Jadranka Kosor kao premijerka podržala 'sramoćenje', danas bi ga mijenjala

Slavica Lukić prva je novinarka osuđena zbog sramoćenja, kaznenog djela koje je u Kazneni zakon Sabor uvrstio još potkraj listopada 2011., a na snagu je stupilo prvog dana 2013. godine. Lukić je napisala da je privatna poliklinika Medikol od studenog 2007. do kraja 2013. od Hrvatskog zavoda za zadravstveno osiguranje dobila više od pola milijuna kuna. Pisala je da je ta poliklinika dobivala od HZZO-a godišnje 26 milijuna kuna više nego ostalih devet kojima se davalo najviše novca - zajedno. Također je pisala da je najveći dio novca dobiven za ugovaranje PET/CT-pretrage kojom se prate učinci terapije na onkološke bolesnike. Takve uređaje do rujna 2012. nije imala nijedna državna bolnica, a kupljen je za KBC Rebro tek nakon pisanja medija. Lukić je pisala i da je unatoč javnom novcu Medikol završio na listi poreznih dužnika te da je to nestabilna zdravstvena ustanova.

Upravo je ova posljednja tvrdnja bila povod Ivanki Trstenjak Rajković, suvlasnici Medikola, za tužbu zbog kaznenog djela sramoćenja. Medikolu je kasnije doista blokiran račun, a tvrtka se našla i u postupku predstečajne nagodbe, no suca Marka Benčića nije zanimalo što je sve to istina. Slavicu Lukić je proglasio krivom i odredio joj kaznu od 80 dnevnih dohodaka, odnosno 26.133 kune.

Stavkom na stavak

Benčić se doista nije morao zamarati time jesu li tvrdnje iznesene u tekstovima Slavice Lukić istinite jer za odredbu o sramoćenju to ionako nije važno. Taj članak KZ-a ima pet stavaka. Prvi omogućava da novčano bude kažnjen onaj koji "iznese ili pronese" ono što može štetiti časti ili ugledu neke osobe. Dakle, osramotite li nekoga pred prijateljima, pripremite novčanik. No, osramotite li koga putem medija, kazna se penje do 360 dnevnih iznosa, što propisuje drugi stavak. Čini se da treći stavak stavlja stvari na pravo mjesto jer on kaže da kazneno djelo ne postoji ako se dokaže istinitost tvrdnji kojima se netko osjetio osramoćenim. Čak je dovoljno dokazati da je postojao ozbiljan razlog zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u istinitost tih tvrdnji. Međutim, slijedi četvrti stavak kojim se pobija prethodni i koji omogućava osudu čak i kad je sve izneseno čista istina. Taj stavak kaže da se istinitost ne smije ni dokazivati ako tvrdnja nije iznesena u javnom interesu "ili iz drugog opravdanog razloga". Posljednji je stavak samo šlag na torti ovog suludog članka jer on kaže da sud može osloboditi kazne onoga koji prizna neistinitost svojih tvrdnji i opozove ih. Drugim riječima, nedvojbeno će se kazniti onaj tko je govorio istinu, a neće onaj tko je lagao, ako lažljivac to prizna.

Što je pak javni interes, prepušteno je na procjenu sucima, a kako to nakaradno može izgledati, pokazuje upravo ova prva nepravomoćna presuda kojom je odlučeno da pisanje o raspodjeli javnog novca i učincima te raspodjele nema veze s javnim interesom.

Hrvatsko novinarsko društvo prepoznalo je potencijal ove glupave zakonske odredbe još u njezinu začetku i tražilo da se ona izbaci iz novoga Kaznenog zakona, ali bez uspjeha. Danas je HND ponovio svoj zahtjev da Ministarstvo pravosuđa, Vlada i Sabor hitno dekriminaliziraju kaznena djela protiv časti i ugleda. "Osobito je važno iz Kaznenog zakona ukloniti novo djelo 'sramoćenja' koje je preuzeto iz švicarskog zakonodavstva a ne postoji u kaznenom zakonodavstvu zemalja EU-a", kaže Zdenko Duka, predsjednik HND-a, dodajući da se pred hrvatskim sudovima vode čak 42 postupka za djelo sramoćenja. Najviše njih vodi se u Zagrebu, čak 33 postupka, pred sudom u Rijeci vodi se pet, a pred sudom u Osijeku četiri postupka zbog sramoćenja.

Aktualni ministar pravosuđa Orsat Miljenić čini se ne razmišlja o hitnom izbacivanju sramoćenja iz Kaznenog zakona. Iz tog Ministarstva, naime, poručuju da su upoznati s inicijativom Hrvatskog novinarskog društva, ali da se još prate učinci tog zakona. A prati ih ista radna skupina koja je radila na njegovu donošenju one davne 2011. godine.

"Sve je prošlo glatko"

Ako bi se pitao Dražen Bošnjaković, odredba o sramoćenju ne bi se brisala iz Kaznenog zakona. Upravo je Bošnjaković bio ministar pravosuđa u HDZ-ovoj Vladi koji je Saboru predložio ovakvo zakonsko rješenje. "Bio je to prijedlog struke i s te strane bio je korektan. Ne bih ja još ništa mijenjao, jer treba vidjeti kako će zaživjeti u praksi. Ovo je ipak nepravomoćna presuda nakon koje još imaju dvije instance i još je upitno kakav će biti konačan sud", kaže nam Bošnjaković. Unatoč ondašnjim kritikama Hrvatskog novinarskog društva, Bošnjaković se prisjetio da u vrijeme donošenja ovog zakona nije bilo ozbiljnijih primjedbi. "Nije bilo nekih grupacija protiv toga zakona, rekao bih da je čak i u Saboru sve prošlo glatko", kaže Bošnjaković.

Međutim, tu je tek djelomično u pravu. U Saboru je doista rasprava o ovom zakonu prošla glatko, no razlog leži u činjenici da su o njemu raspravljli samo zastupnici vladajućega HDZ-a, dok zastupnici tadašnje opozicije nisu prisustvovali raspravi. HDZ-ovci su redom hvalili predloženi zakonski tekst, a zastupnica im Ana Lovrin, koja je također svojedobno bila ministrica pravosuđa, ustvrdila je da on poboljšava kaznenopravni položaj žrtve te unaprjeđuje djelotvornost sustava kaznenopravnih sankcija.

Predsjednica Vlade u to je vrijeme bila Jadranka Kosor koja, baš kao ni Bošnjaković, nije smatrala da postoji neki problem s kaznenom odredbom o sramoćenju. Danas, međutim, više nije sigurna da je njezin tadašnji ministar predložio najbolji mogući zakonski tekst. "Znate da nisam mogla izravno kontrolirati svaki zarez i svaku odredbu. Sjećam se da su iz radne skupine koja je radila na ovom zakonu dolazili jako oštri zahtjevi da uđe upravo ova odredba, ali ne s tendencijom za ovakve slučajeve", kaže Kosor, dodajući da je ta odredba trebala omogućiti kažnjavanje onoga tko nekoga javno brutalno osramoti. "Namjera je bila dobra, ali očito postoji puno razloga da se ta odredba preispita. Rezultat te odredbe ne smije biti progon novinara ni autocenzura", kaže Kosor, koja smatra da treba uvesti dodatne kriterije prema kojima onaj tko je doista grubo osramoćen ipak može tražiti zaštitu suda.