sama sebe kao predvodnika borbe protiv takve vrste protudemokratskog obračunavanja s medijima, tim krvnim zrncima demokracije? I nisu li i Ministarstvo i premijer svjesni kakav su SLAPP tužbe otrov za zdravo društvo, kada u priopćenjima Ministarstva navode ovako: “Strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja (SLAPP tužbe) poseban su oblik uznemiravanja novinara i drugih uključenih u zaštitu javnog interesa. Riječ je o neutemeljenim ili preuveličanim tužbama protiv onih koji u javnom interesu izražavaju kritiku ili šalju poruke koje su neugodne za podnositelje tužbe, a pokreću ih moćni pojedinci u društvu, državna tijela ili poslovne korporacije”? Nije li Ministarstvo najavilo da će njegova Stručna radna skupina “razmjenjivati znanja i najbolje prakse te uspostavljati inicijative radi unaprjeđenja položaja novinara suočenih s SLAPP tužbama”?

Jest, sve je to baš tako. Pa zašto onda HDZ-ova većina – većina premijera Plenkovića i ministrice Obuljen Koržinek, koji se predstavljaju protivnicima SLAPP tužbi  - 20. listopada  u Saboru nije “uspostavila inicijativu radi unaprjeđenja položaja novinara suočenih sa SLAPP tužbama”, pa poduprla SDP-ov prijedlog i zatražila od Roberta Šveba ono što bi bilo najprirodnije na svijetu: da povuče tužbe protiv vlastitih novinara? Nije, zato što je HDZ stranka institucionaliziranog medijskog cinizma: tvrdimo jedno, činimo drugo. I tako desetljećima.

Javnost je od toga, dakako, umorna i rezignirana – a to i jest neizrečeni HDZ-ov cilj. Što slabiji mediji, to snažnija vlast – ta istina marljivo se, premda prešutno, prakticira u HDZ-u. Ni premijeru Plenkoviću, uz Ivu Sanadera i Jadranku Kosor dosad najprosvjećenijem predsjedniku HDZ-a, na pamet ne pada odustati od te pogubne maksime, a u korist osnaživanja medija i demokracije; ne pada mu, jer je HDZ je važniji od demokracije; demokracija je dobrodošla, ali samo dok je vodi HDZ; uzdrma li se taj temeljni postulat, i temelji države počinju se tresti.

Zato i nije čudno što je javnost mlako reagirala na skandalozni potez HDZ-ove saborske većine: teško joj je postalo čak i razabrati do koje je mjere cinično to što vladajuća stranka odbija zatražiti povlačenje tužbi javnog televizijskog servisa protiv vlastitih novinara. HRT, podsjetimo, osim što je, u mandatu Kazimira Bačića, podnio više od trideset tužbi protiv različitih medija, zahtijevajući novčanu odštetu višu od dva milijuna kuna, tužio je i HND, kao i dvoje vlastitih novinara – Hrvoja Zovka i Sanju Mikleušević Pavić. Od HND-a HRT traži odštetu od 200 tisuća kuna, od Zovka 250 tisuća, a od Mikleušević Pavić pedeset tisuća kuna. Takvo što – da javni TV servis tuži nacionalno novinarsko društvo i njegova dva povjerenika koji rade na tom javnom servisu – nezapamćeno je u demokratskome zapadnom svijetu; o otkazima Hrvoju Zovku na istom tom HRT-u ovaj put nećemo, jer nemamo prostora.

Nije, međutim, HDZ jedini odgovoran za atmosferu u kojoj takve tužbe mogu opstajati. Istog dana kada je HDZ-ova saborska većina odbila SDP-ov prijedlog o povlačenju HRT-ovih tužbi protiv novinara HRT-a, predsjednik Republike Zoran Milanović zapodjenuo je još jedan od svojih okršaja s Vladom, ovaj put zbog umirovljenja zapovjednika Počasno zaštitne bojne HV-a brigadira Elvisa Burčula. Na obje strane padaju teške riječi: spominje se “grubi nasrtaj na uredno funkcioniranje sustava Oružanih snaga”, “nepoznavanje zakonskih propisa”, “kršenje Ustava i zakona”, “laganje”...  Kad bi u takvim uzajamnim optužbama bilo istine, država bi bila na rubu anarhije – a nije.

O HDZ-ovu glasanju u Saboru istog dana, međutim, Milanović do danas nije rekao ni riječi. Od umirovljenja brigadira Burčula napravio je prvorazredan državni problem, ali HRT-ove tužbe protiv vlastitih novinara, i HDZ-ovo odbijanje da zatraži njihov opoziv, očito ne smatra, da parafraziramo, “grubim nasrtajem na uredno funkcioniranje medijskog i  demokratskog sustava”. Ne čini mu se da su te tužbe mogle biti “osobna, seljačka osveta”, kao što smatra za Burčulovo umirovljenje, niti drži da bi Vladi trebao priprijetiti – kao što je zbog Burčula učinio - kako će ih “ovo skupo koštati”, jer se to, eto, “neće događati nikome na HRT-u”, kao ni da “nitko na HRT-u neće biti ponižen na ovaj način”. Ništa od toga, očito, ne misli predsjednik Republike: njemu je dva i pol mjeseca preuranjeno umirovljenje vojnog časnika, ma koliko neopravdano moglo biti, važnije od presedana u represiji prema medijima kakav na pamti demokratska Europa.

A onda se žale kad ljudi ne vjeruju institucijama.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu