Kultura u deindustrijaliziranoj zoni Peščenice ostala bez "radnika"

Siđete na krivoj tramvajskoj stanici u tupo prijepodnevno vrijeme. Pitate gdje je, kad ste u srcu kvarta, Kulturni centar Peščenica, a građani nemaju pojma. “Stvarno ne znam”, kaže gospa u žurbi; “Ne bih to znala”, tinejdžerka u žurbi; “Čuo jesam, ali bome ne znam” i upućuje prema školi, logično. Ali privilegij flanerizma kratko traje, adresu uskoro pronađete sami ili uz navigaciju radnika  (bauštela) na peščeničkom “Platou” (“Nisam odavde, ali znam, samo ravno”).

Kad još shvatite da ste topografiju znali odavno iz druge dolazne perspektive,  veseli spoznaja da se fiksna ideja “vašeg prostora” grada ne poklapa sa živom matricom kvarta. Uostalom, točno je zaključila pokaznu anketu jedna peščenička gospođa: “Sve vam je iza crkve.”  

Posve je racionalno, iz perspektive putnika tramvajem broj 2 ili 3, krenuti niz Ivanićgradsku ulicu iza crkve Blaženog Augustina Kažotića, koju bolje obaviješteni poznaju kao “Crkvu Darth Vader”. Markantna sakralna arhitektura čijom konačnom izvedbom nikako nije bio zadovoljan njezin autor Boris Magaš (plato prenizak i preuzak, nema  visinske zelene zaštite crkve od gradskih efemerija, preblizu je pločnik…) u mukotrpnim godinama nastajanja (kraj 1990-ih do sredine 2000-ih) bila je urbanistički šok, a danas, naravno, savršeno pristaje habitusu četvrti u kojoj se krajnje suprotnosti idealno prepliću.

Kvart Peščenica – Žitnjak dobio je takvo administrativno ime 1999., čime su dvije dotad odvojene gradske općine integrirane u cjelinu od oko 35 četvornih kilometara s oko 57 tisuća stanovnika (prema popisu iz 2011. godine) i najmanjom zagrebačkom gustoćom naseljenosti od svega 1600 stanovnika po četvornom kilometru.

Žila nekada industrijskog grada

Nekoć glavna žila industrijskoga grada, suvremena Pešča je prvi simbol njegova pada u totalno deindustrijaliziranu zagrebačku Zonu. “Prije tridesetak godina bila je to najjača industrijska općina na Balkanu” , piše u publikaciji “Moj kvart“ br. 5/6 u izdanju Kulturnog centra Peščenice, “nekadašnje industrijsko srce grada u kojemu je bilo zaposleno preko šezdeset tisuća radnika”. Danas su tvornice Pešče – Žitnjaka biltenaški “spomenici industrijske prošlosti”, gole komemorativne stanice redom: Iskra (tvornica svijeća), Biserka (tvornica igračaka), TPK (tvornica parnih kotlova), TEŽ (tvornica električnih žarulja u kojoj ”pokoja žarulja još gori”), DIOKI (organska petrokemija), UNITAS (tvornica konca), LIM (tvornica metalnih bačava, metalnih proizvoda i kisika), Prvomajska, Zagrepčanka (klaonica i stočna tržnica), Zvijezda (prva hrvatska tvornica ulja) i PAN (tvornica papira).

Ali na tom licu mjesta estetizacija deindustrijalizirane Zone u svakom je smislu deplasirana. Život na gradskoj periferiji je, zamislite, običnog tempa (a štulićevska “boca benzina koja je napunjena” zvoni prikladno). Jedino što ulazak u dvorište Kulturnog centra Peščenice zbog viška vaše spomenarske bagaže uopće nije bezazlen. Nostalgično se otvara prizorom “parka skulptura” u auli Centra. Ondje su smještene – zapravo pospremljene u sigurnost dvorišta s ogradom – skulpture koje je 1980-ih proizvela (društveno, umjetnički) fascinantno značajna Galerija Događanja, uz tadašnje voditeljice Branku Hlevnjak i Vedranu Kršinić. U Galeriji Događanja izlagali su tih, za umjetnost sretnijih 1980-ih godina, svi značajniji  domaći autori (Stilinović, Jerman, Delimar, Kožarić, Kumbatović, Gliha, Lah, Artuković, Režek, Vujičić, Kipke, Cvek, Cvjetanović, Kršić, Nikolić…), koji su ležerno brisali akademizirane granice likovnosti prema dizajnu, modi, sociološkim istraživanjima, performansu ili fotografiji. Iz tog razdoblja ostaju skulpturalne uspomene u formi neodoljivih oglasnih stupova-peščeničkih kišobrana (Svan Vujičić/ Branka Hlevnjak), skulpture “Balerine” (Vujičić) i trodimenzionalnog stripa od željeznih šipki “Hej kamo žuriš? – U Galeriju Događanja!” (Nada Orel). Skulptura Mile Kumbatović “Materino krilo” (1980., metalne cijevi), koju je autorica poklonila Centru ukradena je iz tog dvorišta 2012. godine, a “Friz mozaika” Otona Glihe, koji je od 1972. ispunjavao istočni zid Centra, pa je sačuvan u unutrašnjosti Kulturnog centra u adaptaciji prostora iz 1980-ih, pokazao nam je pri obilasku zgrade njegov ravnatelj Tomislav Štriga.

Kulturni centar Peščenica, odnedavno “brendiran” kao KNAP po uzoru na najjači, kazališni program tog Centra, postoji od 1955. godine. Arhitektura je više puta nadograđivana, zbog čega se ne može pohvaliti upadljivim vizualom, ali svakako može unutarnjim rasporedom i prostornošću. Najbolje što je ostalo od funkcionalnosti arhitekture socijalističkog modernizma nalazi se u unutrašnjosti Centra ukupne površine od oko 1800 kvadrata. Dvorane, radionice i učionice današnjeg KNAP-a nedostižan su ideal suvremenom “kulturnom radniku”, to je odmah jasno. Svijetao i ugodan radni prostor velikih prozora okrenutih dvorištu, logičan raspored i fina “salonska” raskoš sobe ravnatelja, uz očuvani namještaj i slike umjetnika koji su 1980-ih izlagali u Galeriji. 

Golemo i raznorodno

Razgovaramo s Tomislavom Štrigom (široj javnosti poznatiji kao lik najstarijeg Vrageca iz serije “Smogovci”, glumački glas nije promijenio boju) u uredu KNAP-a uz dojam o “skladnom i ugodnom životu i radu u tom Centru”.  Štriga je direktor te ustanove u kulturi od davne 1996. godine, kad je Centar bio “u totalnom rasulu”, a aktualni mandat mu je vjerojatno posljednji.

I ne slaže se: “Ne živimo ni skladno ni ugodno. Gradska smo institucija poput ostalih centara za kulturu i imamo stopostotno financiranje takozvanog hladnog i programskog pogona. Ali, za potrebe rada to ne bi bilo dovoljno da ne iznajmljujemo prostor Glazbenoj školi 'Zlatko Baloković' i 'Prvoj privatnoj katoličkoj osnovnoj školi', od čega imamo vlastiti prihod, pa financiramo stalni posao za petero djelatnika. Ne možemo si, na žalost, priuštiti da različitim vrstama kulturnih sadržaja ili udruga prostor damo besplatno. Minimalna naknada je nužna”, veli Štriga.

Program Centra je golem i raznorodan, kako uostalom i nalaže zakon žanra o kulturnom i obrazovnom kvartovskom programu (uglavnom mladih) stanovnika. To je “prva programska razina” Centra, kako objašnjava naš sugovornik. Pitamo o eventualnoj sinergiji mjesnih zajednica i Centra,  o razlogu izostanka većeg broja programa za penzionere i kategoriju “odraslih građana” u Centru.

“Naš kvart obuhvaća desetak mjesnih zajednica u kojima građani po potrebi organiziraju program i prostor, penzioneri igraju šah. Koordinacija je teško izvediva, a mi u Centru imamo prepune programe koji u pravilu ne mogu biti besplatni nego subvencionirani. Za sredstva koja dobivamo (od zagrebačkog Gradskog ureda ili od Ministarstva kulture) za program uvijek je dilema: kratak vijek besplatnog ili cjelogodišnje trajanje uz djelomično financiranje polaznika. Izabiremo bolju varijantu, drugu”, govori Štriga.

"Bacali smo i letke, ali uzalud..."

Kulturni centar Peščenica KNAP ima 17 zaposlenih, a godišnje proizvede (gledajući prošlogodišnju statistiku) 78 programa, 60 izvedbi kazališnih predstava, 40-ak amaterskih predstava, 10-ak izložbi, festival kazališnih amatera, 30-ak radionica (likovnih, kiparskih, plesnih, dramskih); skupi se oko stotinu vanjskih suradnika na programima, zbog čega računovodstvo mjesečno izdaje i po 60 ugovora o suradnji. Statistika izgleda ozbiljno, Štriga je poslovno zadovoljan. Što onda ne štima?

“Muči nas ta nevidljivost, neprepoznatljivost Centra. Mislim, radimo puno i dobro. Doista. Ali to nije dovoljno, sami ste se uvjerili da nas ljudi ne prepoznaju, ne vuku nas za rukav, ne traže naše usluge koliko bi mogli. Fali nam, ukratko, bolji marketing za bolju prepoznatljivost kulture u Peščenici”, kaže Štriga. Neskloni projektnom marketingu, sugeriramo pješački put: letke, akcije vrata do vrata, prilagodbu programa različitim grupama, za sitan budžet i puno truda?

“Bacali smo mi letke, pokušavali animirati publiku: kad je sunce, lakše je, kad je kiša - zaboravi. A ne možemo, ponavljam, imati posve besplatan program koji bi privukao različite profile stanovnika”, odgovara Štriga.

Pauperizirani građani, kažemo, možda ne žele riskirati ulaskom u kulturnjačke aranžmane, sto kuna je sto kuna. A možda ih kulturni programi nerviraju, za njih nemaju živaca?  

“Tja, sve je to točno. Peščenica je specifičan kvart s neravnomjerno naseljenim površinama, nije čudno da mnogi ne znaju da im je KNAP ispred nosa. Iako mi je teško vjerovati da najbliži susjedi ne znaju adresu. Ali ljudi uvijek odlično reagiraju na ulične performanse. Bio je, baš nedavno, performans Siniše Labrovića koji je za dnevni budžet od 250 kuna ljudima na placu čitao poeziju po izboru, svaku pročitanu pjesmu honorirao je s 2 kune. Mogao si, slušajući Labrovića kako recitira, zaraditi najviše 10 kuna, i ljudi su bili oduševljeni. Jedna gospođa koja inače skuplja plastične boce zaradila je svojih 10 kuna, ali je ostala sa strane slušati druge pjesme, do kraja. Tako da nije istina da kultura ne zanima ljude, ali nije ni lako dokazati da je ona svima dostupna, možda je u tome naš problem. I zato svakako mislimo unajmiti vanjskog suradnika za tip bolje strategije, da napravimo projekt za snažniju prepoznatljivost Centra u kvartu,” razmišlja naš sugovornik.

Pozitivna tektonika i kafanska analitika

Kazalište KNAP (predstave na “knap” ili “kazalište na perifieriji”) čiji je Štriga uporan i vješt producent,  predstavlja “drugu programsku razinu Centra”, odnosno sigurnu kulturnu kvalitetu po kojoj je Peščenica, uostalom, kulturno prepoznatljiva općenito i naširoko. Izuzetno dobro opremljeno, to “mlado energično kazalište” iz 2005. godine prvo je mjesto takozvanih malih ili niskobudžetnih (ne samo) zagrebačkih kazališnih predstava. KNAP je sinonim uspješnog domaćeg mini-profesionalnog, alternativnog i/ili amaterskog teatra. Zagreb oduvijek ima snažnu tradiciju (kazališnog) amaterizma, a kod Štrige u KNAP-u se godišnje gužva čak 40-ak stalnih amaterskih kazališnih grupa (čiji rad koordinira i radionice vodi Boris Kovačević), uz uvijek puno gledalište. Peščenički alter/amaterizam na periferiji reprezentativnog domaćeg teatra, pitamo, mogao bi možda pomaknuti to problematično polje u zanimljivijem smjeru, izazvati pozitivnu tektoniku?

Ali naš sugovornik je oprezan, ne nasjeda na kafansku analitku. “Ne bih htio brkati pojmove iako su granice svakog teatra naravno skliske. Ponosni smo, primjerice, na SKAZ (Susreta kazališnih amatera Zagreba). A kod amaterizma je nevjerojatna ta neurednost, nemate šanse da amaterski teatar 'grupirate' po nekom ključu. Pokušali smo, ali nije uspjelo”, objašnjava Štriga.

“Nekad je u strukturi naših prihoda prednjačio teatar, slijedio je prihod od programskih radionica i tečaja stranih jezika, a na trećem je mjestu bio prihod od najma. Danas je obrnuto, prihod od ulaznica je strahovito pao. Osiromašili smo, to je…”, govori ravnatelj a mi, slijedeći maniru “analize poslovanja”, davimo posljednjim pitanjem o iskoristivosti EU-fondova. Kako stojite s  povlačenjem sredstava iz EU-fondova, jeste li što aplicirali?

Samo sebi svrha

“Nikako ne stojimo. Nismo ništa aplicirali”, kaže Štriga neočekivano i onda elaborira stav. “Nisam protiv EU-fondova, ali jesam protiv apliciranja i 'povlačenja' sredstava koje je samo sebi svrha. Naravno, ako radimo projekt u koji možemo uključiti partnere iz, recimo, Italije Njemačke ili Slovenije, radit ćemo ga. Aplicirat ćemo za projekte koji su prvenstveno nama korisni”, govori sugovornik. Tako, čini nam se, ne funkcioniraju sistemi kulturnih EU-fondova, jer je ideja vaše prilagodbe ključna, a ne obratno, velimo.

“Pa da,  ako je tema 'ptice selice u kulturi tranzicije' i love ima koliko hoćete, od vas se očekuje da plešete od sreće. Recimo, u Velikoj Britaniji je prije par godina jedan veliki sindikat, ne sjećam se koji,  ozbiljno zaprijetio vladi da će je rušiti ako još jednu funtu potroši na besmislene europske projekte. A vjerujte, ima ih”, zaključuje Štriga.  Svjestan, ipak, “ispadanja iz vlaka povijesti” ako ne upre u posao oko aplikacija za kulturne programe EU-fondova, ravnatelj peščeničkog centra zna da će “uskoro morati ozbiljno angažirati vanjskog suradnika za posao oko EU-aplikacija”. Posebno zato što mu je nedavno, dvaput zaredom i na dvije adrese propao program u koji je “aplicirao” najosjetljiviji materijal, vlastitu emocionalnu energiju.

“Mislili smo otvoriti program učenja hrvatskog jezika za predškolce Rome, jer je to osnovna potreba tog stanovništva. Romi inače imaju nekoliko kulturnih udruga u peščeničkim mjesnim zajednicama, ali nijedan ovakav edukativan program. Odbili su nas dvije godine zaredom, u Gradskom uredu i na natječaju Ministarstva kulture, i odlučio sam da se više za to nećemo natjecati. Puno sam truda uložio, ljudi su mi vjerovali i iznevjerio sam ih,” govori Štriga svjestan da je baš taj program “idealan za EU-fond” (“To mi je rekao i Sanjin Dragojević, nagovara me..”), ali tonus oduševljenja nije idealan.

U takvom ga raspoloženju, zaraznom, napuštamo. Kulturni centar Peščenica ima jak kulturni kapital iz socijalizma, funkcionalan prostor za rad i prepune dvorane školaraca koji ondje dobro koriste “slobodno vrijeme”. Ima profesionalno organizirano kazalište i upravu koja naporno razmišlja o budućnosti Centra. Nalazi se u industrijskom kvartu s tvornicama bez radnika i s, izgleda, minimalnim interesom “radnika” za subvencioniranu kulturu.

Ovdje možete pročitati prvi dio serijala tekstova "Kultura u kvartu"

A ovdje tekst o Centru za kulturu Trešnjevka