“Kraj organiziranog društva”

Postoji direktna linija između Trumpovog populizma i Luigi Mangione vigilantizma. Amerikanci su svjesni da su topovsko meso uber-kapitalizma, ali su rastrgani između želje da se pridruže eliti i da istu ubiju. U tom raskoraku gubi se ne samo razum nego i smisao.

Individualni, dešperatni, nasilni akti poput Mangionovog, svjedoče o nespremnosti i nesposobnosti za kolektivnu akciju. Jedini prostor gdje se kolektiv registrira su društvene mreže. Tu je Luigi postao heroj i glas naroda, a mrtvi šef (kriv i dužan, razumije se) United HealthCarea meta i metafora za svu nepravdu. 

Bivši i budući američki predsjednik i zgodni ubica iz “fine familije” simboli su otpora globalizaciji i naivne, a duboko regresivne ideje da se Amerika može ponovno napraviti velikom ili dobrom. Dobrota i veličina se u ovom kontekstu prepoznaju kao bolja prošlost, idealizirane pedesete godine prošlog stoljeća kad se moglo živjeti od jedne plaće (muževe), kad su žene sjedile kod kuće i kad su svi znali gdje im je mjesto. Bilo to idilično predgrađe, geto ili rezervat.

U akutnom napadu opasne nostalgije zaboravljaju se rasizam i hegemonija, aparthejd i državni terorizam. Donald i Luigi iskaču iz noćne more kolektivne amnezije kao spasitelji i ispravljači krivih Drina. To je moguće samo ako je društvo koje definira zajednički interes prestalo da postoji. O ovome više na kraju.

Donald i Luigi su finalna bastardizacija intrigantne ideje o Dirty Harryju kao usamljenom jezičku na vagi između pravde i nepravde, i korektivnoj kvaliteti nasilnog akta kad sve sistemske garancije ravnoteže propadnu. Kako sistem zasnovan na neravnoteži, hipokriziji i neznanju više nema potrebe za autokorekciju. Dirty Harry su danas lažni, cinični korektiv Trump i egzekutor Mangione. 

Rezultat: Trumpu izbori i vlast, Mangioneu slava i lajkovi, a glasačima/lajkašima osjećaj da je sve moguće i da ih se za nešto pita, da o nečemu odlučuju. Ambicije su, naizgled zadovoljene. 

Međutim, samo jedan od ova tri aktera ima zagarantiranu budućnost. I ne samo budućnost, nego i čitavu državu kao zalog. Drugi će u zatvor, uskoro zaboravljen od sviju koji ga danas slave. Treći – svi mi – nastavit ćemo biti duboko koncentrirani na sljedeću eskapističku senzaciju. Ako je već danas kasno – a jest – kako će tek biti sutra?

Sav taj trud oko Trumpa, sva strast i energija, te sva krv koju je prosuo Magnione, sve je to u službi sistema kojem navodno prijete i koji navodno ruše. I to iz McDonald’s a. Trump je u predizbornoj kampanji služio pomfrit u McDonald’su u Pennsylvaniji. Mangione je uhvaćen u McDonalds'u u gradiću Altoona, također u Pennsylvaniji. Koga čudi da su im se putevi ukrstili u hramu kapitalističke gastronomije i pandemije dijabetesa? “Junk” je neodoljiv.

U nastavku iste priče, jedan drugi autentični američki psiho, Daniel Penny, egzekutor mentalno bolesnog, crnog beskućnika u podzemnoj željeznici u New Yorku, nakon sto je oslobođen krivnje ekspresno je pozvan da se pridruži Trumpu i J.D. Vanceu i njihovoj veseloj sviti u svečanoj loži na nogometnoj utakmici Armije protiv Mornarice, tradicionalnom božićnom spektaklu. 

Još jedan ubojica s dječjim licem Penny (nije nebitno da su Mangione i Penny naočiti) promoviran je – zbog smrtonosnih zasluga - u prvi ešalon MAGA heroja. A to je odabrano društvo. Uz Kid Rocka, Elon Muska i Hulk Hogana, tu je, od oslobađajuće presude, i Kyle Rittenhouse, trostruki ubojica iz Kenoshae, država Winsconsin. 

Trump i Vance, kao i obično, znaju sto rade. Penny i Rittenhouse šaka su u krezavo zubalo liberalne Amerike, establišment medija i “woke” akademika. Neskriveni rasisti (baš kao i Trump) i hladnokrvne ubojice, Penny i Rittenhouse su (bukvalno) letalno MAGA oružje u borbi za pažnju, klikove i, naravno, glasove. Pozirajući, jedući i pijući s Danielom i Kylom, Trump i Vance plastično pokazuju kako daleko su spremni ići da “Ameriku ponovno učine velikom”. Jedinica mjere za tu distancu je okrutnost. Ima je, i bit će je, na pretek

Kolektivna akcija više nije potrebna, poručuju Donald i J.D. Izbori su iza nas i sistem je korigiran, kupljen i zaveden u knjige kao (opet) naš. Ostaju vam, signaliziraju oni dalje, impotentne izolirane akcije, i individualno nasilje, nikako više kolektivni bunt. 

Francis Fukuyama je devedesetih, nakon pada Berlinskog Zida, proglasio “kraj povijesti”. Pobjedom Zapadne liberalne demokracije prestala je potreba, pisao je Fukuyama, za daljnju društvenu evoluciju, bilo gdje. Problem riješen, ‘ajmo slaviti, donesite kokain i šampanjac. 

Trideset godina kasnije bliži smo, na žalost, onom sto Noam Chomsky zove “krajem organiziranog društva”.  Osim, imam i ja pravo na cinizam, ako je društvo organizirano oko autokrate, diktatora ili, ako bude sreće, monarha.

Nastavlja se.