Ljudi se lakše odlučuju na postupak umjetne oplodnje ako je društvena stigma manja

Predstava „64“ u režiji Arije Rizvić, aktualna na repertoaru zagrebačkog HNK-a, nastala je na temelju istoimene drame Tene Štivičić i prati bračni par u procesu medicinski pomognute oplodnje. Tekst je nastao na temelju privatnih iskustava autorice Štivičić: psihofizički  i emotivni kaledioskop što ga potiče odluka na medicinsku pomognutu  trudnoću kreće od žudnje za roditeljstvom jednog bračnog para u njihovim strahovima i dvojbama i istovremeno dotiče različite perspektive koju tema umjetne oplodnje izaziva u društvu. Domaći okviri tradicionalnog društva, točnije katoličkog patrijarhata, imaju (hm, jasne?) stavove o medicinski pomognutoj oplodnji ili „bebi iz epruvete“, to znamo oduvijek, ali se prvi put fokus tog duboko intimnog događaja predstavlja iz očišta onih kojima društveni kontekst na raznolike, manje ili više eksplicitne načine, otežava najvažniju borbu u zajedničkom životu, onu za rođenjem djeteta.

Predstavu je pogledao i Mihajlo Strelec, ginekolog i pročelnik Zavoda za humanu reprodukciju Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a i Medicinskog fakulteta (Petrova bolnica), i to s velikim zadovoljstvom jer postupak izvantjelesne oplodnje „nikako nije tek stvar medicinske tehnologije“ i podrazumijeva složen odnos liječnika i pacijenata u dinamici tog neizvjesnog procesa. A pojam izvantjelesne oplodnje u domaćoj široj javnosti ima zapravo nejasan status što se, sporadično i površno, pojavljuje pod kišobranskim pojmom  etičkih dilema širokog spektra i pobuda, katoličke Crkve, raznolikih bioetičkih rasprava i/ili  javno deklarirane „strepnje“ u manipulaciju jajnim stanicama u procesu izvantjelesne oplodnje. Ime drame, inače, označava 64 hormonalne injekcije što ih u jednom ciklusu dobiva glavna junakinja u želji da ostvari majčinstvo. Šezdesetičetiri?

Naš sugovornik Mihajlo Strelec na taj podatak medicinske rutine u postupku izvantjelesne oplodnje tek kimne glavom: zanima nas medicinski pogled, aspekti činjenica o kojima javnost uglavnom nema pojma. „U ginekologiji sam od 1986. godine, a izvantjelesnom oplodnjom se bavim od 1991. Tad je izvantjelesna oplodnja kod nas bila u začetku. Četiri godine ranije se u Petrovoj bolnici rodilo prvo 'dijete iz epruvete'“, počinje Strelec.

Sjećamo se, rođenje tog dječaka bio je medijski događaj. „Tako je. Petrova bolnica bila je sedmo mjesto na svijetu kojemu je to uspjelo. Službeni naziv postupka je izvantjelesna oplodnja, kolokvijalni 'dijete iz epruvete'. Naime, jedan od načina liječenja neplodnosti je i izvantjelesna oplodnja: događaj oplodnje, susret spermija i jajne stanice događa se izvan tijela. I kad se rodio taj dječak, mediji su pratili ne samo čin njegova rođenja nego i prvih nekoliko godina njegova života. Pa i kasnije, on je bio spreman sudjelovati u povremenom medijskom praćenju njegova života, nije mu bilo mrsko. A nama kao bolnici koja danas ima ozbiljnu tradiciju izvantjelesne oplodnje bio je to ozbiljan rezultat, svjetski relevantan. Inače, prva uspješna 'in vitro' oplodnja u svijetu dogodila se 1978. u Britaniji kad je rođena Louise Brown. Liječnici kojima je ta prva umjetna oplodnja na svijetu uspjela za to su dobili Nobelovu nagradu, a  milijuni djece su rođeni nakon Louise Brown. A se ništa bitno nije promijenilo u tom postupku. Promijenili su se detalji jer je, da pojednostavim, riječ o postupku s mnogo sitnih detalja koji su se tijekom proteklih desetljeća polako dorađivali, napredovali smo. Suvremeni rezultati su u usporedbi s počecima iz 1980-ih znatno bolji.

Koja je vjerojatnost za trudnoću u postupku izvantjelesne oplodnje danas, u usporedbi s počecima na svjetskoj razini?

Uz uvjet da žena ima manje od 35 godina i da nema još neke otežavajuće okolnosti odnosno bolesti, vjerojatnost postupka da ostane trudna danas je negdje oko 40%. Znači, u nešto više od svakog trećeg postupka doći će do trudnoće. Takva je statistika. I to je vrlo dobar postotak jer se može usporediti sa statistikom začeća bez medicinske intervencije. U prirodnom životu nemate velike šanse za trudnoćom u jednom spolnom odnosu. Odnosno, tijekom jednog menstrualnog ciklusa uz samo jedan spolni odnos, šanse za trudnoću su manje od onoga što sad imamo u procesu izvantjelesne oplodnje. I da, čovjek bi očekivao da u prirodnom odnosu bude veći postotak trudnoća, ali nije tako. Naravno, ako pokušavate zatrudnjeti iz mjeseca u mjesec, vjerojatnost raste.

Prošle su, dakle, 43 godine od prve uspješne izvantjelesne oplodnje. To je dosta vremena, a opet i nije? Ovisi kako gledamo, odnosno što mjerimo?

Upravo tako. Nekad su se parovi fatalistički odnosili prema mogućnosti začeća, pa se to nije niti mjerilo. Nemamo statističkih podataka za usporedbu 'nekad i sad'. Nekad je to bila stigma i sramota: ne možeš zatrudnjeti, bolje da šutiš i trpiš.  Ali danas se ipak o tome govori glasnije, sve više. I to je, naravno, jako dobro jer se ljudi lakše odlučuju na postupak umjetne oplodnje ako je društvena stigma manja. Danas možda imamo osjećaj da je parova koji počinju proces izvantjelesne oplodnje više, ali to ne znači da je mogućnost prirodnog začeća sada statistički manja, nego tek to da je društvena klima omogućila i ohrabrila parove koji žele dijete na način izvantjelesne oplodnje. S druge strane, možda ih je doista više nego ranije: ali to nije moguće znanstveno, statistički, utvrditi.

Rekli ste da je izvantjelesna oplodnja jedan od načina liječenja neplodnosti. Otkad se u svijetu liječi neplodnost?

Liječenje neplodnosti u medicinskoj je praksi, naravno, mnogo dulje nego izvantjelesna oplodnja. Kad liječimo neplodnost, liječimo oba partnera. I ranije smo mogli, više ili manje uspješno, liječiti neke od uzroka neplodnosti. Na primjer, takozvani mehanički uzrok neplodnosti, gdje se liječi neprohodnost jajovoda, što može biti posljedica upale. Ili je potreban operativni zahvat. I prije razvoja postupka izvantjelesne oplodnje postojale su tehnike mikrokirurških korekcija koje su, recimo, vraćale funkciju jajovoda. I to je išlo dosta dobro. Zahtijevalo je dobru opremu i određenu vještinu kirurga. Ti se zahvati mogu i danas raditi, ali ih možemo zaobići na jeftiniji i poštedniji način, pa tako i radimo. Hoću reći, neplodnost se liječi oduvijek. Žene koje nemaju redovitu ovulaciju još od 1960-ih liječe se medikamentno, dakle lijekovima, a još od prije Drugog svjetskog rata neki vidovi izostanka ovulacije su se liječili kirurškim zahvatima.

Koliko ustanova koje se bave postupkom izvantjelesne oplodnje djeluje u Hrvatskoj, trenutno?

Trinaest. Neke ustanove rade puno takvih postupaka, druge manji broj. Sigurno je bolje kod onih koji imaju više prakse. Kad je postupaka više, „utreniranost“ osoblja raste, rezultati su bolji. Također, neke su ustanove privatne, druge su u sklopu bolnica poput Zavoda za humanu reprodukciju unutar bolnice Petrova gdje radim. Ali svi radimo, takoreći, isti posao.

Čin izvantjelesne oplodnje je, koliko delikatan i neizvjestan za protagoniste, toliko i jednodimenzionalan u percepciji javnosti, svodiv na etički ili svjetonazorski problem. Koliko ste toga svjesni? Koji su aspekti tog postupka iz vaše perspektive?

Postoje tri velike grupe problema koji se rješavaju u ovom postupku. Jedan je tehnološki aspekt koji uključuje multidisciplinarni medicinski pristup biologa, endokrinologa, zadiremo u internu medicinu i ultrazvučnu dijagnostiku. Taj tehnološki dio stalno napreduje iako nema više dramatičnih koraka jer je unatrag petnaestak, dvadeset godina učinjen zadnji veliki pomak. Drugi dio problema tiče se  svjetonazora i uključuje ono što ste spomenuli: dakle javnost, društveni kontekst. Treći dio problema je, međutim, psihološke prirode. Odnosno, uključuje psihološke procese kroz koje neminovno prolaze parovi koji se odluče na postupak izvantjelesne oplodnje: neki se s time uspješno, drugi manje uspješno nose, ali je sasvim sigurno da ti ljudi prolaze ozbiljnu životnu krizu. Upravo taj, važan, a zanemarivan psihološki aspekt, pokazuje predstava „64“ prema tekstu Tene Štivičić i zato mi se jako dopala. Jer na liječenju to itekako primjećujemo. Radi se o vrlo osjetljivom, intimnom dijelu osobnosti žene i muškarca: odjednom u njihovom seksualnom životu nešto krene u smjeru koji se ne očekuje i od kojega svaki par koji želi dijete strepi. Događa se, naime, da seksualnost „promijeni svrhu“: umjesto da vodi bliskosti, svede se na potrebu reprodukcije, čak opsesiju, samo da se „dogodi dijete“. Kao liječnici u tom procesu svjedočimo različitim sudbinama i ishodima, čak i raspadu brakova kojima pokušavamo pomoći. Riječ je o ogromnom stresu.

Ali, multidisciplinarni postupak izvantjelesne oplodnje uključuje i psihologe?

Nažalost, ne. U idealnom svijetu bismo, naravno, u našem multidisciplinarnom pristupu liječenja neplodnosti i izvantjelesne oplodnje imali psihologa. A mi ga nemamo. Nemamo stručnjaka koji bi se tijekom postupka bavio prepoznavanjem onih pacijenata kojima je potrebna psihološka pomoć. Naravno, nekim parovima ona nije potrebna, ali je nekima doista neophodna. Psiholog bi u čitavom postupku bio taj koji će na vrijeme prepoznati i prevenirati dublju životnu krizu u koju ulaze pacijenti u tom procesu. Mi, međutim, zatvaramo oči pred tim problemom. To bi, naime, dodatno poskupljivalo i kompliciralo uslugu, odnosno čitav postupak, pa ispada da smo najprije dugo rješavali problem medicinske tehnologije i godinama je razvijali. Sad kad smo dosegli prilično zadovoljavajuću razinu u tehnološkom smislu, vrijeme je da uvedemo i psihološki segment liječenja.

A imate li dojam da se stav javnosti, koliko ga se uopće da primijetiti , negativno zaoštrio u konzervativnoj percepciji izvantjelesne oplodnje kao svjetonazorskog pitanja?

Ne primjećujem da se zaoštrio, nego mi se čini da su oni koji iz bilo kojeg razloga misle da izvantjelesnu oplodnju ne treba raditi, sada naprosto glasniji. Kao i kod mnogo drugih svjetonazorskih pitanja u ovoj zemlji. S druge strane, tek sada kad je postupak izvantjelesne oplodnje dosegao zavidnu medicinsko-tehnološku razinu, javljaju se oni koji odjednom misle da taj postupak uopće ne treba raditi: dok nismo bili jako uspješni, nisu se, logično, mogli glasnije javljati. Znamo da se katolička Crkva protivi izvantjelesnoj oplodnji. A ako se većina Hrvata izjašnjava kao katolici, što je činjenica, onda je jasno da nama na liječenje dolaze većinom katolici. Onima kojima izvantjelesna oplodnja znači etički problem, nama na liječenje neće doći.

Ja kao liječnik sam tu da pacijentima ponudim sve ono što znam da medicina danas može pružiti, bilo da je riječ o umjetnoj oplodni, ili pak o donaciji jajne stanice, spermija i embrija, što se radi izvan Hrvatske. Na svakom pacijentu je da odluči do koje granice je spreman ići, to je prvenstveno odluka para, a ne mene kao liječnika. Ja sam tu da im na tom putu pomognem i da uvažim širok spektar svjetonazorskih i medicinskih dilema.

Katolička Crkva se zalaže za zabranu abortusa ali i ne odobrava izvantjelesnu oplodnju. I ne nalazi ništa paradoksalno u istovremenom zagovoru takvih, oprečnih postupaka. Mislite li da bi inzistiranje na zabrani abortusa, ako ga nastavi katolička Crkva, moglo utjecati i na status izvantjelesne oplodnje u javnoj medicini u nas?

Ne vjerujem u to. Naravno, ne bismo smjeli povezivati pitanje abortusa i izvantjelesne oplodnje, osim činjenicom da ih obavljaju ginekolozi.

Unatoč eskalaciji konzervatizma u nekim zemljama EU u smjeru zabrane abortusa, mislite da nije realno da se takva zabrana i dogodi? Je li moguće da se, poput zabrane abortusa, u krajnje konzervativnim opcijama dogodi i javno zagovaranje zabrane humane reprodukcije?

Mislim da neće i da ne može doći do zabrane humane reprodukcije u EU. Nikad. U to bih se kladio i u tom smislu uložio čitavu svoju imovinu. Što se abortusa tiče, tu se već ne bih kladio na najveće svote. Iako, racionalno i realno, uključujući i poznate konzervativne odluke nekih zemalja EU, mislim da do zabrane abortusa ipak neće doći. Neokonzervatizam u nekim zemljama EU napreduje, ali ne vjerujem da može doseći odluku zabrane abortusa i kod nas. Može se, međutim, očekivati da će ženama u sredinama s dominantnim konzervativnim političkim stavovima abortus biti sve teže obaviti. Do zabrane abortusa je jako teško doći na razini EU i stoga što su legislativne pretpostavke za takvo što vrlo komplicirane. Ne vjerujem, dakle, u potpunu zabranu abortusa u Hrvatskoj, ali bi se ženama kod nas moglo ubuduće još više otežati da se abortus obavi u javnim ustanovama. To se već i događa.

Itekako se događa. Primjer priziva savjesti u, primjerice, zagrebačkoj bolnici Sveti Duh doveo je (gotovo?) do konsenzusa o prizivu savjesti liječnika po pitanju zahvata prekida trudnoće na zahtjev? Priziv savjesti u ginekologiji, u odluci o zahvatu abortusa je nešto što kao pacijentice nikako ne možemo prihvatiti. Niti shvatiti legitimnost takve liječničke odluke. Po vašem mišljenju, odluka priziva savjesti po ovom pitanju je legitimna?

Da. Vi biste mi morali objasniti zašto bi netko morao obavljati abortuse ako je to protiv njegova uvjerenja. Stvar je u tome da svaki liječnik ima vlastite svjetonazore: nigdje nije rečeno da ih ne smije imati.

Kapitalizam je multiplicirao domaće tržište medicinskih usluga, naravno. I svaka žena bar jednom u životu ima dilemu hoće li se liječiti u javnoj ili privatnoj ginekološkoj praksi. U slučaju izvantjelesne oplodnje, također postoji izbor između javnih i privatnih ustanova.

Izbor između privatnog i javnog u zdravstvu je dobar: naprosto stoga što je izbor po definiciji pozitivna stvar. S druge strane, uvjeren sam da se u ovoj državi možete vrhunski liječiti u javnim ustanovama. Izvantjelesna oplodnja je, realno, skup postupak, košta između petnaest i dvadeset tisuća kuna. Riječ je o iznosu čitavog postupka što ima vjerojatnost pozitivnog ishoda, odnosno trudnoće, od 30 do 40 posto. Ne uspije li prvi postupak, ponavlja se nakon određenog vremena. Cijena postupka je doslovna, točno tolika, jer ovisi o tržišnoj cijeni materijala koji upotrebljavamo, ne računajući rad osoblja. Pacijenti dolaze u javne ili privatne ustanove koje obavljaju postupak izvantjelesne oplodnje, ovisi o tome gdje se bolje osjećaju. Postupak je tehnološki jednak. A u Hrvatskoj postoji samo jedno privatno rodilište, tako da u tom smislu nema puno izbora. Međutim, ono što je problem na terenu čitavog našeg zdravstva je funkcionalnost kontrolnih mehanizama kvalitete. Na primjeru postupaka izvantjelesne oplodnje, vidi se da je neophodan zajednički registar u Hrvatskoj, u koji bi se upisivali istiniti podaci o postupcima izvantjelesnih oplodnji. Ministarstvo zdravstva je napravilo Registar s namjerom da se prati statistika uspješnosti. Koliko znam, to nažalost ne funkcionira onako kako se očekuje. Točni podaci se ne unose, iz različitih razloga.

Zašto? Jer je moguće manipulirati podacima?

Dvije su stvari uočljive u ovom slučaju. Najprije, obaveza ispunjavanja Registra nije takva da se ne bi mogla izbjeći. I drugo, Registar nije napravljen na „user friendly“ način. I kad postoji mogućnost da nešto ne morate obaviti, otvara se teren za manipulaciju podacima. I događa se da neke privatne ustanove koje se bave izvantjelesnom oplodnjom, ne kažem da su sve takve, naravno, „popravljaju“ podatke o uspješnosti svojih postupaka ne bi li ubuduće tim poslom više zaradili. Nama u državnoj bolnici „bildanje“ podataka uspješnosti nije važno jer ne živimo „od prometa“, pa su i podaci transparentni. Znam da neke privatne ustanove ne iznose istinite podatke o ishodima njihovih postupaka izvantjelesne oplodnje jer ispada da im je uspješnost bolja od svjetski najuspješnijih instituta, a nije. A važno je naglasiti da istinitost podataka nije jedino važna za dobro funkcioniranje struke, nego doprinosi povjerenju pacijenata, a to je temelj svakog liječenja.

Pa kako u rangiranju uspješnosti postupaka izvantjelesne oplodnje stoji Zavod za humanu reprodukciju u zagrebačkoj Petrovoj bolnici, koji vodite? Komunikacija sa strukom na svjetskoj razini?

Jako dobro komuniciramo s kolegama u svijetu, dobro smo umreženi sa strukom u Europi i svijetu, pohađamo relevantne kongrese, u tijeku smo suvremenih trendova. Što se rangiranja u svjetskim omjerima tiče, sigurno smo na razini dobre zapadnoeuropske rutine. Ne možemo reći da smo ustanova koja pomiče tehnološke granice, ali sve što je na svjetskoj razini ispitano i usvojeno unutar prakse, mi usvajamo i primjenjujemo.  U svemu stojimo uz bok velikim svjetskim centrima, i po rezultatima i po našim vještinama.

Spomenuli ste povjerenje pacijenata: kojim se mehanizmima ono može popraviti iznutra, iz struke?

Za početak, Registar koji sam spomenuo je doista važan. Kad bi se takav radio odgovorno i ozbiljno, kad bi se iznosili isključivo istiniti i objektivni podaci, bio bi to početak  „reda na domaćem tržištu“, da tako kažem. Jer bi se uveo mehanizam kontrole onih koji taj posao ne rade kvalitetno i takvi bi jednostavno nestali sa scene. To bi svakako jako diglo povjerenje pacijenata jer, vidite, ozbiljan svijet takvu praksu regulacije i kontrole  postupaka izvantjelesne oplodnje na razini države itekako primjenjuje. Ne moramo izmišljati ništa novo, nego primijeniti dobru europsku praksu. Imao sam prilike jedno vrijeme raditi u Danskoj gdje se svaki postupak izvantjelesne oplodnje na razini države prati u registru od samog početka, od prvog dana liječenja. Vrlo precizno, nema greške. Prati se konkretan par, ili konkretna žena kroz devet mjeseci trudnoće: je li došlo do pozitivnog ishoda ili nije. Svaki se detalj postupka bilježi do kraja, odnosno do rođenja djeteta, u tom registru s konkretnim imenima pacijenata. Vodi se briga o konkretnom čovjeku. To nama nedostaje.

A usporedba danskog sistema i našega, u čemu ima smisla?

Medicinski dio nije bolji u Danskoj, ako to mislite. Štoviše, oni su u ginekologiji puno jednostavniji, rade jeftinije jer su zaključili da neki koraci u procesu nisu važni - što se na kraju pokazalo točnim. Same rezultate Petrove i danske ustanove nije moguće usporediti jer se u Danskoj ne liječi samo neplodnost nego se radi izvantjelesna oplodnja i u zdravih parova: homoseksualnih, primjerice. U Hrvatskoj se, naime, isključivo bavimo izvantjelesnom oplodnjom parova koji imaju neki tip medicinskog opterećenja.

A ono što je u Danskoj puno bolje tiče se diskrecije i komocije pacijenata. Znači, ne može se dogoditi da vam u čekaonici netko čeka dulje od pet minuta. I ne može se dogoditi da, kao kod nas, svako malo imate agresivnog pacijenta koji, što god rekli, „zna“ da ga iz nekog svog razloga ili teorije zavjere pokušavate prevariti.

Ključ je povjerenje u liječnika, a manipulacije jajnim stanicama su moguće: jer je manipulacija u tom postupku uvijek moguća? Manipulacija jajnim stanicama pri postupku izvantjelesne oplodnje je prvi bauk zavjere na internetu…

Pokušat ću objasniti, najjednostavnije. Svakim dijelom postupka izvantjelesne oplodnje se može manipulirati - ako je to namjera. Dakle, pacijentici u postupku najprije dajemo injekcije koje će potaknuti stvaranje više od jedne jajne stanice. Odgovara nam da dobijemo, recimo, petnaestak jajnih stanica jer računamo da ćemo tako imati najbolji rezultat. I kad „povadimo“ tih petnaest jajnih stanica, oplodimo ih i vraćamo zametke. Ako ih ima više, zamrznemo ih za sljedeću priliku. Na svakom tom koraku je neizvjesnost. Znači, od broja folikula koje smo dobili prilikom stimulacije jajnika, neće svaki donijeti jajnu stanicu. Neće. Pa ako pacijentici kažete: tu su 23 folikula a dobili smo 13 jajnih stanica onda će, po mom iskustvu, skandinavska pacijentica bez izuzetka reći: dobro, to je tako. U domaćoj praksi se, međutim, zna dogoditi da pacijentica kaže: jeste li onda prodali ostale?

Ili, dalje. Neće kod svih jajnih stanica uspjeti oplodnja. I kad se oplode, neće se sve pravilno dijeliti, neke nećete moći iskoristiti. Pa pacijentici kažete: dobili smo 17 jajnih stanica, dođite za pet dana da vam vratimo zametak. I dogodi se da ostanu dva zametka, pa pacijentica pita: a gdje je preostalih 15 od početnih 17 jajnih stanica? Odgovor: nema ih. Ali ih ne prodajemo. Koliko znam, u Hrvatskoj ne postoji tržište zametaka. U Europi i svijetu postoji tržište i jajnih stanica i zametaka: takvo što nije nelegalno niti u Hrvatskoj, ali se kod nas još nitko nije upustio u to jer takav posao nije isplativ. Inače, naše pacijentice koje trebaju donaciju jajnih stanica uredno odlaze u inozemstvo, na račun HZZO-a, da obave taj postupak. To je legalno. Hoću reći, nema razloga da poduzimate ilegalne radnje kad se sve može obaviti legalno. A poanta je jasna: ako ste skloni nepovjerenju u svakom smislu i na svakom koraku, kao liječniku mi nećete vjerovati ako razmišljate ovako: krenula sam s 23 folikula, a gdje sam sad… i tako dalje. Moguće su i tužbe gdje pacijenti mogu tvrditi da su im liječnici uskratili informacije, da su ih prevarili. I kao što je poznato, u medicini nema presumpcije nevinosti i kao liječnici moramo u eventualnom sudskom procesu dokazati vlastitu nedužnost. To je jednostavno tako. A u društvu koje nema minimum povjerenja u vlastite institucije, uvjeravanje u  znanstvene, racionalne medicinske činjenice nekome ne mora značiti baš ništa. Uostalom, antivakseri to dokazuju svaki dan.

U postupku izvantjelesne oplodnje doista se može dogoditi da nemate sreće i da ne uspijete zanijeti niti u tri, četiri postupka. A godine prolaze, dolazi vrijeme kad biologija čini svoje.

Službena statistika kaže da se 17% parova u Hrvatskoj smatra neplodnima. Što znači taj podatak, kako se mjeri?

Spomenuo sam ranije: danas imamo osjećaj da je taj postotak veći nego ranije jer ljudi sada češće i lakše traže pomoć u liječenju neplodnosti.

A što je vama kao stručnjacima najveća prepreka, nevolja, problem u liječenju neplodnosti medicinski pomognutom oplodnjom?

Ono što je nama najveća „drama“, da tako kažem, je biologija žene. S godinama pada mogućnost ili vjerojatnost začeća. A to se može izmjeriti, i mjeri se. Po prosjeku, nakon 35. godine, a pogotovo nakon 40. godine i dalje, ženi se smanjuje mogućnost začeća. I to je važan razlog odluke HZZO-a koji na medicinski pomognutu oplodnju ulaže znatna sredstva, da ženama nakon navršene 42. godine života ne plaća liječenje. Tako je, nažalost. Pri tome, naravno, nije rečeno da žene nakon 42. godine života ne mogu zanijeti, ali je statistika uspješnosti postupka takva da HZZO u tome ne vidi opravdanje. Zato je dobro da parovi koji sumnjaju na problem neplodnosti što ranije dođu na liječenje. U Hrvatskoj imate pravo na šest postupaka medicinski pomognute oplodnje na teret HZZO-a. To je više nego u većini europskih zemalja. I tu sam posve svjestan da u svjetonazorskom smislu medicinski savjet da se žene ranije odlučuju na trudnoću može zvučati nepopularno - ili čak grubo. Ali, to je medicinski pogled. Kao liječnici, bili bismo sretni da žene počnu razmišljati o trudnoći prije 30. godine života jer bi nam se tako dalo više manevarskog prostora za liječenje eventualne neplodnosti. Život i svijet, znamo, ide u drugom smjeru i žene se iz razumljivih razloga sve kasnije odlučuju na trudnoću: a biologija je neumoljiva.

Životni uvjeti su pomakli granicu ženine odluke o trudnoći: može li medicinska tehnologija pomaknuti granicu ženine biologije?

Po dosadašnjoj razini medicinske znanosti takvo što nije moguće. Uspije li ubuduće nekakva tehnologija matičnih stanica napraviti da žena od 35 godina stvori novu jajnu stanicu,  možda će biti moguće pomaknuti tu „granicu biologije“. Naglašavam, možda, ali do toga još nismo došli.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu