Kesten pire, malo krvaviji, za Zorana M.

Bosna i Hercegovina je opet na CNN-u! Istina, još uvijek se u vijestima ne mogu vidjeti snimci ruševina, svijetlećih metaka koji se zabijaju u nebodere i leševa na hrpi, ali bi, upravo prema CNN-u, uskoro mogli.

„Vodeći svjetski analitičari upozoravaju kako je Bosna i Hercegovina na rubu kolapsa, a krizu u toj zemlji opisuju kao najozbiljniju otkako je ondje 1995. godine završio rat u kojem je počinjeno monstruozno djelo etničkog čišćenja i ubijene su tisuće ljudi“, piše na portalu televizije koja je direktno prenosila sukobe u BiH vođene od proljeća 1992. – iako je rat, zapravo, počeo još u jesen 1991. kada je sa zemljom sravnjeno hercegovačko selo Ravno – do zime 1995. godine.

„Nisu, jer nemaju 'leba' da jedu, mogu se samo kestenima gađat'“, ovako je na pitanje o tome jesu li oružani sukobu u susjedstvu mogući, odgovorio predsjednik Republike Zoran Milanović.

„Rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća. Dakle, nema više vremena za stare mrtve, novi dolaze kao na traci, tako smo brižljivo naučili svoju mladost da smo bili samo mi u pravu, da voli smrt. Pa, eto, tu je…. Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci Arizona, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi… Ima djece za rat. Oni sada imaju svoju malu djecu, ali su istrenirani paranoidnim nacionalizmom da i njih pripreme. Bijesni, bijedni, poniženi, nikako nisu u stanju da detektiraju tko ih to tri desetljeća vara. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti. Očajno je. Drugo je doba, sad nije više ni važno što se sreću krvnici i žrtve, jer su oboje starci. Sad se sreću budući krvnici i buduće žrtve. Mladi i zdravi kao ruže, kazao bi kino pjesnik“, rekao je u intervjuu za mostarski portal Bljesak.info Darko Cvijetić, nagrađivani književnik, kazališni redatelj i dramaturg, ali i veteran posljednjeg rata u BiH.

Tako, poput Cvijetića, ozbiljan svijet vidi i promišlja ono što se naziva najvećom krizom u BiH od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a onaj stručnjak kojem nitko nije javio da mu je posao da ne radi ništa, uobičajeno, sa nadmenošću himalajskih visina i bez ikakva smisla za humor – i općenito bez ikakva smisla – mudruje o vojno jalovoj državi koja ima petnaestak policija pod oružjem, opremljenu vojsku sastavljenu od tri odvojena etnička korpusa, tvornice municije i tko zna koliko kalašnjikova i RPG-ova zakopanih oko starih kestena.

"Dodik je zadnji problem Bosne i Hercegovine. Dodik je ponekad neobuzdan, ali s njim se dogovorimo za 10 minuta, i to ne o podjeli Bosne", nastavlja Milanović, uvjeren da najviše zna o onome o čemu nema blagog pojma.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Christian Schmidt, političke elite od Beča do Bruxellesa, CNN i The Guardian, ma manje – više svi osim Viktora Orbana, Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, uzročnika mogućih sukoba vide, naravno, u Miloradu Dodiku, formalno članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, a suštinski Radovanu Karadžiću poslije face liftinga.

On, Dodik, nakon četrdesetak najavljenih referenduma o neovisnosti manjeg bh. entiteta, nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH i negiranja genocida u Srebrenici, sada želi opet uspostaviti Vojsku Republike Srpske, carinu RS-a, Banja Luci vratiti ovlasti što su davno prenesene na državni nivo, kao što želi, milom ili silom, sa svog – da, bukvalno ga tako doživljava – teritorija protjerati sve one što nešto rade za institucije BiH. Ta, kako je upravo Schmidt nazvao, neovisnost bez proglašenja, može završiti na samo dva načina: ili neće biti nje i izvođača radova, dakle Dodika, ili neće biti mira, bez obzira na moguću nestašicu kestenja.

Nisu, naravno, ni druge dvije etničke, konstitutivne zajednice u BiH za pohvalu nastavničkog vijeća, samo što su njihove prijetnje ili jalove ili skoro takve. Politički predstavnici najmalobrojnijeg naroda, Hrvata, misle navlas isto kao Milanović – ili on misli kao HDZ Dragana Čovića, sada je svejedno – dok Bošnjaci mogu do 2070. godine po muslimanskom kalendaru vjerovati kako se ustavno i teritorijalno uređenje BiH može mijenjati mirnim putem. Tada će, za oko pet-šest stoljeća, shvatiti da je ono što žele moguće postići silom, dvotrećinskom većinom ili apsolutnom promjenom kolektivne svijesti Srba i Hrvata kojima će, za nekoliko milijardi trenova oka, postati politički primarno to što su Bosanci i Hercegovci.

Uzroka za ratove na Balkanu ima uvijek i samo treba povod. Milorad Dodik ih upravo nudi nekoliko, kao na aukciji, i zapravo mu je svejedno koji će biti odabran, točnije koji će izazvati reakciju na njegovu akciju, poslije čega, rekao je, očekuje pomoć prijatelja, prije svega Srbije koja upravo organizira veliku vojnu vježbu i Rusije čiji je strateški interes nered na obodu Europske unije i NATO-a.

„Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“, rekao je u jednom, ne tako skorom intervjuu za tjednik Express, Maksim Samorukov, analitičar moskovskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i autora analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“.

Za Rusiju najkorisniji status quo – jer u BiH ni stagnacija nije jednostavna i jednodimenzionalna – je onaj iz jeseni 1996., iz vremena u kojem se mir od rata razlikovao tek po tome što se ne puca i ukinutim vizama za Hrvatsku za one građane BiH na čijim putovnicama nije bila šahovnica.

Iskopani rovovi, tenkovi na pijaci Arizona pored strateški važnog grada Brčko i entiteti koji suštinski funkcioniraju kao dvije susjedne države – koje ne moraju biti međunarodno priznate – cilj je do kojeg se najbrže stiže upravo ovime na čemu Dodik inzistira, samo što prepreke na putu neće postavljati on, već sarajevske vlasti.

Na Balkanu je ovih dana uobičajeno prekrasno. Socijaldemokrati Zorana Zaeva izgubili su lokalne izbore od nacionalističke VMRO-DPMNE, iste one stranke koja je, uz svu veću štetu, od Makedonije napravila skladište spomeničkog kiča i samo ih je politički poraz spriječio da, prvo, u Makedonce upišu Sandokana, Bruce Leeja i Elona Muska, a onda pojačaju ionako čvrste veze s Rusijom i Mađarskom u koju se sklonio bivši premijer Nikola Gruevski, južnjačka kombinacija Ive Sanadera i Ivana Penave.

Crnogorsku vladu održava parlamentarna većina u kojoj ključne, prosrpske stranke, vlastitu nezavisnu državu ne vide ni kao nezavisnu, niti kao državu.

Kosovu za konačnu stabilizaciju treba samo priznanje od Srbije, samo što Srbija Kosovo i dalje smatra svojim teritorijem, iako na njega ne može poslati vojsku i policiju, niti se u Prištini ili Ferizaju kruh i mlijeko mogu kupiti za srpske dinare.

Sve bi to, da je kakav nije, trebalo brinuti Milanovića iz barem jednog, manje humanističkog a više materijalnog razloga: on, naime, predsjedava državom koja je heroinski ovisna o turizmu, a ta gospodarska grana je 1999. godine bilježila masovna otkazivanja gostiju zbog – rata na Kosovu! Bosna i Hercegovina je, za neupućene, dosta bliže Makarskoj i Rogoznici, nego što su to Prizren i Mitrovica.

U ovom, što bi se reklo, izuzetno teškom trenutku i ovom krasnom kontekstu, Zoran Milanović prima Milorada Dodika, detektira ga kao najmanji problem i osobu sa kojom se sve može dogovoriti za manje vremena nego što se u Zagrebu čeka tramvaj dvanaestica. To sve se, kaže, ne odnosi na podjelu Bosne već, valjda, samo na njen povratak u 1996., u neovisnost entiteta bez međunarodnog priznanja i bilo kakve mogućnosti stabiliziranja i posljedičnog rješavanja problema kojih, inače, ne nedostaje.

Od Franje Tuđmana Hrvatskom nije predsjedavala štetočina Milanovićevih kapaciteta i s osobinom koju u Srbiji nazivaju nabeđenošću. Agramerski light rasista koji provincijsko porijeklo prikriva gardom, neradnik koji bez proračunskih primanja nije imao niti minimalac, nacionalist koji prezire sve istočnije od Une i Drine, evoluirao je u lidera onih koji žali zato što mirnu reintegraciju Podunavlja nije preduhitrila još jedna epizoda „Oluje“ s traktorskim kolonama na kraju i u  kojima nema ničega prirodnijeg od marša Hrvatske vojske preko granica susjednih država ili, barem, jedne od njih, one najbliže.

Ovakav Zoran Milanović, ako je drugog uopće bilo, jedino što uspijeva jeste opravdati apel koji glasi: Kolinda vrati se, sve ti je oprošteno.

kesten-pire-malo-krvaviji-za-zorana-m-7624-10358.png

Zoran Milanović, stručnjak kojem nitko nije javio da mu je posao da ne radi ništa, s nadmenošću himalajskih visina i bez ikakvog smisla mudruje o vojno jalovoj državi koja ima petnaestak policija pod oružjem, opremljenu vojsku sastavljenu od tri odvojena etnička korpusa, tvornice municije i tko zna koliko kalašnjikova i RPG-ova zakopanih oko starih kestena
Zoran Milanović, stručnjak kojem nitko nije javio da mu je posao da ne radi ništa, s nadmenošću himalajskih visina i bez ikakvog smisla mudruje o vojno jalovoj državi koja ima petnaestak policija pod oružjem, opremljenu vojsku sastavljenu od tri odvojena etnička korpusa, tvornice municije i tko zna koliko kalašnjikova i RPG-ova zakopanih oko starih kestena
Foto: 
HINA/ Mladen VOLARIĆ