„Knjiga o jugu“ Jurice Pavičića: o zemlji nedovršenih kuća i poslova

Književna nagrada Fric koju su dnevni list „24 sata“ i tjednik „Express“ dodijelili Jurici Pavičiću za roman „Crvena voda“ trebala bi, barem u teoriji, to, do sada najambicioznije prozno djelo splitskog novinara, pisca, filmskog scenariste i kritičara, učini vidljivijim i prodavanijim. Nagrade, naime, služe i tome, kao i popravljanju autorskog budžeta. Priznanja s ovim drugim nemaju veze: njih čine plaketa i umjetnički oblikovan kamen.

Nagrada Pavičiću, međutim, može imati i jednu, uvjetno rečeno, neželjenu pojavu: slabiju recepciju njegove nove, nedavno objavljene „Knjige o jugu“, zbirke eseja o, u većini, Dalmaciji, te onome što je posljedica dalmatinskih prijelomnih trenutaka u povijesti i onome što je poveznica Dalmacije sa Zagrebom, Skopljem ili Višegradom. A ona je, iako se na prvi pogled uopće ne vidi, itekako postojeća i, posebice kada je riječ o makedonskoj prijestolnici i bosanskoj kasabi, zastrašujuća.

Na malo manje od 300 strana, „Knjiga u jugu“ donosi 23 teksta, od kojih je oko pola objavljeno u „Jutarnjem listu“, četiri su namjenski nastala za ovo djelo, dok su ostali publicirani u drugim časopisima i zbirkama. Nisu, da ne bude zabune, autor i Profil kao nakladnik skupili najbolje iz Pavičićevog računara i tome, čisto da se čitatelj ne osjeća prevarenim, dodali nekoliko desetaka novih kartica. Svi postojeći eseji su, naime, dorađeni, obogaćeni novim informacijama, u njima je – jer to novinski prostor nije omogućavao – prošireno tumačenje konteksta i sve je, kako Pavičić piše na kraju knjige, začinjeno „daškom autobiografskog i memorijskog“.

Zahvaljujući i tome, „Knjiga o jugu“ jednako je zanimljiva  onima koji prate autorov kolumnistički rad, ali i onima koji se s njegovim pismom tek susreću i upoznaju preko priča o jednom, najčešće ljeti, medijski idealiziranom kraju u kojem se, kao, samo kupa, sunča, gradela i svijet promatra iza stakala sunčanih naočara.

„Knjiga o jugu“ je knjiga o Mediteranu kakav je nekada zbilja bio i pokušaju da se Mediteran kakav je nekada bio pretvori u reurs koji kratkoročno donosi solidan prihod, ali dugoročno odnosi i posljednje tragove modernizacije zahvaljujući kojoj je onaj davni, stari, težački, siromašni, infrastrukturno neuvezani hrvatski dio Mediterana u jednom dijelu jednog stoljeća doživio industrijalizaciju i emancipaciju, patrijarhat zamijenio matrijarhatom, iz devetnaestostoljetne bijede uskočio u kratko dvadeseto stoljeće, točnije njegovu drugu polovinu punu promjena.

„Nakon prve i druge, moja zemlja počinje treći ciklus svoje utopije, svoje abortirane modernizacije. Oni koji znaju kako su prva dva završila, razumljivo znaju kako će i ovaj. Sve se to dogodilo u stotinu godina od ove slike. Ali ljudi na njoj o tome ništa ne mogu znati. Ne mogu znati ni da slijedi jedan rat, ni drugi, ni da će im se putevi rastepsti od Aucklanda do Čilea, ne znaju za sve ratove, industrijalizacije, inflacije i devalvacije, urbanizacije i etnička čišćenja koja će stoljeće pred njima donijeti. Ne mogu zamisliti da će u njihovu selu – malom i nepomičnom mjestašcu iz kojeg se bježi – kuće jednom kupovati Kanađani, Šveđani i Irci. Blaženo nesvjesni, oni slave svoje bratimstvo, svoje procešjune, parce, štandarce i torce, blaženo vjerujući da jedan svijet – svijet kakav jedini poznaju 400 godina – neće i ne može prestati postojati. Gledam ih, tronut tim dirljivim, bezazlenim neznanjem. Gledam  - i mislim: hoćemo li (ili: kome ćemo) mi za sto godina izgledati isto tako bezazleno, dirljivo obnevidjeli? To je ono o čemu mislim dok gledam obiteljsku sliku iz 1914., iz posljednjih tjedana jednog svijeta koji još ne zna da mu je odzvonilo“, piše Pavičić u tekstu „Slika moje obitelji iz 1914.“, inspiriranom jednim i rijetkim snimkom Pavičića iz hvarskog sela Vrbanj – snimkom čijim bi opisom mogao započeti veliki roman epohe.

Jurica Pavičić je fanatik zavičaja, ali to ne znači da stvarno misli kako to, taj zavičaj, nitko ne more platit, niti mu je svaki suhozid važniji od interneta. Sasvim suprotno: „Knjiga o jugu“ je oda jugoslavenskoj i socijalističkoj industrijalizaciji, urbanizaciji, konceptu javnog stanovanja, spomeničkoj baštini socijalizma, velikim infrastrukturnim zahvatima – od hotela u okolici Makarske, preko Jadranske magistrale, pa do tvornica poput Dalmatinke ili Jugoplastike – uz kritički osvrt na negativne posljedice i pronalaženje tragova onih pozitivnih, od kojih je posebno važno žensko oslobađanje koje došlo kroz sinjske i druge proizvodne hale.

Jednako, Pavičićevi se eseji bave sudbinskim diskontinuitetom Dalmacije, regije koja uvijek riskira igrajući na jednu kartu – točnije jednu kulturu, bila ona vinska, industrijska ili, evo sada, turistička – vjerujući da je gubitak nemoguć, iako se on uvijek pokaže neizbježnim i, što je posebno zanimljivo, povremeno neodvojivim od općeg napretka.

Da, dakle, nije izumljen parobrod, nikada sitna američka uš na koju je tamošnja loza bila otporna, ne bi stigla do Europe, u njoj pobila vinograde, a seljake iz malih sela raselila sve do Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda.

S druge strane, da nije bilo socijalizma, ne bi se ribari, težaci i sitne zanatlije zaposlili u tvornicama koje onečišćuju okolicu, izrodili inženjere za razvoj tih tvornica, iz malih kamenih kuća s kominom prešli u stanove s toplom vodom, strujom i lošom zvučnom izolacijom.

Također, da nije bilo turizma, nikada ne bi počela vrijediti zemlja uz more, ona koja se ostavljala kćerima, niti bi, u suludim sudbinskim obratima, nekadašnji ratni zarobljenici primorani graditi hotele za jugoslavensku tajnu policiju, u iste te hotele dolazi kao poželjni gosti iz Savezne Republike Njemačke.  

Dalmacija iz „Knjige o jugu“ nije zemlja s razglednica, hedonističko carstvo i oaza neradnika koji rentaju krevete i sviraju nekoj stvari. Ona je dio Meditarana, dakle „prostora nedovršenih kuća i nedovršenih poslova“, kako je to rekao palestinski režiser Elia Suleiman kojeg Pavičić citira na više mjesta u knjizi.

O toj i takvoj Dalmaciji koja predano radi na pretvaranju sebe u mega resort s puno vezova, poništavajući najbolje od nasljeđa dvadesetog stoljeća, Pavičić je napisao knjigu u kojoj, tko hoće, može naći književnu i scenarističku građu za svoje radove, kao što može saznati zašto je i kako ovdje najizvjesniji scenario – onaj najgori; scenario u kojem kuće i poslovi ostaju nedovršeni, ali se, usprkos tome, počinju novi, još više utopijski.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu