Lov je već stoljećima posve nepotreban: otkad ljudi i bez njega imaju dovoljno hrane, on nije drugo doli okrutna, krvava i prostačka, a potpuno besmislena zabava, koja podjaruje sadističke nagone. I to još bez ikakvog rizika za lovca, koji sa sigurne udaljenosti ubija bespomoćno biće - pa što je to ako nije kukavištvo?
Lov treba zabraniti. Lov je atavistički poriv koji je suvremena civilizacija, sa svojim savršenim alatima za ubijanje, pretvorila u iživljavanje bez rizika. Već nekoliko stoljeća, otkad lovci ne ubijaju zbog prehrane, lov je sadistička razbibriga superiornih nad nemoćnima – utoliko je kukavički. Razloga je za njegovu zabranu mnogo: ne prijeti samo životinjama, nego i ljudima; moralno je neprihvatljivo ubijati životinje; novac utrošen za proizvodnju lovačkog oružja mogao bi se mnogo korisnije potrošiti, a sve korisno što lovci čine za divljinu može se obaviti, još i mnogo kvalitetnije, bez ubijanja – bez lova, dakle. S druge strane, razlog da lov postoji samo je jedan: užitak u mučenju i uništavanju slabijih. Besprizorno. Lov zato treba zabraniti.
Povod ovome tekstu bizaran je slučaj koji se prije nekoliko dana dogodio na Braču. U nedjelju, 21. studenoga, lovac je sačmom pogodio ženu koja je brala masline. Policija je izvijestila da se nesreća dogodila usred bijela dana, oko 15,30 sati, u Selcima, gdje je 61-godišnja žena, berući masline, čula pucanj, a odmah potom osjetila bol u nozi. Liječnik je, nasreću, utvrdio da je samo lakše ozlijeđena.
No Slobodna Dalmacija doznala je detalje koji otkrivaju do koje je mjere ukorijenjena predodžba o “prirodnosti” nečeg takvog kao što je lov. Očevidac koji nije htio biti imenovan, a u obližnjem je masliniku također brao masline, čuo je lovce, ali i ozlijeđenu ženu. “Ma”, izjavio je, “žena je vikala sa stabla da se ne puca, da ona bere masline, ali što ćete...”
“Što ćete...”? “Žena je vikala sa stabla da se ne puca, da ona bere masline, ali što ćete...”? Pa zar je normalno pucati, premda žena upozorava da pucaju prema njoj? “Lovac”, objasnio je još taj očevidac, “gađao je fazana i na kraju pogodio nesretnu ženu, koja je šokirana, no srećom, ozljeda je samo površinska”.
Dan poslije incidenta, lovac je bio na obavijesnom razgovoru u supetarskoj policiji. “Donio je oružje i pokazao sve dozvole, budući da je nakon incidenta napustio mjesto lova”, izvijestila je Slobodna Dalmacija, kojoj je predsjednik sekcije lovaca Selca pri Lovačkom društvu “Brač“ Pero Marijančević izjavio da je lov bio regularno prijavljen, te da je više od dvadeset lovaca s urednim dozvolama i legalnim oružjem “lovilo zeca i dozvoljene ptice”. Ali, eto, “lovac je pucao na fazana na udaljenosti između 50 i 80 metara i pogodio gospođu koja je tada bila na stablu masline”. Marijančević dodaje kako se u takvoj vrsti lova koristi “sačma kalibra tri i pol milimetra, koja nije ubojita”.
Nije ubojita? Naravno da jest: za “zečeve i dozvoljene ptice” svakako. Za ljude nije – ako ih pogodi u nogu. A što ako ih pogodi, recimo, u oko? Ta koliko je samo vijesti da je lovac nehotice ustrijelio drugog lovca, ili nekoga tko s lovom nije imao nikakve veze! “Nova nesreća u lovu; 75-godišnji lovac umjesto divljači upucao dvojicu lovaca”; “U nezakonitom lovu lovac upucao lovca”; ”Tragedija: Poginuo lovac; Lovili krupnu divljač pa hitac pogodio muškarca u glavu”; “Tragedija u BiH: Muškarac ubijen tokom lova”; “Labin: Lovac upucao lovca”; “Mladić teško ranjen u lovu, rane od sačme ima po cijelom tijelu”... Takvih je naslova napretek, i uistinu je čudno da zahtjev za zabranom lova nije još postao ozbiljnija javna tema.
No i povrh nehotičnih, ipak nasreću relativno rijetkih tragedija u kojima lovac usmrti čovjeka, ključna pitanja ostaju: čemu uopće lov, i ima li čovjek moralno pravo ubijati životinje, tako očito slabije od sebe? Odgovori na oba ta pitanja čine se očiglednima, i uistinu začuđuje da na njih uopće ne pomišljamo.
Lov je, dakako, već stoljećima posve nepotreban: otkad ljudi i bez njega imaju dovoljno hrane, on nije drugo doli okrutna, krvava i prostačka, a potpuno besmislena zabava, koja podjaruje sadističke nagone. I to još bez ikakvog rizika za lovca, koji sa sigurne udaljenosti ubija bespomoćno biće - pa što je to ako nije kukavištvo?
A moralno pravo da ubijamo životinje? Prisvojili smo ga, dakako, još davno, na počecima ljudskog vremena, ne pitajući nikoga za dopuštenje. No danas, kada smo usred epohalnog šestog izumiranja – o tome piše Elizabeth Kolbert u knjizi “The Sixth Extinction: An Unnatural History” iz 2014. godine – i kada svijet napokon počinje shvaćati da klimatska kriza prijeti samome opstanku vrste, te da sudbina čovječanstva ovisi o ljudskom poštovanju međuovisnosti cijeloga živog svijeta, ustrajati na uzurpiranome pravu da samovoljno odlučujemo koja će životinja živjeti a koja neće, relikt je okrutnih vremena ljudske samovolje – a ta vremena prolaze, sviđalo se to nama ili ne.
I zato, lov treba zabraniti – to je najmanje što možemo učiniti da pomognemo izranjavanoj prirodi.
Zahtjevi za zabranom nisu ništa novo. Mnoge su zemlje već zabranile brojne vrste lova, ali ne i lov kao takav. U listopadu je u Italiji, međutim, pokrenuto prikupljanje potpisa za referendum o potpunoj zabrani lova – kako će završiti, vidjet ćemo. U Hrvatskoj, udruga Prijatelji životinja dugo već upozorava “na štetnost i okrutnost lova”, te “oštro osuđuje svaki lov i krivolov”.
“Unatoč pokušajima da lovci svoj 'hobi' i 'sport' prikažu plemenitim i svrhovitim, a sebe kao časne zaštitnike prirode, činjenica je da iza svakog lova i krivolova ostaje izmučena, prestravljena i kukavički ubijena životinja, koju je netko čekao u zasjedi kako bi ju ustrijelio ili joj je postavio neku vrstu zamke kako bi skončala u mukama ili, još gore, satima i danima sporo umirala”, podsjećaju Prijatelji životinja.
Upozoravaju kako je “samo u Hrvatskoj nekoliko vrsta poput medvjeda, vuka i bjeloglavog supa dovedeno na sam rub istrebljenja isključivo 'zaslugom' lovaca”. “Pretjeranim izlovom životinje se istrebljuju umjesto da ih se štiti, a mnoga uzgajališta životinja lovcima služe samo kao priprema za ubijanje. Drugim riječima, životinje se uzgajaju u uzgajalištima da bi kasnije bile puštene u prirodu i pobijene”, tvrde Prijatelji životinja.
Srne, jeleni, lisice, medvjedi, vukovi, zečevi, fazani, razne ptice – te su životinje najčešće žrtve lovaca u Hrvatskoj. Što mislite - jesu li one osjećajna bića? Mogu li osjetiti bol, tugu, patnju, radost, privrženost? Da psi i mačke mogu, to svi znamo – dovoljno je zagledati se u oči kućnog ljubimca. Da svinje, goveda i kokoši mogu, to također znamo, ali odbijamo imati na umu: njih jedemo, pa potiskujemo svijest o tome kako njihovo meso stiže na naše stolove. No valja međutim znati: Yuval Noah Harari, jedan od najpoznatijih antropologa i povjesničara današnjice, industrijsku proizvodnju mesa zove “jednim od najtežih etičkih pitanja našeg vremena” i “jednim od najvećih zločina u povijesti”.
Jesu li životinje, žrtve lovaca, sposobne za složene emocije, dobro će sugerirati nedavna odluka Velike Britanije: u utorak, 23. studenoga, Odjel za okoliš, hranu i seoske poslove te zemlje proglasio je “svjesnim bićima” hobotnice, lignje, rakove i jastoge, kao i “sve ostale rakove i glavonošce”.
Odluka je donesena nakon što je ugledni London School of Economics (LSE) objavio znanstvenu studiju koja konstatira da rakovi i glavonošci osjećaju “bol, zadovoljstvo, glad, žeđ, toplinu, radost, ugodu i uzbuđenje”. Omogućuje im to “složeni središnji živčani sustav, jedan od ključnih odlika svjesnosti”. Pa hoćemo li jastoge i dalje kuhati žive, hvastajući se vlastitim gurmanskim odabirom? A i lov na rakove oblik je lova.
A evo što je o spomenutoj odluci Velike Britanije napisao kapetan Paul Watson, borbeni zaštitnik mora i oceana, prvi “eko-terorist”, suutemeljitelj Greenpeacea i legendarni osnivač Sea Shepherd Conservation Society, flote brodova koja napada kitolovce: “Sporo, tako silno sporo, napredujemo u svijesti da su i neljudska bića svjesna, da osjećaju bol, da misle, da imaju osjećaje i da su njihovi životi važni. Nismo sami na ovom planetu, premda se mnogi od nas ponašaju kao da jesmo. Realnost je, međutim, da smo međupovezani sa svim ostalim vrstama, i da naš opstanak ovisi o njihovu opstanku”.
Krajnji je čas da počnemo slušati ljude poput Paula Watsona. Sylviu Earle, na primjer, legendarnu američku oceanografkinju i braniteljicu morskog svijeta koja se, od svih ljudi, spustila najdublje na dno oceana. Nakon što je dobro upoznala morski svijet, Sylvia Earle – koju od milja zovu “Her Deepness”, duhovitom inverzijom kraljevske titule “Your Highness” - prestala je jesti ribu, očarana razinom svijesti - suptilne i različite od ljudske, ali svijesti – koja ribama omogućava da žive, orijentiraju se i kreću u jatima. “Zašto da ubijamo i jedemo ribe? Zašto ih ne bismo samo promatrali?”, pitala je Earle u jednome od svojih brojnih intervjua, u kojima zagovara prekid ribolova, tog lova koji ubija more.
Doista, zašto? Zašto da ubijamo životinje – zašto ih ne bismo samo promatrali? Jane Goodall, primjerice, britanska primatologinja i antropologinja, najpoznatija svjetska zaštitnica čimpanzi, prva je u znanost uvela imenovanje tih životinja imenima, umjesto brojevima, jer je shvatila da su izrazite individue, bića svijesti, inteligencije i osjećaja, koje imenovanje brojevima degradira na bezimene i bezvrijedne jedinke. Slijedeći svoj altruistički poriv, Jane Goodall postala je prvim ljudskim bićem kojemu je zajednica čimpanzi dopustila da s njima živi: 22 mjeseca živjela je kao najniži član u hijerarhiji male zajednice čimpanzi, drugujući u njoj s, primjerice, Davidom Greybeardom, koji ju je prvi prigrlio; Golijatom, Davidovim prijateljem, alfa mužjakom grupe; s Mikeom, Humphreyjem i Gigi, ženkom koja je brinula za mlade, s Flo i njezinom djecom Figan, Faben, Freudom, Fifi i Flintom, te, na kraju, nešto manje s Frodom, agresivnim mužjakom koji ju nije volio i koji ju je, naposljetku, otjerao iz grupe nakon što je postao vođom tog malog čopora.
Pa kolike se tajne još kriju u svijetu životinja, a ne uspijevamo ih upoznati samo zato što odbijamo odustati od arhetipskog ljudskog straha, koji u današnje doba nema više baš nikakvog opravdanja? Životinje ljudima odavno već nisu više prijetnja – sada je obrnuto. Zato ih trebamo prestati promatrati kao neprijatelje, i shvatiti da su bića koja smo dužni zaštititi – i zato, prije svega, životinje moramo prestati ubijati i loviti.
Lov dakle treba zabraniti. Treba zabraniti ubijanje životinja. Ako se moglo zabraniti ubijanje pasa, a jest, može se zabraniti i lov. Postoje plemeniti načini da se bavimo životinjama; nismo osuđeni na bestijalnost. Prijatelji životinja predlažu “eko-turizam”, “'lov' na životinje fotoaparatima, a ne puškama”. “U eko-turizmu nalaze se veliki potencijali”, tvrde Prijatelji životinja: “nova radna mjesta, velik priljev novca od stranih i domaćih turista, ali i upoznavanje s prirodom”. To bi bila istinska zaštita okoliša i približavanje životinjama: da njihove izmučene, slamom ispunjene glave ne vise više sa zidova kao trofeji, nego da životinje, naprosto, žive svoje živote. “Želite spasiti oceane?”, pitao je Paul Watson. “Samo ih pustite.” Vrijedi to i za životinje.
Uostalom, nije teško odlučiti o lovu: zagledajte se u oči svoga psa, pa zapitajte – bih li usmrtio ili osakatio ovo biće? Odgovor vrijedi i za svakog zeca, svaku lisicu, svakog vuka, svakog fazana, svakog jastoga i svaku lignju: svako biće, naprosto, ima pravo da proživi svoj život.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu