Kome odgovara prazan Maksimir?

Taj nesretni klub iz Maksimirske šume nije sretan, niti u njemu ima mira, i u trenutku kada već slavi devetu titulu prvaka države za redom, a i tko zna koji trofej domaćeg pobjednika kupa im se smiješi. Bivši igrači, sadašnja uprava, navijači gotovo svakodnevno se međusobno šamaraju i prozivaju te se traži neko rješenje za povrataka navijača u Maksimir. Malo koji ljubitelj Dinama iskazuje istinsko zadovoljstvo zbog spomenutih titula i prije će se prisjetiti nesretnih epizodnih uloga s ozbiljnijim takmacima u europskim kupovima ili ligi, gdje ni nakon trideset godina iščekivanja Dinamo nije dočekao proljeće. 

– Jadno i bijedno, jer što vam znače sve te titule prvaka države u konkurenciji Hajduka koji već godinama kuburi sa financijama i ne može skrpati kraj s krajem, Rijeke koja se traži ili pak Osijeka koji se izgubio. Da ne govorimo o klubovima koji su sada prvoligaši, a u nekadašnjem jugo natjecanju rijetki su se zadržali sezonu ili dvije u drugoj ligi, kazuje jedan vjerni Dinamov navijač s istoka, koji kao i brojni drugi više ne ide na maksimirski stadion.

I to je zapravo ključna stvar koja muči ovaj Dinamo: Maksimir je prazan. Jedina zajednička želja koja spaja sve one brojne, najvećim dijelom šutljive, koji su protiv Mamića i njegove bratije je da Maksimir opet bude pun. No Mamić unatoč istoj želji to onemogućava, jer bi značilo i njegov odlazak budući da je nakon svih ovih godina jasno da samo njegov odlazak garantira ponovo navijače na stadionu u Maksimiru.

Pouzdana starina

Jedno od pitanja koje se tu i tamo samo spomene uzgred je muči li prazan Maksimir i starinu Mirka Barišića, nominalno prvog čovjeka kluba, koji bi po funkciji trebao biti i najodgovorniji za stanje u klubu. A pita se tu nešto i njegove supruge Božice. Oni su neskriveni Mamićevi pokrovitelji i obožavatelji, unatoč ne baš uljudbenom ponašanju njihova miljenika, premda sami pozivaju na pristojnost i lijepo ponašanje te se tako i kao ozbiljan umirovljenički par ponašaju.

Jesu li se  bar zapitali što li misle majke, očevi ili djeca novinara, nogometaša, običnih ljudi… kada im Mamić onako u svom neobuzdanom stilu spominje iste te očeve, majke, djecu... 

Je li se uvijek pristojni i odmjereni Barišić intimno zgrozi nad tim postupcima svoga miljenika? Možda! A onda ipak za javnost pomirljivo kaže onu poznatu, koju ponavljaju svi „mamićevci“: „Takav vam je Zdravko...“. 

Odavno ne bi bilo Mamića da ga ne podržavaju Barišić i njemu slični... A Mamić je uvijek znao iskorištavati takve ljude i umiliti im se, počevši od svoga kuma i nekadašnjeg prijatelja Ćire Blaževića, koji ga je stvorio, a kako Ćirkan kaže „Maminjo mu je zabio nož u leđa“. Ćirkan je dobar na terenu i u medijima, ali Ćirkan je beba za balkansku nogometnu krčmu u odnosu na svoga kuma koji ostatak edukacije stekao ipak kod puno većih i u tom smislu ozbiljnijih i opasnijih faca za muljanje od samog Ćire.

Zalutali Canjuga

I da se vratimo još Barišiću koji je još tamo sedamdesetih godina bio potpredsjednik  Dinama, pa je malo stradao, ali ne puno, taman toliko da ga se gurne, kako će se kasnije pokazati u kudikamo korisnije i isplativije poslovne vode, gdje je postao cijenjeni i uspješni direktor.  Nikada nije skrivao svoje ambicije prema Maksimiru koji mu je uvijek bio u srcu i na koncu je dočekao svoj trenutak da zajedno sa Zdravkom pošalje u nogometnu mirovinu u nogomet doista zalutalog Zlatka Canjugu, kojemu narod nije oprostio devet godina bezimenosti najdražeg kluba.

Zasjeo je Barišić u fotelju i ne mrda!

U Siemensu su ga već odavno pospremili u zasluženu staračku mirovinu, ali za Mamićev Dinamo je još dobar osigurač, a i ugodna je to i zabavna igračka za godine u kojima je Mirko. I, dakako, nije to društvo u Maksimiru bezazleno, a o tome govore i činjenice da među njima i onih koji su i te kako imali sporenja sa zakonom.

Tako zajedno u Izvršnom odboru sjede recimo Boris Vidić, bivši vlasnik City Expressa, koji je zbog afere Fima grupa uvjetno osuđen na 11 mjeseci zatvora uz rok kušnje od tri godine. Među „viđenijim“ članovima IO Dinama je i Karl Heinz Truskaller iz Hypo banke kojeg se sumnjiči da je malverzacijama s prostorom u Zagrebu oštetio jednu njemačku autokuću za 2,1 milijun eura. Znameniti profesor Ekonomskog fakulteta Darko Tipurić smijenjen je zbog  novčanih sredstava i afere oko ljetne škole, a imao je i vezu s aferom Spice. Nekadašnjem ravnatelju HZZO-a Većeslavu Bergmanu USKOK je provjeravao imovinu sumnjajući u moguće zloporabe u HZZO-u. Direktor Dinama i bivši odvjetnik ubijenog Dine Pokrovca Tomislav Svetina je 2008. je na Općinskom kaznenom sudu nepravomoćno osuđen na uvjetnu kaznu od jedne godine zbog prijevare klijenata, da bi kasnije dobio oslobađajuću presudu. 

Platini okrenuo ploču

Dakle jedno fino društvance, ali koga za to briga jer danas u Hrvatskoj dominiraju  vrijednosti koje su nametnuli političari iz devedesetih i remetinački uznik i sada već višestruko osuđivani prijestupnik bivši premijer Ivo Sanader, koji su propagirali pohlepu, bahatost,  beskrupuloznost, korupciju….

Za Mamića i njegove apologete po medijima i oni koji direktno ovise o njemu - citirajući ga - kažu „da je pun k'o brod“. Lako je biti «pun k'o brod» kada te s nekoliko desetaka milijuna na godišnjoj razini kuna puni gradski proračun, o čemu se ovih dana raspituje i Uskok, i onda na miru možeš tražiti talentiranu i pametnu djecu koja će napraviti karijeru i na kojoj će kompanija Mamić i obitelj zaraditi za život na visokoj nozi.

Prešutjet će i to da se i prije Mamića uspješno prodavalo igrače na nogometnom tržištu, ali tko će sve to pamtiti, važno je narodu podastrijeti sadašnju neporecivu „istinu“. 

I koje je rješenje? Čini se da ćemo se na njega načekati. Mamić je, dakle, uz pomoć svojih pokrovitelja, savjetnika, prijatelja i stručnjaka savršeno ovladao „demokratskom procedurom“ koja mu još uvijek garantira opstanak unatoč inspekcijskim i drugim nalazima o nepravilnostima u Udruzi građana kojoj se nalazi na čelu. Politika se kloni Maksimira, a to im je nedavno poručio i sam Michel Plantini, kojega baš briga za naše probleme, na koje je svojevremeno i on ukazivao očitavši bukvicu svima na svečanosti HNS-a u HNK-u.

No to je bilo onako za zaborav do sljedećeg incidenta naših navijača.

Bandić je prijatelj sa svima i svima sve obećava, ali ga u biti trčanje zanima više od nogometa. Mamić mu je ipak najbliskiji pa mu nije problem transferirati novac iz proračuna u Maksimir pod egidom za stadion i zaposlenike.

Željko Jovanović se kao dizač utega i nije previše iskazao u razumijevanju igre na skliskom i močvarnom nogometnom terenu, a i kudikamo mu se lakše nositi primjerice sa Zlatkom Matešom i HOO kojima izravno daje novac i koje svako malo pričepi.

Gdje su bivši igrači?

Milanović bi da krene od Črnomerca zalutao do Maksimira i vjerojatno bi završio u Zoološkom vrtu, gdje je opasnost od zvijeri kudikamo manja nego od onih u Maksimirskoj loži.

A Predsjednik Josipović se ionako samo rekreativno bavi nogometom. Na male golove da pokaže kako nije obični štreber i najradije se ne bi htio miješati sa tim društvom što i čini.

Na koncu Zvone Boban, za dinamovce jedna od posljednjih istinskih nogometnih legendi kluba iz Maksimira, niza koji započinje tamo s nenadmašnim golgeterom Marom Wolflom, pa Icom Horvatom, Dražanom Jerkovićem, Slavenom Zambatom, Cicom Kranjčarom, Zekom Zajecom i brojnim drugima, uzvratio je Mamiću i podržao Šimića i društvo, ali na tome ne bi smio stati. 

Kada bi u maksimirskoj loži ponovo sjedilo to društvo i bili nazočni uz poštovanje duhova umrlih, a Mamić otišao na sjever ili na istok i ja bih sa svojim desetogodišnjakom, koji zna sastav Reala, ali ne i Dinama, napokon došao u Maksimir pogledati svoj klub iz mladosti i objasniti svom „maksumčetu“ što smo to mi imali, a oni sada nemaju.