Kapetan Kristo Laptalo Foto: You Tube
Predvečer, dan prije neodigrane utakmice AEK - Dinamo, zakazane 8. kolovoza 2023. u Ateni, pokraj stadiona nogometnog kluba domaćina dogodila se masovna tučnjava. U njoj je ozlijeđen neutvrđen broj ljudi, šest osoba je zadržano na bolničkom liječenju, a jedna je preminula od rana nanesenih nožem. Ta je smrt zaprepastila grčku javnost i izazvala opće zgražanje. Postavilo se pitanje zašto je došlo do masovne tučnjave?
Tko ju je izazvao? Tko je ubojica?
Odgovore na ova pitanje treba dati grčko pravosuđe, sukladno (kod nas često korištenoj) izreci „neka institucije rade svoj posao“. Međutim, kad su se grčke institucije nakon uhićenja osumnjičenika prihvatile posla utvrđivanja okolnosti masovne tučnjave i odgovornosti pojedinaca koji su u njoj učestvovali, krenulo je s hrvatske strane niz kritika na račun istrage, grčkog pravosuđa, politike i kulture.
Kako bi se situacija razumno analizirala i poduzele odgovarajuće svrsishodne akcije – kako kratkoročne (zaštita pritvorenika), tako i dugoročne (sprječavanje nasilja, uključujući i ono koje se čini u ime sportskih, posebice nogometnih klubova) potrebno je situaciju analizirati sineira et studio (lat. bez srdžbe i pristranosti). Nažalost, preko medija se na vatru počelo nadolijevati ulje.
Komentari predsjednika države – s obzirom da on po Ustavu predstavlja Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, i s obzirom na njihov sadržaj – imali su posebnog odjeka. Predsjednik je o uhićenjima hrvatskih građana vezanih za tučnjavu u Ateni u nekoliko izjava danih prilikom radnih i prigodičarskih posjeta više mjesta po Hrvatskoj – po izvješćima medija – rekao:
„Radi se jednoj političkoj svinjariji. Neka to prevedu na grčki. Prošla je faza kad su trebali pokazati da su pravna država. Ovo nije pravna država. Ovo što se radi je tema za Europski parlament. Gdje je sada Europski parlament? Al glavno da lovica sjeda … Habeas corpus je u slučaju ovih naših baraba, ali samo baraba, zasad grubo prekršen, to ja ne vidim kao vladavinu prava ne već kao jednu masovnu retalijaciju prema jednoj etnički obojenoj skupini, oni su tamo skupili sve hrvatske navijače i strpali ih u zatvor… To treba javno reći, imaju pet dana, odvoji žito od kukolja, onima koji su krivi sudi, a ostale pusti, a ti ih sve strpaš u pritvor i još ih razbacaš po cijeloj Grčkoj tako da ih prebiju i siluju. … Ovo je jedna politička farsa … oni su tamo ratni zarobljenici. … Onda nek ih tretiraju prema pravilima ratnog prava. Onda ćemo ih zamijeniti … mi (ćemo) skupiti 100 Grka jer su bacali papiriće … stotinjak navijača koji su otputovali u Atenu nije imalo namjeru lišiti nekog života … to mislim da je nedokazivo, jer sam siguran da u to nitko nije išao s namjerom. Drugim riječima, to je čista politika, na to smo navikli iz tih dijelova Europe. To nema veze s demokracijom, s poštivanjem ljudskih prava. Ako je to EU danas, bolje da je nema …“
Neki političari poput Vesne Vučemilović, komentatori poput Žarka Puhovskog i građani poput liječnika Pavla Kostopeča pridružili su se kritici grčkog pravnog sustava navodeći kao primjer slučaj kapetana Krista Laptala čija je presuda grčkog suda na 14 godina zatvora za krijumčarenja droge u srpnju 2008. šokirala ne samo hrvatsku javnost, već i pomorske krugove širom svijeta zbog grube pogreške u utvrđivanju kaznene odgovornosti. O tom slučaju treba nešto više reći kako bismo potkrijepili poruku da argumente treba staviti u kontekst, osloniti se na struku i svrsishodnim diplomatskim pristupom pokušati postići ono što se ne može neumjerenom medijskom kampanjom.
U slučaju kapetana Laptala nije bilo dokaza da je on sudjelovao u krijumčarenju pedesetak kilograma kokaina skrivenog u dvije kutije banana, među 187 tisuća istih kutija, koje su, upakirane na plantaži daleko od mora, dopremljene u ekvadorsku luku Guayaquil uredno posložene na oko 3.900 paleta i pod nadzorom policije ukrcane na brod Coral Sea kojim je zapovijedao Laptalo. Kutije s drogom pronađene su u skladištu iskrcajne luke Aegion u Grčkoj jer ih nitko nije došao preuzeti pa ih je agent broda otvorio i o njihovu sadržaju obavijestio policiju.
Kako sud nije imao izravnog dokaza (svjedoci, ubačeni agenti, snimljeni telefonski razgovori, poruke iz mobitela, otisci prstiju na kutijama s drogom i slično) o sudjelovanju kapetana Laptala u krijumčarenju, krivnju zapovjednika broda grčki je sud našao u činjenici da je Laptalo „prihvatio prevesti teret“. Po tumačenju suda, s obzirom da grčki Zakonik o privatnom pomorskom pravu „zabranjuje krcanje na brod bilo kojeg tereta bez dopuštenja zapovjednika“, svaki teret morao je imati takvo dopuštenje, inače nije mogao biti ukrcan. Da apsurd bude veći, sud je zaključio da tvrdnja kapetana Laptala kako je prijevoz droge obavljen bez njegova znanja, proturječi zdravom razumu jer se teret tako velike vrijednosti ne može prepustiti slučaju, što – po stajalištu suda – potvrđuje iskustvo svakodnevnog života. Drugim riječima, krijumčari nisu tajno podmetnuli drogu u kutije za prijevoz banana u očekivanju da će njihova veza te kutije preuzeti nakon iskrcaja na odredištu.
Oni - s obzirom na veliku vrijednost droge – nisu svoju pošiljku prepustili tako neizvjesnom ishodu, već su je povjerili zapovjedniku da o njoj brine tijekom puta i da je isporuči na odredištu krijumčarima na drugoj strani švercerskog lanca.
Očito da se na ovakvim nagađanjima ne može zasnovati kaznena odgovornost, pogotovo što je ustaljena pomorska praksa potpuno drugačija od one koje je pretpostavio sud. Naime, ako je teret zapakiran, posada se oslanja na navode krcatelja o deklaraciji tereta i to navodi u teretnici posebnom opaskom. Naravno da se banane ne bi mogle učinkovito prevesti ako bi posada raspakirala omote svih paleta, a onda još i otvarala svaku od 187 tisuća kutija s bananama i pregledavala njihov sadržaj. Dakle, zaključak suda je proturječio ustaljenoj praksi kontrole tereta u pomorskim prijevozima.
S druge strane, tvrdnja zapovjednika da je droga prevezena bez njegova znanja nije proturječila praksi, jer je poznato da krijumčari bez znanja posade ubacuju drogu na brod, ili čak zavaruju spremnik s drogom za oplatu broda, koji ronioci njihove veze u luci odredišta odvoje od trupa.
U žalbenom postupku – nakon, među ostalim, i mišljenja Društva za pomorsko pravo Grčke, koje je za pomoć zamolilo Hrvatsko društvo za pomorsko pravo, državni je tužitelj odustao od progona izjavivši da ne postoje dokazi o kaznenoj odgovornosti zapovjednika, pa je kapetan Laptalo krajem studenog 2008. oslobođen odgovornosti – nakon što je tijekom trajanja sudskog postupka 16 mjeseci proveo u zatvoru u Grčkoj.
Je li slučaj kapetana Laptala dokaz da Grčka nije pravna država?
Slučajeve kriminalizacije pomoraca i donošenja pogrešnih sudskih odluka iz domena pomorstva nalazimo širom svijeta. Tako je grčki kapetan Apostolos Mangouras, zapovjednik tankera Prestige koji je doživio brodolom pred Španjolskom i onečistio 2.300 kilometara obale teškim gorivim uljem koji je istekao s broda, uhićen 2002. godine u dobi od 69 godina. Presudu je dočekao 2013. godine, u dobi od 81 godine, prema kojoj je osuđen na dvije godine zatvora, iako je postupio po najboljoj pomorskoj praksi u nastojanju da spasi brod, posadu i teret.
Problem je bio u tome što su španjolske vlasti tjerale oštećeni brod na olujno more umjesto da ga prihvate u luku zakloništa, tamo zaustave curenje tereta i prekrcaju preostali teret na drugi brod.
Primjera ima još.
U Španjolskoj je hrvatski voditelj brodice unajmljen da preveze jedrilicu od Kariba do Kanara, proveo više od godine dana u pritvoru jer je između trupa i izolacije kabine bila skrivena droga, za koju voditelj jedrilice - po tvrdnji njegove obrane - nije znao.
Isto tako u Španjolskoj je uhićena posada tegljača (među kojima su bila i dvojica Hrvata) zbog toga što su u tegljenom brodu pronađene švercane cigarete.
U Južnoj Koreji su zapovjednik i prvi časnik tankera Habei Spirit - koji je zbog udara plutajuće dizalice u prosincu 2007. izlio oko 12 tisuća tona sirove nafte u more - proglašeni odgovornima zbog kriminalnog nemara i osuđeni na 18, odnosno 8 mjeseci zatvora, iako je njihov brod bio usidren, a prema tvrdnjama pomorskih stručnjaka, nije mogao ništa učiniti da izbjegne sudar.
U slučaju Erika, tankera koji je potonuo 1999. na otvorenom moru 40 nautičkih milja od francuskog kopna, i pritom teškim uljem onečistio 400 kilometara bretanjske obale, francuski su sudovi, kao i Sud Europske unije, dali prednost domaćim propisima pred međunarodnim konvencijama koje obvezuju Francusku. Ustvrdili su, između ostalog, da se međunarodna konvencija ne primjenjuje jer se ona odnosi na teret, a ne na otpad koji – po tumačenju suda – nastaje kad teret istekne u more. Po tome, međunarodne se konvencija nikad ne bi primjenjivala jer teret ne može onečistiti more dok je u brodskim tankovima, već tek onda kad iz njih istekne (zbog čega je konvencija i donesena). Ali tada, po zaključku suda – više nije teret, već otpad.
Da li zbog ovih i ovakvih presuda Španjolska, Južna Koreja, Francuska i druge zemlje nisu pravne države, a Europska unija se ne temelji na vladavini prava?
Predsjednik Milanović je tražio da grčka policija u pet dana odvoji „žito od kukolja“.
U masovnoj tučnjavi sudjelovalo je preko stotinu ljudi. Sve ih treba ispitati putem tumača, usporediti njihove iskaze, utvrditi što se može potkrijepiti ili opovrgnuti dokazima, što znači pregledati snimke nadzornih kamera, pregledati mobitele svih osumnjičenika, što su i s kim komunicirali, utvrditi gdje su se kretali, moguće obaviti prepoznavanja, analizirati DNK, utvrditi njihove ozljede, uzeti otiske prstiju i usporediti ih s otiscima na odbačenim palicama, noževima, lancima i ostalim rekvizitima, proučiti njihove dosjee o mogućim ranijim kažnjavanjim...
Sve to u pet dana.
Prisjetimo se da je bivši ministar Ivan Herak nakon procesa koji je trajao 12 godina u kojem je proveo 16 mjeseci u pritvoru oslobođen svih optužbi.
Predsjednik je nadalje rekao „stotinjak navijača koji su otputovali u Atenu nije imalo namjeru lišiti nekog života … to mislim da je nedokazivo, jer sam siguran da u to nitko nije išao s namjerom.“
Sigurno da nije, ali postoji i ubojstvo na mah, pa ono s neizravnom namjerom (kad ubojica pristaje na moguću posljedicu), kao i ona iz svjesnog ili nesvjesnog nehaja (kad ubojica olako drži da posljedica neće nastupiti, odnosno kad nije svjestan moguće posljedice, a trebao bi biti). Očito utvrditi tko je ubojica i pod kojim okolnostima nije, kako misli predsjednik, „čista politika“. Osim toga, očito da grčko pravosuđe zbog reakcije javnosti ne može olako preći preko nemilih događaja, među ostalim i zbog generalne prevencije. To jest temeljite istrage i primjerenog kažnjavanja koje bi odvratilo u buduće potencijalne izgrednike u zemlji i inozemstvu od sličnih avantura.
Umjesto da predsjednik razmisli o cilju koji je svrsishodno postići u danoj situaciji, da izabere prikladan rječnik na razini primjerenoj civilizacijskim osnovama pristojnosti i njegovoj funkciji on ispaljuje tirade koje nemaju nikakve logike i suprotne su pravnim i diplomatskim standardima (a on je pravnik i diplomat) s učinkom daljnjeg iritiranje grčke javnosti i institucija.
Dakle, u datom trenutku bilo je najvažnije zaštititi pritvorene državljane Hrvatske. To se trebalo učiniti izjavom da Grčka i Hrvatska upućene jedna na drugu i dobro surađuju na nizu polja, počevši od pomoći u gašenjima šumskih požara pa se nadaju i da će surađivati na sprječavanju „navijačkog“ nasilja“.
Zatim je trebalo zamoliti da se pritvorenici zaštite od mogućeg nasilja i netrpeljivosti u grčkim zatvorima koje bi moglo biti potaknuto ogorčenjem grčke javnosti izazvano nemilim scenama koje su se vrtile po vijestima na televiziji izazivajući bijes prema strancima koji su došli ugrožavati domaće ljude u njihovoj zemlji. Nakon toga bi išli prijedlozi o suradnji u postupku od jamstava za obranu sa slobode pa nadalje. Zašto nam slavna dubrovačka diplomacija nije uzor i učiteljica?
Prozivati Grčku da je primitivna, nacionalistička, neuređena bez vladavine prava i pri tome se pozivati na slučajeve poput onog kapetana Laptala bez poznavanja konteksta kriminalizacije pomoraca širom svijeta, i bez imalo samokritike prama našem pravnom sustavu koji nije na glasu niti po povjerenju građana u njega, po brzini rješavanja predmeta, ni po odabiru progona, a često ni po kvaliteti pravorijeka, pri čemu Hrvatska gubi sporove pred sudom Europske unije za ljudska prava. Uz to – prema izvješću Europske komisije za 2023. – svega 22 posto opće populacije i svega 18 posto poduzeća u Hrvatskoj vide razinu neovisnosti sudova i sudaca kao „prilično ili vrlo dobru.“
Ciljevi bi bili pomoći, koliko se može, uhićenim hrvatskim građanima u Grčkoj, a zatim pomoći svim građanima Hrvatske da se u što većoj mjeri oslobode nasilja - „navijačkog“ ili bilo koje druge vrste. I o tome treba ozbiljno razmisliti i poduzeti ozbiljne mjere. Vrijeđanje i omalovažavanje Grčke neće u tome pomoći.