Kako su me podmićivali proizvođači oružja iz EU da Hrvatskoj prodaju oklopna vozila za milijardu kuna

Forumov urednik otkriva neispričanu priču o pozadini kupnje borbenih vozila koja uključuje plaćena putovanja po Europi, kuverte s eurima, skupe ručkove u zagrebačkim ribljim restoranima, pa sve do vrećica s Mozart kuglama i sličnim delicijama. Ako su tako Patria i Steyr častili novinare, kako su tek tretirali hrvatske političare s presudnim utjecajem na odluku o vojnom poslu desetljeća?

Još sredinom dvijetisućitih hrvatske su vojne vlasti najavile kupnju borbenih oklopnih vozila. Istina, tada je vojni vrh maštao o znatno većem broju oklopnjaka nego što ih je u konačnici nabavljeno. Bez obzira na te mokre vojničke snove, čak je i smanjena narudžba od 140 komada bila najveći (legalni) vojni posao u samostalnoj Hrvatskoj. Trgovinu oružjem inače vjerno prate i vreće novca (ponekad i kutije dragog kamenja), mračni tipovi sumnjive prošlosti i neizvjesne budućnosti, stroga tajnovitost te priče o mitu i korupciji, pa je novinarski bilo zanimljivo pratiti i tu dimenziju ovog posla. Međutim, u hrvatskom je slučaju mnogo toga izostalo, bar iz novinarske perspektive.

Ispočetka se kao teški favorit istaknula američko-austrijska kompanija Steyr, koja je upravo dovršavala svoj prototip nazvan Pandur II 8x8. Iako se radilo o još nedovoljno testiranom vozilu, u stručnoj javnosti već se govorilo da njihovoj ponudi nitko ne može konkurirati. Ne zato što nema boljeg oklopnjaka, već zato što Hrvatska u to vrijeme nije imala većeg saveznika na putu za EU od Austrije. A kad se tome pridoda američki utjecaj (američki vojni gigant General Dynamics vlasnik je austrijskog Steyra), činilo se da je odluka o nabavci Pandura samo tehnička stvar.

Tada je na scenu stupila Patria, u Hrvatskoj slabo poznata vojna kompanija u vlasništvu finske države, ponudivši svoj AMV 8x8. Za razliku od Pandura, AMV je već bio u serijskoj proizvodnji, a osim Finske, za svoju vojsku naručila ga je i Poljska, koja je kupila čak 690 komada. Budući da je Fincima vrlo brzo postalo jasno da će se ovaj posao vrlo brzo zaključiti daleko od očiju javnosti, krenuli su u medijsku kampanju. Uspostavili su kontakt s nekoliko novinara koji su u vodećim hrvatskim medijima pratili vojne teme i krenuli s uvjeravanjem da je njihov proizvod bolji. Austrijanci su već nakon prvih tekstova u hrvatskim medijima vidjeli da je vrag odnio šalu, pa su se i oni brže-bolje otvorili. I tako smo dobili jednu od najtransparentnijih vojnih nabavki. Transparentnosti unatoč, ovaj posao trenutno u Finskoj dobiva sudski epilog jer šestero čelnika finske Patrije odgovara za podmićivanje (i) u Hrvatskoj.

Bilo bi valjda nekako logično za pretpostaviti da su i Finci i Austrijanci pokušali podmititi i sedmu silu, s obzirom da je u to vrijeme mišljenje javnosti bilo vrlo važno. Ako se večere u skupim restoranima smatraju podmićivanjem, onda su Austrijanci to nemilice činili. Sastanci s novinarima u Zagrebu u pravilu su se odvijali u prilično skupim, uglavnom ribljim restoranima. Najčešće mjesto susreta bio je restoran Atlanta u Tkalčićevoj ulici, gdje se na oboritoj ribi i (pre)cijenjenim buteljama nije štedjelo. Na sastancima je najčešće bio šef Steyrova ureda za odnose s javnošću i njegov kolega iz hrvatske podružnice, inače globalne PR-agencije koja je imala ugovor s General Dynamicsom. Povremeno bi znao navratiti i predsjednik Uprave Steyra, zapravo više njih, jer su se tijekom godina mijenjali zajedno sa skandalima koji tradicionalno potresaju tržište naoružanja i vojne opreme.

S druge strane, Patria je pokušavala držati korak s konkurencijom, pa su također organizirali što formalne što neformalne sastanke s hrvatskim novinarima, no odlučili su se za drugačiji pristup. Sastanci s hrvatskim novinarima uglavnom su se održavali u zagrebačkim pečenjarama, u najvećem broju slučajeva radilo se o pečenjari Cvjetno, koja se nalazi nedaleko od Vjesnikovog nebodera (u to vrijeme su taj kultni neboder još uvijek nastanjivale redakcije vodećih tiskanih medija, a i HRT je udaljen dvije minute vožnje automobilom). Na meniju su uglavnom bili ćevapi (i varijacije na tu temu), a grlo se najčešće ispiralo pivom. Sastanke je obično dogovarao Patrijin hrvatski konzultant te šefica male PR-agencije koju je Patria angažirala u Hrvatskoj. Navraćali su i čelnici same Patrije, odgovarali na novinarska pitanja ili donosili neke nove vijesti o svom poslovanju, novim ugovorima, certifikatima i slično. Informacije s tih sastanaka objavljene su u većini medija. Za ta su druženja znali šefovi tih redakcija i novinare su na njih slali po informacije. Ni jednoj redakciji nije palo na pamet dati novac svom novinaru da si sam plati jelo, kako jeftine ćevape i pivo, tako i skupog kovača i čašu plavca. No, to je klasična boljka hrvatskog novinarstva.

I jednoj i drugoj firmi bilo je važno da se hrvatski novinari uvjere kako je baš austrijski, odnosno finski BOV upravo genijalan i kao stvoren za Hrvatsku vojsku. Stoga su organizirali putovanja za hrvatske novinare u vlastite tvornice, na vojne vježbe u kojima su sudjelovala njihova vozila ili pak u zemlje koje su naručile Pandura ili AMV. Finci su tako nekoliko puta vodili novinare u svoje pogone u Finskoj, pokazivali im proizvodnju, upoznavali ih s vodećim ljudima kompanije (tako su imali priliku upoznati većinu onih kojima se upravo sudi u Finskoj). Organizirali su i put u Poljsku gdje su im predstavili Rosomak (AMV preimenovan za poljsko tržište).

Budući da Steyr nije imao serijsku proizvodnju, nije se mogao pohvaliti proizvodnom linijom. Pa su zato novinare vodili u slovensku Sistemsku tehniku, kompaniju u kojoj je Steyr imao manji vlasnički udio i koja je proizvodila Valuk, slovensku inačicu Pandura 6x6. Vodili su ih i u Austriju na vojnu vježbu na kojoj je sudjelovao i Pandur, ali i u Portugal. Ta je zemlja prva naručila Pandur II 8x8 i to čak 260 komada, pa je Steyr poveo hrvatske novinare u obilazak svoje nove tvornice nedaleko od Lisabona. Pogon je predstavljen u jednom poslijepodnevu, no boravak u Lisabonu odužio se na pet dana, a sve troškove smještaja, ručkova i večera plaćali su predstavnici austrijske firme. Inače, portugalski posao neslavno je završio jer je u sedam godina isporučeno svega 166 Pandura, pa je daljnja isporuka otkazana, a Portugal traži povrat preplaćenog novca.

Ni na jedno od tih putovanja novinari nisu išli na svoju ruku, već su ih slale redakcije očekujući zauzvrat reportaže, intervjue ili nove informacije za neke buduće teme. Ni jedna redakcija nije tada sama platila put i smještaj za svog novinara, što je također ustaljena praksa hrvatskih medija.

Konačno, i Finci i Austrijanci ponekad su dijelili poklone novinarima koji su pisali o njima. Tako je predstavnik Steyra jednom prilikom, nakon dvodnevnog, više turističkog nego poslovnog putovanja u Austriju, na povratku u Zagreb novinarima rekao da ima nešto za njih u prtljažniku. Uskoro se vratio s vrećicama u rukama. U njima su, pored prezentacija na CD-ima bile i lijepo upakirane – Mozart kugle. Nekad su bili i maštovitiji, pa je tako kod potpisnika ovih redaka još uvijek minijaturna maketa Pandura II 8x8. Finci su bili praktičniji, pa su novinarima jednom prilikom darovali remen za hlače. Ali ne vojnički, već klasični remen. Nekolicini novinara stigla je i zimska jakna s velikim „Patria“ na leđima. Svih tih godina koliko se Hrvatska premišljala od koga će kupiti vozilo, a proizvođači oblijetali oko vlasti, ali i novinara, novac je bio „u igri“ samo jednom. Bilo je to u proljeće 2008. godine. Hrvatska je već odabrala Patriju i Finci su odlučili povesti nekoliko hrvatskih novinara u svoje pogone u gradu Hämeenlinna gdje su proizvodili oklopnjake za slovensku i hrvatsku vojsku. Prije puta, na zagrebačkom aerodromu, novinarima su predstavnici Patrije podijelili kuverte u kojima su bile dnevnice. Koliko je točno bilo u kuverti, potpisniku ovih redaka nije poznato (zahvalio sam se uz objašnjenje da sam dnevnicu dobio od matične redakcije), ali vjerojatno se radilo o svega nekoliko desetaka eura.

Svih tih godina suradnje s predstavnicima obiju tvrtki bila je više nego očita njihova pažnja da se ne kompromitiraju (pre)skupim darovima. Iako se radilo o poslu vrijednom više od milijardu kuna, predstavnici Steyra i Patrije jako su pazili da ne prijeđu granicu. Barem kad su u pitanju bili novinari. Jesu li bili tako pažljivi i s političarima čiji je utjecaj ipak bio presudan da se dobije toliko vrijedan posao, možda pokaže sudski postupak. Ako su predstavnici Patrije to doista i učinili, bio im je to jedan od glupljih poteza. Jer čitava javnost je tada znala da je njihovo vozilo bolje od austrijskoga, bilo je znatno jeftinije i offset-ponuda bila je za 50 posto bolja od Steyrove. Samo bi budala takvu prednost pečatila podmićivanjem.