Jugoslavija - nužnost ili želja?

Od hrvatske samostalnosti naovamo hrvatska historiografija pokušava opravdati hrvatski ulazak u prvu Jugoslaviju. Na znanstvenim skupovima naricalo se o ulasku u balkansko blato i nužnosti toga čina jer bi inače Italija i Srbija raskomadale Hrvatsku, no vrlo rijetko se priznavalo da je to tadašnja želja hrvatskoga naroda. Rezultati prvih izbora za Narodnu skupštinu 1920. u kojima su prvi put pravo biranja imali svi muškarci, ukazuju na zanimljiv fenomen. Jedina stranka koja se zalagala za hrvatsku samostalnost, Hrvatska stranka prava, dobila je ravno 10.880 glasova te osvojila dva zastupnička mandata, a na izborima 1923. godine nije prešla ni izborni prag.

Kada vidimo slike prepunog Markovog trga gdje ljudi proslavljaju izlazak iz Monarhije ili stvaranje Jugoslavije, očito je da tadašnjim ljudima pripisujemo današnje stavove što je historiografski potpuno promašena metoda. Država se rađala teško, u borbama uoči i u vrijeme Prvoga svjetskog rata, bila je daleko od idealne, ali gornji statistički podatci kao i činjenica da je na lokalnim izborima u Zagrebu pobjedu ostvarila Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) s 40 posto glasova, ne mogu se ignorirati.

Nastanak jugoslavenske ideje (kao kulturnog, a nakon mogućeg raspada Carstava i političkog jedinstva) možemo pratiti kroz dobar dio devetnaestog stoljeća, ali početkom dvadesetog stoljeća u programima većine političkih stranaka u Hrvatskoj imamo formulacije o zajedničkom jugoslavenskom narodu. Balkanski ratovi akceleriraju želju za stvaranjem zajedničke države pa se na skupovima u Splitu i Šibeniku otvoreno poziva savezničke (srpske i crnogorske) bajunete na oslobođenje hrvatskog naroda iz Monarhije. To ne radi bilo tko, nego gradonačelnici Katalinić i Krstelj što dovodi do raspuštanja splitske i šibenske općine i to oružjem.

Književnik Milan Marjanović izlazi s formulacijom o Jugoslavenima - narodu u nastajanju te se u krugovima Napredne omladine povlače paralele između Talijana i Jugoslavena gdje se tvrdi da Jugoslaveni imaju više zajedničkih karakteristika nego su imali Talijani uoči ujedinjenja. Naravno da je to mišljenje podložno kritici, da je veoma teško prihvatiti da se tri vjere, povijesti u različitim Carstvima i kulturnim krugovima, nekoliko standardiziranih jezika te dva pisma mogu samo tako prebrisati, ali postojao je tadašnji romantičarski pogled na buduću Jugoslaviju što se također ne može ignorirati.

Tijekom Prvog svjetskog rata većina stanovništva lojalno se borila za cara i Monarhiju, krenuli su u osvetu svoga prijestolonasljednika te su stradavali u borbama u Srbiji, Bukovini, Galiciji i na Sočkom frontu. No, bilo je i takvih koji su od početka rata odlučili da se za takvu Monarhiju neće boriti i koji su se zaputili u dobrovoljce u Srbiju. Milostislav Bartulica nam je u svojim sjećanjima koja se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu ostavio sljedeću rečenicu: „To smo i mi omladinci revolucionarni dokazali pohrlivši listom na hiljade u dobrovoljce čim je Austrija predala srpskoj vladi prijeteći ultimatum.“ I tu možemo raspravljati jesu li ta sjećanja potpuno vjerodostojna budući da su pisana u Kraljevini Jugoslaviji, je li uistinu bilo baš na tisuće dobrovoljaca ili ih je bilo značajno manje, ali ne možemo ignorirati da su već tada pokrenute novine Jugoslavenski glasnik, a da su kasnije isti ti omladinci otišli u Ameriku i počeli objavljivati novine imena Jugoslavenska država koje su pomogle u formiranju Jadranske legije koja se trebala boriti u sklopu srpske vojske pod posebnim oznakama.

Država SHS kao prijelazna faza

Posljednji mjeseci Monarhije razdoblje su posebne živosti među zagovornicima stvaranja jugoslavenske države i u zemlji i u emigraciji. Vrlo je malo političkih snaga koje to razdoblje nisu vidjele kao zgodnu priliku da se napusti Monarhija. Među njima se ističu Ivo Pilar, nadbiskup vrhbosanski Stadler, general Stjepan Sarkotić, koji iznose planove o reformi Monarhije na trijalističkim principima. No većina političara se ipak okuplja u blok zagovaratelja izlaska iz Monarhije i stvaranja Jugoslavije. U zemlji je to okupljanje počelo u ožujku 1918., a završeno u listopadu iste godine stvaranjem Narodnog vijeća i konačnim izlaskom iz Monarhije na sjednici Hrvatskog sabora 29. listopada. Država SHS bila je zamišljena kao prijelazna faza do formiranja  Jugoslavije, pa iako su ministri imali nekih zanimljivih inicijativa, o njoj ne treba trošiti riječi.

Stjepan Radić je vrlo često zadnjih godina pogrešno interpretiran kao protivnik ujedinjenja. On to zasigurno nije bio i cijelo njegovo djelovanje nam to pokazuje. Rečenica iz njegovog govora o srljanju kao guske u maglu vrlo se često interpretira kao odbijanje Jugoslavije. To je potpuno pogrešno. Radić je zajedno s Pribićevićem 1900. pokrenuo Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine, tijekom Balkanskih ratova je hvalio saveznike i slavenska komponenta je bila jedna od osnovnih u njegovom djelovanju. Na sjednicama Narodnog vijeća zalagao se samo za usporavanje cijelog procesa i nastojao postići neke garancije za federaciju. Jedini zastupnik uz njega koji je bio za usporavanje procesa bio je pravaš Dragutin Hrvoj. Ostalima se žurilo, jednima zbog nužnosti (pitanje Dalmacije), a drugima jer im garancije nisu trebale.

Zanimljivo je da se slična rasprava o pogrešci prilikom ulaska u Jugoslaviju vodi i u Srbiji. Tamošnji argumenti idu prema tome da je Srbiji Antanta 1915. godine nudila veliko proširenje prema zapadu te ostvarenje sna o Velikoj Srbiji. Tu se vrlo često ignorira da su ti planovi rađeni zato jer se željelo Bugarsku priključiti Antanti. U tom paketu Srbija bi izgubila ratom stečenu Makedoniju, a na to Nikola Pašić nije mogao pristati nakon velikih srpskih žrtava te već uvelike započete kolonizacije Makedonije.

Zašto nova država nastala prije stotinu godina nije imala šanse za opstanak bez brojnih turbulencija, atentata, nemira? Zbog četiri paralelna koncepta i shvaćanja što Jugoslavija jest i što bi trebala biti. Sudarala su se razumijevanja Jugoslavije kao proširene Srbije u kojem je prečanski dio shvaćan kao oslobođeno područje bez posebnih prava, Jugoslavije kao federacije, Jugoslavije kao zajednice Jugoslavena te Jugoslavije kao tamnice makedonskog, albanskog i hrvatskog naroda iz koje treba izaći i stvoriti zasebne države ili se priključiti već postojećim državama u susjedstvu.