Je li Čačić bio u pravu kad je rekao da HDZ ne zna raditi, ali da zna dobiti izbore

"Iznenađen sam činjenicom da su ljudi iznenađeni", rekao je prije pet, šest, tri, devet godina, uopće nije važno kada, bitno je da nije od večeri dvadeset osmog prosinca do danas, grčki ekonomist i socijalist Yanis Varoufakis.  Nije, dakle, govorio o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj i onome što se, poput virusa, širilo od objave prvih rezultata, a zvuči kao da jeste. Iznenađenje je, sjećate se, neki dan bilo, zavladalo u roku odmah, da bi ga samo pojačale informacije iz DIP-a. Stvarnost se u najkraćem i najbržem, za tek nekoliko sati, narugala poprilično masovnoj spremnosti da se kratko pamti.

Naravno, nema ništa ljepše od naknadne pameti: kada sve prođe i sve se slegne, onda ide kažiprst na čelo, uobičajena poza za fotografiju intelektualca u uspješnom pokušaju, kako bi rekao Johnny, kuženja svijeta, pa mudrovanje i podsjećanje na ono o čemu se, dok su ankete govorile kako će Ivo Josipović poderat' Kolindu Grabar Kitarović kao seljak novine, nije mislilo.

A da jeste, ne bi sada čovjek, neki čovjek, evo recimo ja, bio iznenađen činjenicom da je iznenađen.

Netko je negdje kazao, napisao, kako desetljeće demokracije znači mjesec dana političkog pamćenja: dva i pol mjeseca smo nakupili za ovih kvarat stoljeća, otkako je jednopartijski sustav zamijenio, suštinski, dvostranački. Nije nešto, ali nije ni malo, taman za sjetiti se onoga što nije pisalo u novinama, a trebalo je. Ne kažem, naravno, da bi zbog toga sve bilo drugačije, da bi Ivo Josipović u drugi krug ušao s prednošću kakva mu je predviđana ili da bi jedanaestog siječnja bila samo nedjelja, zimska, obična i dosadna...

Dakle, nije meni, a ni drugima rekao bih, palo na pamet kako je samo jedan hrvatski predsjednik, od komada tri, samo jednom, i to nakon prvog mandata, izabran u iole normalnim okolnostima. Tamo nekada, prošlog stoljeća, Franjo Tuđman zapravo i nije biran za predsjednika Republike, već tek potvrđen kao lider pokreta za neovisnost, ali i vođa kontrarevolucije pokrenute na valu povijesnih promjena i našoj, kolektivnoj vjeri da ćemo u nadolazećem kapitalizmu svi biti gazde i bogati.  O tome tko će raditi, jebi ga, nismo razmišljali...

Drugi hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, izabran je nakon što je prvi poražen od biologije. "Volio bih pobijediti živog Tuđmana", kazao mi je Mesić u intervjuu što smo ga vodili za sarajevske Dane, malo uoči izbora kojima će, na kratko, Hrvatska svratiti u budućnost. Stipe nije uspio, jer Tuđman nije preživio vrijed ili tako neku bolest, pa se Mesić morao zadovoljiti trijumfom nad onim kilavim Budišom, karizmatičnim kao akumulator. I to polovan.

Pet godina kasnije, najozbiljnija hrvatska stranka, dakle HDZ – koja je od posljednje zbilja ozbiljne političke organizacije, Saveza komunista Hrvatske, dobila najoperativnije kadrove i od njih lekcije premrežavanja prostora koji kontrolira – vođena Ivom Sanaderom, Mesiću suprotstavlja Jadranku Kosor i ona, očekivano, uspijeva dobaciti do drugog kruga. Sanader, ma kakav da je, nikada nije bio glup i znao je da za pobijediti Mesića treba nekoga od formata, a takvih, naravno, među neambicioznim nema. Rušenje Mesića je tako, sve i da je bilo moguće, značilo i proizvodnju nekoga tko bi sutra mogao predstavljati opasnost po stranačko vodstvo. Sve, dakle, da je u HDZ-u bilo onih što su Mesiću mogli nešto, takvi Sanaderu nisu trebali. Usput mu je na ruku išla i Mesićeva odluka da samog sebe razvlasti i Hrvatsku osigura od mogućih kopija svog prethodnika.

Treći predsjednik, Ivo Josipović, prošle je izbore mogao izgubiti jedino da je iskoristio izbornu šutnju da povuče kandidaturu. U postsanaderovskoj Hrvatskoj, sve što je imalo egidu HDZ-a percipirano je kao - ne u istoj mjeri, ali paralela nije gruba - ono što danas dolazi uz SDP ili iz njega. Svih dvjesto, tristo kandidata, od Nadana Vidoševića i Vesne Pusić, preko Damira Kajina i Dragana Primorca, do Borisa Mikšića ili Slavka Vukšića, bili su tu ili radi izbornog inženjeringa ili zbog mesijanskog sindroma. Na kraju su u drugi krug ušli Josipović i Milan Bandić – potonji sa zaostatkom kakav se rijetko dešava i Ivici Kosteliću.

Sve su to, je li, opća mjesta i poznate lekcije, ali sam ja, normalno, umjesto da ih ponovim, čitao novine i to u gradu u kojem je HDZ isprobao tehniku zbog koje je, na kraju, kandidirana Kolinda Grabar Kitarović.

Ono što se danas naziva "buđenjem Šibenika", proces je započet još 2009. godine, pobjedom koalicije SDP – HNS (plus niz manjih stranaka), predvođene formalno neovisnim  gradonačelnikom, doktorom Antom Županovićem. Njegova administracija je na pogon bivšeg dogradonačelnika, aktualnog saborskog zastupnika i predsjednika gradskog SDP-a, Franka Vidovića, započela i završila ili privela kraju: izgradnju gradske plaže, otvorene pozornice na tvrđavi Svetog Mihovila, infrastrukturno poboljšala Gospodarsku zonu Podi, s turskom Dogus grupom, najvećim investitorom u šibenskom kraju, imala, blago rečeno, korektnu suradnju, prepoznala ideju Terraneo festivala... I izgubila izbore 2013. od HDZ-a, točnije od Županovićevog kolege, oftalmologa i bivšeg liberala, dr. Željka Burića.

U prijevodu: uglednom i uglađenom, pristojnom liječniku nije suprotstavljen netko radikalno drugačiji, već netko, u percepciji birača, jako sličan; ali ne iz tada u Hrvatskoj već vladajuće, one stranke koja je oborila rekord u brzini razočaranja vlastitih i potencijalnih birača, dakle SDP-a.

Uzalud je, ispostavilo se, bilo podsjećanje na ranije šibenske godine pod Hrvatskom demokratskom zajednicom, na vrijeme opće deindustrijalizacije, sumnjivih privatizacija, provincijalizacije i općeg propadanja.

Baš kao što su uzalud ankete davale značajnu prednost Anti Županoviću i srednjodalmatinskoj ispostavi Kukuriku koalicije. Nezadovoljstvo Milanovićevom vladom, kombinirano s mudrim odabirom kandidata – čiji su kasniji sukobi s dijelom lokalnih i županijskih dužnosnika iz HDZ-a neželjena i nepredviđena posljedica – poništili su respektabilne rezultate četverogodišnje vlasti socijaldemokrata i liberala.

Kolinda Grabar Kitarović, ma koliko se SDP-ovi članovi i simpatizeri zgražali nad tom konstatacijom, jako liči na Ivu Josipovića. Dovoljno je, tko ne razumije, napraviti usporedbu ranijih kandidata i jednog ovovremenog s njom i s njim, Grabar Kitarović i Josipovićem. Jadranka Kosor je tako, pored Mesića izgledala, brago rečeno, inferiorno, a Andrija Hebrang i Milan Bandić pored Josipovića – kao da imaju smetnje u razvoju; kao, na kraju, Milan Kujundžić pored sudionika i sudionice ovogodišnjih, prvih hrvatskih izbora.

Nije KGK, uz ostalo, iritantna kao Karamarko, ne identificira ju se sa Sanaderovim dobom – iako u njemu nije bila ništa manje bitna od Jadranke Kosor – ne ostavlja dojam osobe kojoj ne bi bilo lijeno voditi kakvu kažnjeničku bojnu za čišćenje unutarnjeg neprijatelja; takva je, zapravo, da dio zahtjevnih glasača odgovori od izlaska na izbore, da za neopredijeljene bude prihvatljiva, ne zbog HDZ-a, već zbog kažnjavanja Milanovića... Nasuprot njoj je također pristojni, uglađeni pravnik i kompozitor, s teretom SDP-a na leđima i uobičajenom nespremnošću socijaldemokrata da predvide bilo kakav nepovoljan rasplet, bez obzira na iskustvo koje se uporno ruga optimizmu.

Tako je, dakle, Kolinda Grabar Kitarović stigla nadomak povratka na Pantovčak, praćena općim iznenađenjem, iako, kako ono reče Varofukis, jedino zbog čega bi trebali biti iznenađeni, jeste to što smo iznenađeni. Što smo zaboravili čak i to da, kako je jednom kazao Ratko Čačić, u HDZ-u ne znaju da rade, ali znaju da dobijaju izbore. I to sedam, osam, koliko treba, puta.