Vlasti u Nepalu nedavno su odlučile su uvesti minibus uslugu samo za žene, kao odgovor na izvješće Svjetske banke koje je pokazalo da je četvrtina nepalskih žena doživjelo seksualno uznemiravanje u sredstvima javnog prijevoza, prenosi portal Vox Feminae.net. No, to je samo jedan primjer, jer javni prijevoz namijenjen isključivo ženama postoji i u Indiji, Japanu, Mexicu, Brazilu, a čak i Britanci razmišljaju o uvođenju takvog modela.
No, zašto uopće uvoditi rodno segregirani javni prijevoz, pita se Jessica Valenti za The Guardian. Ideja o javnom prostoru isključivo za žene veoma je primamljiva. Takav prostor bio bi siguran i nudio utočište od svih oblika uznemiravanja. No, kako primjećuje Valenti, to nije rješenje za uzrok problema.
Ukoliko se uvede javni prijevoz isključivo za žene, šalje se poruka da žene trebaju posebne prostore da bi izbjegle zlostavljače, dok bi poruka trebala biti da žene imaju pravo biti ostavljene na miru, bez obzira gdje se nalazile.
Zašto stati samo na javnom prijevozu? Treba li uvesti kvartove samo za žene da bi mogle šetati ulicom bez neželjenog dodirivanja, dobacivanja i sličnog? Trebamo li imati isključivo ženske škole i fakultete? Gdje je granica? Kao i slične mjere koje su usmjerene na to da se žene same zaštite, ovakav pokušaj rješavanja seksualnog nasilja ostavlja prostor za okrivljavanje žrtve. U Delhiju, gdje su ‘ženski vagoni’ uvedeni 2010. godine, žene su već kritizirane zbog toga što nisu putovale u ‘ženskim prostorima’.
Žene moraju imati mogućnost boravka u javnim prostorima na isti način kao i muškarci, bez straha od uznemiravanja. Rodno segregirani prostor nudi samo privremeno rješenje, piše Valenti. “Ako želimo zaustaviti seksualno uznemiravanje u sredstvima javnog prijevoza, moramo promijeniti ponašanje muškaraca. Možda bi se oni koji zlostavljaju trebali držati posebnih vagona. To se čini kao pravi način segregacije ljudi: na one koji se znaju ponašati i one koji ne znaju”, zaključuje Valenti.