Isti sisački sud u vrlo sličnim predmetima odlučuje potpuno drugačije, pa obitelji ubijenih građana srpske nacionalnosti u nekim slučajevima dobiju naknadu, a u drugim moraju platiti visoke sudske troškove. Osim toga, DORH se u pravilu žali tvrdeći da je riječ o ratnoj šteti te da je nastupila zastara, bez obzira što su počinitelji pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata
Rutinska novinska vijest otprije nekoliko dana glasi: "Općinski sud u Sisku presudio je kako Republika Hrvatska treba isplatiti Sisčanki Violeti Domitrović više od 250.000 kuna zbog ubojstva njezina oca Mlađe Vila u kolovozu 1991. u Sisku. Violeta, tada desetogodišnjakinja, u jednom danu ostala je bez oca, bake, djeda i dvojice stričeva. Za ubojstvo obitelji Vila, koji su bili srpske nacionalnosti, osuđen je u prosincu 2013., po zapovjednoj odgovornosti za propuste u obavljanju dužnosti, ratni zamjenik načelnika Policijske uprave Sisak Vladimir Milanković. On je zbog ratnog zločina osuđen na osam godina zatvora zbog smrti 23 sisačka civila i jednog ratnog zarobljenika 1991. te nezakonito pritvaranje i mučenje desetak civila. Naknadno mu je Vrhovni sud povisio kaznu na deset godina zatvora", objavio je Večernji list 6. srpnja.
Likvidacija obitelji Vila jedna je od mračnih priča iz Siska s početka 1990-ih, kada su, kao po nekoj morbidnoj špranci, nestajali i ubijani Siščani srpske nacionalnosti. Gradom su tada haračili pripadnici "Vukova", pričuvne postrojbe PU-a Sisak. Pod okriljem noći, ali i usred bijela dana, odvodili su "nepoćudne" Siščane na lokacije ORA i Jodno blizu grada, gdje su ih mučili i likvidirali. Točan broj ubijenih i nestalih sisačkih Srba nikad nije utvrđen. Pretpostavlja se da je u osvetničkim pohodima stradalo više desetaka, pa čak i više od stotinu sisačkih Srba. Riječ je o civilima, običnim građanima, koji su po tadašnjim ratno-osvetničkim mjerilima bili "krivog" imena i nacionalnosti.
Mlađo Vila, otac Violete Domitrović, ubijen je 25. kolovoza 1991. godine nakon što se njegov brat Željko večer prije sukobio s jednim Siščaninom hrvatske nacionalnosti u lokalu "Gaj" i tijekom tučnjave ubio ga nožem. Pripadnici "Vukova" odmah su krenuli u odmazdu – prvo u potjeru za odbjeglim Željkom, a potom i po ostale članove obitelji.
Željka su pronašli još iste noći. Ubili su ga, a njegovo izmasakrirano tijelo pronađeno je nakon pet dana na lijevoj obali Save dva kilometara nizvodno od sela Mužilovčica. Nisu se na tome zaustavili. Nakon što su smaknuli Željka, "Vukovi" su iste noći, 24. na 25. kolovoza, nastavili svoj osvetnički pohod – u obiteljskoj kući, bez ikakvih ovlaštenja, uhitili su njegovu majku Evicu Vila, oca Marka Vilu, brata Dušana Vilu i Ivicu Bišćana, koji je bio udomljen u obitelji. U ranim jutarnjim satima "Vukovi" su došli i po Violetina oca Mlađu u njegovu kuću.
Sve su ih odveli u improvizirani zatvor na ORA-i, ispitivali su ih i tukli. Potom su sve članove obitelji Vila odvezli na obalu Save na skelu u predjelu zvanom Pola kod Blinjskoga Kuta, gdje su ih likvidirali. Njihova tijela sljedećih su dana pronađena na obali Save – tijelo Evice Vila 26. kolovoza u blizini mjesta Gradusa, tijelo Dušana Vile 28. kolovoza u blizini mjesta Lukavec, tijelo Mlađe Vile 30. kolovoza u Savi između sela Prelošca i Lukavca, a tijelo Marka Vile 9. rujna između sela Gradusa i Donja Letina. Ivicu Bišćana su poštedjeli, jer su tijekom ispitivanja utvrdili da je hrvatske nacionalnosti.
"Ti imaš sreće, za tebe su zvali", svjedočio je Ivica Bišćan 20 godina kasnije na suđenju kako je izvukao živu glavu, dok su samo koji metar dalje "Vukovi" likvidirali obitelj Vila.
Pobijena cijela obitelj
Violeta Domitrović danas ne želi javno istupati. Ljubazno nas je odbila riječima da svoju muku želi dijeliti samo sa svojim bližnjima. Nakon ubojstva oca, bake, djeda i stričeva, ubrzo ostaje i bez majke, koja je umrla 1997. godine. Nju i sestru odgojila je baka. Iz njezina iskaza na sudu u procesu za naknadu štete dijelom se može iščitati trauma tada 10-godišnje djevojčice.
"Sjećam se tih događaja. Strašno teško sam proživjela očevu smrt. I danas teško proživljavam njegovo stradavanje. Majka mi je objasnila što se dogodilo. Rekla mi je da su došli vojnici u hrvatskim odorama, stavili mitraljez majci na čelo i rekli da ne smije ništa govoriti, da su odveli oca, a on je rekao da se ona ništa ne brine. Tada mi kao djetetu nije bilo u potpunosti jasno, ali sam osjetila teške posljedice što se tiče gubitka oca i nesigurnost da više nemam oca. Bili smo u neimaštini, svega nam je nedostajalo, a najviše da nemam više ni majku ni oca i da sam sama na svijetu. Pitam se tko si je uzeo za pravo da nešto učini mojem ocu", stoji u iskazu Violete Domitrović.
U tužbi za naknadu štete kći ubijenog Mlađe Vila pozvala se na pravomoćnu presudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva zbog čega je krivim proglašen Vladimir Milanković, a u kojoj je utvrđena i njegova zapovjedna odgovornost za likvidaciju njezina oca, smatrajući da je država odgovorna za nastalu štetu. Država se u postupku branila da je riječ o ratnoj šteti te da je nastupila zastara. Općinski sud u Sisku u svojoj se nepravomoćnoj presudi rukovodio Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata te Zakonom o obveznim odnosima koji predviđa dulji rok zastare. Sutkinja Jelena Lenić-Brkić presudila je stoga da država Violeti Domitrović mora isplatiti 220.000 kuna za neimovinsku štetu, 20.500 kuna za materijalnu štetu, odnosno za uređenje očeva groba te 12.500 kuna parničnih troškova. Nije poznato hoće li se Državno odvjetništvo žaliti.
Ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu naknade štete u sličnim slučajevima, kada su se oštećene obitelji pozivale na pravomoćnu presudu protiv Milankovića, moguće je da država ustraje na žalbi i da će se Violeta Domitrović još načekati pravde.
Gluhi Vrhovni sud
Prema riječima njezina odvjetnika Luke Šuška, teško je predvidjeti postupanje Državnog odvjetništva, ali i sudova.
"Sudovi u istovjetnim predmetima neujednačeno sude. Tako se može dogoditi da tužbu za naknadu štete prihvati sud u Sisku, ali ne i u, primjerice, Rijeci. Za to je najodgovorniji Vrhovni sud, točnije njegov predsjednik Branko Hrvatin, koji je dužan ujednačavati sudsku praksu, a to ne radi. Pisao sam zbog toga Vrhovnom sudu, ukazivao na dvojake odluke, ali ništa se nije promijenilo", upozorava odvjetnik Šušak.
Navodi primjer Stoje Trivkanović kojoj je Općinski sud u Sisku – dakle isti sud koji je sada presudio u korist Violete Domitrović – prije nekoliko mjeseci odbio tužbu za naknadu štete zbog ubojstva muža i nestanka dvojice sinova. Taj je slučaj također u presudi protiv Milankovića.
"I Stoja Trivkanović se pozivala na pravomoćnu presudu Milankoviću, ali je sisački sud u siječnju ove godine odbio zahtjev za obnovom postupka za naknadu štete uz obrazloženje da tijela dvojice sinova nisu pronađena te da se ne zna tko je direktni izvršitelj likvidacija, odnosno da nema dokaza tko je direktno kriv za ubojstvo te da to što je Milanković kriv po zapovjednoj odgovornosti nije dovoljno", opisuje odvjetnik Šušak dvojako postupanje istoga suda.
Kao primjer upornosti države da pokuša izbjeći odgovornost za likvidacije i nestanke ljudi koje su počinile hrvatske snage, ističe i primjer Državnog odvjetništva u slučaju tužbe za naknadu štete koju je nepravomoćno na Općinskom sudu u Sisku dobila i obitelj Martinović zbog ubojstva supruga i oca Stanka Martinovića. I oni su prije nekoliko godina, poput Stoje Trivkanović, tužili državu radi naknade štete, što im je tada odbijeno, ali im je sada – nakon što je Milanković pravomoćno presuđen krivim – zahtjev za naknadu štete prihvaćen. Početkom godine sisački je sud presudio da po 220.000 kuna odštete trebaju dobiti njegova supruga Zahida te sinovi Dobrivoje i Radivoj.
"Državno odvjetništvo žalilo se na tu presudu i sada čekamo novi postupak", kaže odvjetnik Šušak.
Istrage još traju
Problem je i što godinama nisu završene istrage ni sudski postupci za druge slučajeve nestanaka i likvidacija u Sisku, kojih je svakako bilo više od 24, za koliko se tereti Milankovića. Prema mišljenju odvjetnika Šuška, po zapovjednoj odgovornosti trebali bi odgovarati i Ivan Bobetko, sin generala Bobetka, koji je u to vrijeme bio šef tamošnjega Kriznog stožera, kao i Franjo Gregurić, koji je bio na čelu ratne Vlade.
Zbog neujednačenog postupanja sudova i Državnog odvjetništva, odvjetnik Šušak najavljuje da neće stati, da će ići do kraja pred domaćim sudovima, a ako treba – ponovo i na Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Pred sudom u Strasbourgu, naime, i do sada se vodilo više postupaka zbog nestanaka i likvidacija građana Siska srpske nacionalnosti. Riječ je o tužbama koje su podnosile njihove obitelji zbog neučinkovitih istraga koje su se vukle godinama i zbog nekažnjavanja ratnih zločina pred domaćim sudovima. Strasborug je, u pravilu, u tim slučajevima davao za pravo oštećenim obiteljima i Hrvatsku proglašavao krivom.
Istražujući slučajeve, pronašli smo i jedan bizarni podatak - da su zaštitu Strasbourga tražili i Vladimir Milanković i Drago Bošnjak, koji je kao bivši pripadnik "Vukova" zajedno s Milankovićem bio optužen za ratni zločin, ali je na kraju oslobođen. Milanković i Bošnjak tužili su Hrvatsku zbog duljine trajanja pritvora, za što, prema njihovim tvrdnjama, nije bilo valjane pravne osnove. Smatrali su da im je time povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost što jamči članak 5. stavak 3. Konvencije o ljudskim pravima. Europski sud za ljudska prava utvrdio je u travnju ove godine da je trajanje pritvora za vrijeme istrage i tijekom sudskog postupka bilo opravdano te da im Hrvatska nije povrijedila njihova ljudska prava. Presuda će postati konačna ako Milanković i Bošnjak ne ulože žalbu. Rok je 26. srpnja.
Još se čeka pravda
Podsjetimo, u postupku protiv Milankovića i Bošnjaka prvoosumnjičeni je bio i Đuro Brodarac, u vrijeme zločina načelnik PU-a Sisak, a kasnije sisačko-moslavački župan, ali on je prije početka suđenja preminuo u bolnici u srpnju 2011. godine kao pritvorenik.
Danas, dva i pol desetljeća nakon sisačkih pohoda smrti, epilog je sljedeći: obitelji smaknutih sisačkih Srba još utjeruju pravdu, a od odgovornih kažnjeni su samo dvojica. Vladimir Milanković jedini je kažnjen po zapovjednoj odgovornosti na 10 godina zatviora, a iza rešetaka je završio i samo jedan izvršitelj - Ivica Mirić, kojem je 2010. godine Vrhovni sud potvrdio presudu na devet godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Mirić je 9. listopada 1991. godine, kao pripadnik pričuvnog sastava PU-a Sisak, iz zagrebačke bolnice "Rebro" odvezao Siščanina Miloša Čalića u šumu Brezovica i tamo ga ubio samo zato što je bio srpske nacionalnosti.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu