Jednom Hrvat - zauvijek Hrvat

Hrvatska ima jedno od najnaprednijih zakonskih rješenja s područja prava nacionalnih manjina. Ovu su rečenicu nebrojeno puta izgovorili vladajući i opozicijski političari, kao i predstavnici organizacija i stranaka nacionalnih manjina u proteklih gotovo 14 godina, otkako je na snagu stupio Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

Štoviše, zaštitu prava nacionalnim manjinama jamči i Ustav Republike Hrvatske.

Tako se u članku 15. Ustava, između ostalog, „pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija“.

I Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u svom članku 4. kaže da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo slobodno se izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Taj zakon nacionalnim manjinama smatra „skupinu hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njezini članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja“.

Drugim riječima, ako se netko osjeća pripadnikom bilo koje nacionalne manjine, to može slobodno iskazati i nitko mu to ne smije zabraniti. Analogijom, logično je, vrijedi i da se onaj tko se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda, bez obzira što sugeriraju njegovo ime, prezime ili izražavanje nacionalne pripadnosti njegovih predaka, može slobodno izjasniti Hrvatom.

Teorija jedno, praksa drugo

Josip Kumpes iz Instituta za migracije i narodnosti pojašnjava da nacionalnost ili svojstvo, odnosno stanje nacionalne pripadnosti „označava samoizraženu ili pripisanu identifikaciju s kolektivitetom koji se opisuje zajedničkošću porijekla, kulturnih obilježja i drugih mogućih obilježja zajedničkosti, a u bitnome označava što i narodnost, odnosno narodnosna pripadnost te etničnost, odnosno etnička pripadnosti“. Upozorava da za razliku od hrvatskog poimanja nacionalnosti, u zapadnoeuropskim jezicima on ima pojam državljanstva.

„U okviru teorijski prihvaćene idealnotipske podjele na građanske i etničke nacije (najčešće se spominje francuski primjer kao primjer građanske, i njemački kao primjer etničke koncepcije nacije), za Hrvatsku bi se moglo reći da je, uvjetovano društeno-povijesnim kontekstom, prihvaćena etnička koncepcija nacije“, kaže Kumpes.

Tako kaže teorija, no praksa je, kako to obično biva, bitno drukčija.

Sve do prije dolaska na vlast Kukuriku koalicije nacionalna pripadnost nije se mogla mijenjati. Na primjer, ako se osoba kojoj je otac Talijan, a majka Hrvatica, u nekom trenutku svog života izjasnio Hrvatom u nekom službenom dokumentu, koliko god se on kasnije osjećao Talijanom, naknadno svoju nacionalnu pripadnost nije mogao promijeniti.

Poznat je slučaj Ivana Sobola iz Miljevaca kod Slatine, koji je tu nelogičnost osjetio na vlastitoj koži.

Odbijenica s vrha

Sobol se pri ispunjavanju vjenčanog lista, ne razmišljajući previše, izjasnio Hrvatom. Je li se na to odlučio ne razmišljajući previše o svojim slovačkim korijenima ili su razlozi bili bliži onima zbog kojih i Robert Podolnjak, saborski zastupnik aktualne vladajuće koalicije, sada je nebitno. No, u jednom se trenutku svog života ipak odlučio izjašnjavati kao pripadnik slovačke nacionalne manjine. To je, međutim, mogao činiti za obiteljskim stolom ili družeći se s prijateljima, ali za državu je on bio Hrvat i točka.

Pokušao se Sobol u županijskom Uredu državne uprave službeno izjasniti kao pripadnik slovačke manjine, ali bez uspjeha. Lokalni referent to mu nije dopustio. Zatražena je pomoć i tadašnjeg Ministarstva uprave, koje je vodio HDZ-ov Davorin Mlakar, no u lipnju 2011. godine i s tog mu je mjesta stigla odbijenica u kojoj je objašnjeno da pripadnici nacionalne manjine imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana te ih vodi želja za očuvanjem tih obilježja.

„Iz navedene zakonske odredbe neosporno je da je riječ o hrvatskim državljanima koji se razlikuju od ostalih građana po svojim obilježjima i različitostima koje žele očuvati. Kako je riječ o trajnim različitim obilježjima, koja se s jedne generacije prenose na drugu generaciju radi očuvanja istih, Zakon ne propisuje niti predviđa mogućnost mjerenja nacionalne pripadnosti ovisno o potrebi pojedinca. Tim više što pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju niz prava po osnovi pripadnosti određenoj nacionalnoj manjini“, stajalo je u službenom odgovoru tadašnjeg državnog tajnika Ministarstva uprave.

Iz ovakvog odgovora može se iščitati da je ondašnja vlast ovom problemu pristupala ponajprije iz kuta ostvarivanja materijalnih prava. Naime, pripadnici nacionalnih manjina između ostalog imaju prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima. Ustavni zakon osigurava zastupljenost pripadnicima nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, tijelima uprave jedinica samouprave i pravosudnim tijelima, pri čemu se vodi računa o sudjelovanju nacionalne manjine u broju stanovnika na lokalnoj, područnoj ili državnoj razini, a posebno se uzimaju u obzir akti o politici zapošljavanja iz kojih je vidljiv broj radnih mjesta koja se otvaraju u pojedinim tijelima. Pojednostavljeno, „manjinac“ se jednostavno u prijavi na natječaj za radno mjesto pozove na svoje pravo prednosti zapošljavanja i posao će gotovo sigurno dobiti (ako ispunjava sve uvjete za to radno mjesto).

"Ja ipak ne bih"

Tek nakon promjene vlasti 2012. godine krenulo se u izmjenu nelogičnog tumačenja prava na slobodu izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, ali tek s djelomičnim uspjehom. Arsen Bauk, SDP-ov ministar kojeg je dopala Mlakarova fotelja, prepoznao je problem i odaslao svim županijskim uredima naputak u kojem je, među ostalim, stajalo kako se svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo slobodno izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

„U ostvarivanju toga prava nema zakonskog ograničenja broja izjašnjavanja, s obzirom na to da se radi o slobodno izraženoj volji građana pa makar je i više puta izražavali“, uputio ih je tada Bauk, pozivajući se upravo na članak 4. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Neupućen netko rekao bi da je time problem napokon riješen. Naravno da to nije bilo tako. Naputak se, naime, odnosi na popis birača, ali ne i na sve ostale državne registre. Tako će, na primjer, gospodin Sobol bez problema moći glasati na izborima za manjinsku listu, no u matičnim knjigama svoju nacionalnu pripadnost nikad neće moći promijeniti iako mu pravo na to daje i Ustav i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.

To je na svojoj koži osjetila i jedna naša čitateljica koja ne želi da joj se objavi ime (identitet poznat redakciji), a kojoj će jedan na brzinu popunjen formular obilježiti život. Rođena je u Bosni i Hercegovini i u ratnom vihoru preselila se u Hrvatsku. Valjalo se tada registrirati, popuniti razne upitnike. Došao je red i na rubriku „nacionalnost“. Pitanje ju je zateklo, o tome uopće nije razmišljala. Htjela je rubriku ostaviti praznom, no referentica joj je rekla da bi bilo bolje kada bi je popunila. „Ali ja ipak ne bih“, branila se naša čitateljica, no referentica je bila uporna. I upisala je. Muslimanka. Nije se tako osjećala, jer vjernica nije, ali, kao, podrazumijevalo se jer je iz BiH.

Prošlo je od toga dosta godina. Izgradila je novi život, obitelj. Uspješna je u svom poslu, zadovoljna životom. Nedavno je sudjelovala u prometnoj nezgodi. Ništa strašno, tek nevelika materijalna šteta. Ipak, policija je tu, piše se zapisnik, valja dati izjavu. U jednom trenutku pogled joj padne na ekran policijskog terminala na kojemu je ispisano njezino ime, prezime, adresa… i ono – „Muslimanka“. Potpuni šok. Nije joj bilo ni na kraj pameti da nacionalnost koja je davno iz nje gotovo iznuđena stoji uz njezine osnovne podatke u policijskom terminalu. Odlučila je da će to promijeniti.

Zakon o maticama

Vjerojatno bi svakome bilo logično da je riječ o krajnje jednostavnom administrativnom zahvatu. U nekoj naprednijoj zemlji takvo što se vjerojatno može učiniti putem interneta. Ne čekajući da ta budućnost dođe i u ove krajeve, uputila se u Službu za opću upravu grada u kojem živi, spremna i na čekanje i na biljege i na moguće razdražljive birokrate. Ali nije očekivala da će je glatko odbiti. A upravo se to dogodilo.

Istina, u hrvatskom Ustavu nigdje eksplicitno ne stoji da je takvo što moguće. Za pretpostaviti je da su pisci Ustava, pa tako i rečenice kojom se „pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti“, kao i oni koji su takav tekst izglasali, smatrali kako nema potrebe naglašavati da se i oni koji se smatraju Hrvatima imaju pravo tako izjasniti. Bilo bi, dakle, logično da svaki čovjek u ovoj zemlji ima pravo slobodno se izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Kao što bi trebao imati pravo uopće se ne izjasniti.

Iako bi se moglo pomisliti da je u ovom slučaju riječ o samovolji lokalnih službenika, to naravno nije tako. Jer, oni uporište za odbijanje ovog i sličnih zahtjeva ne traže u Ustavu, kao ni u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, nego u – Zakonu o državnim maticama.

Taj Zakon propisuje što se točno upisuje u podatke o rođenju (ime i spol djeteta, datum, sat i mjesto rođenja, nacionalnost i državljanstvo), a što u podatke o roditeljima djeteta (OIB, ime i prezime, datum i mjesto rođenja, nacionalnost, državljanstvo, zanimanje, prebivalište i adresa). Detaljno su, nadalje, pobrojani naknadni upisi i bilješke. Tako se naknadno može upisivati matični broj građana i OIB, priznanje i utvrđivanje očinstva i majčinstva kao i njihovo osporavanje, skrbništvo, posvojenje, lišenje i vraćanje roditeljske skrbi, sklapanje i prestanak braka, promjena imena ili prezimena, promjena spola, državljanstva i smrt. U posljednjoj točki ovog popisa stoji da se mogu naknadno upisati i „naknadni ispravci grešaka i druge promjene podataka koje se upisuju u državnu maticu rođenih“.

Krvna zrnca

Dakle u tih 13 točaka nigdje eksplicitno ne piše da se može mijenjati i nacionalna pripadnost i upravo je to glavni argument birokratima za odbijenicu onima koji takve izmjene traže. Potvrdila nam je to i Marijana Smiljanić, načelnica Sektora za osobna stanja građana u Ministarstvu uprave, koja kaže da je točno kako se svaka osoba može slobodno izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti, ali je pitanje hoće li joj se i udovoljiti.

„Kada govorimo o podatku o nacionalnosti upisanom u maticu rođenih, on se može ispraviti ili dopuniti samo pod uvjetom da je riječ o greški“, rezolutna je Smiljanić.

Možda će se cijenjenom čitatelju činiti da je priča o nacionalnosti nevažna, posebno stoga što popis birača trpi promjene po tom pitanju koliko god puta nesigurni birač želi. No, da stvari u ovoj zemlji nisu tako jednostavne, svjedoče brojni primjeri, a jedan od najsvježijih je onaj saborskog zastupnika aktualne vladajuće koalicije Roberta Podolnjaka.

Koliko su „krvna zrnca“, osjećaj nacionalne pripadnosti, pa i samo ime ili prezime u ovoj zemlji važno, pokazao je slučaj Podolnjaka, koji je nedavno ponovo javno dokazivao svoju pripadnost hrvatskoj naciji.

Prvi put je to učinio 1992. godine tražeći od lista Varaždinske vijesti da ga ne svrstavaju u pohrvaćene Srbe jer je prezime Jovanović, koje je dotad nosio po ocu, promijenio u majčino prezime Podolnjak. Te je ratne godine autorica teksta u tom listu pobrojala 120 Varaždinaca koji su zatražili promjenu prezimena, ocijenivši to političkim problemom u prljavoj i pokvarenoj igri svojevrsne pete kolone u Varaždinu i šire.

Podolnjak je tada listu koji ga je svrstao u petokolonaše dostavio na uvid i dokumente kojima dokazuje da mu je djed, od kojeg je ovaj „problem“ krenuo, bio kršten u Katoličkoj crkvi. Njegova djeda Ivana, objašnjava, koji je kao dijete ostao bez roditelja, usvojila je obitelj Jovanović iz Sremske Mitrovice. I otac mu je, kaže, kršten u Katoličkoj crkvi, a u vlastitom izvodu iz Matične knjige rođenih pronašao je da su mu se i otac i majka izjasnili Hrvatima.

Iako je Podolnjak tada ustvrdio da ne mijenja prezime zbog nekakve ugroženosti, u pismu objavljenom u tom varaždinskom listu navodi kako „to nije rodno (izvorno) prezime mog djeda pa onda ni oca, već usvojeno, a ja ne želim da moje dijete cijelog života nosi hipoteku tog prezimena“.

Sreća njegova da je „problem“ bio tek u prezimenu, jer vam država dopušta da prezime mijenjate koliko puta hoćete. Tinta kojom je upisana nacionalna pripadnost u ovoj se državi teško može izbrisati.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Nacionalnost – stvar izbora ili prisila?" kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva.