Lovšin: I mene je povukla želja za zaradom, pa sam u Hrvatskoj izgubio na dionicama

Koncert Pankrta u KSET-u prošle subote. Malo nostalgije i puno zabave. I dok je predgrupa, ženski hard-rock bend Hellcats iz Ljubljane, dizao buku, porazgovarali smo s pjevačem Pankrta Perom Lovšinom. O porukama benda nekad i sad, o solo-karijeri, životu i – gle čuda – o ulaganju u dionice.

Koncert Pankrta najavljen je u nekim medijima kao dolazak buntovnog benda čije su poruke aktualne i u ovom sistemu. Što mislite o toj ocjeni?

Kad usporedimo ovaj sistem s onim ranijim, vidimo da za puno ljudi nije ništa bolje, a za polovicu je još lošije nego što je bilo. Mijenjaju se karakteristike, socijalizam, kapitalizam, autokratizam. Nije ni toliko bitno hoćeš li nešto zvati socijalizam ili kapitalizam. Socijalizam u idealnom obliku je dobra stvar, ali problem je da se na kraju sve svodi na vlast. Važno je tko ima vlast nad idejom, novcem.. Mi smo stoga i u socijalizmu manje govorili o sistemu, ali više o vlasti, o autokraciji. I to je sada gotovo isti problem.

Bivši član Pankrta Gregor Tomc rekao je da se vama zapravo fućkalo za Franca Popita,  Kardelja i druge tadašnje funkcionare. Bunili smo se jer smo htjeli biti mladi i nismo htjeli ići na spavanje u deset sati. "Pustite da budemo što hoćemo, a vi furajte svoj samoupravni socijalizam i dalje, nas to ne zanima", kaže Tomc. Jeste li i vi dijelili taj osjećaj?

Nismo išli na izravni sukob s tom vlašću, jer nas ona zapravo nije ni zanimala. Oni su bili  tu negdje, ali mi ih nismo ni primjećivali. U Jugoslaviji nam je bilo važno nogometno i košarkaško prvenstvo, zanimalo nas je more i klubovi. Politika je bila ono nešto... Bilo nam je važno da nas ne diraju. Ne bismo ni mi govorili toliko o politici da nismo studirali političke znanosti, novinarstvo, sociologiju, ja, Bore i Grega. Uspoređivali smo ono što smo učili s onim što smo vidjeli. Idealističke teorije o sistemu bile su nam bezvezne. Možda smo bili naivni, ali nismo smatrali da su ti političari za nas opasni.

Što od tadašnjih pankersko-svjetonazorskih ideja vrijedi i danas. Možda ideja o individualnosti, o slobodi pojedinca? Koliko tu slobodu možemo sada ostvariti?

Za razliku od Poljske i drugih komunističkih zemalja, u Jugoslaviji smo se osjećali slobodnije, čak i više no što su političari mislili da smo slobodni. Mi smo si taj prostor sami zauzeli. Zato smo išli u pank i na te nastupe na pozornicama. Zato su bili tako šokirani što smo se to uopće usudili. Ali, oni su to de facto dopustili. Zatim, mogli smo slobodno putovati. Odlazio sam ljeti u London i slušao bendove, upijao ideje. Drugi su išli u Grčku, čak u Indiju. To je za nas bio osjećaj slobode.

A sada?

Sav naš novac od svirke, rada preko studentskog servisa i slično, investirali smo u putovanja, u nabavu ploča. Išli smo sami, nismo se davali u ruke putničkim agencijama. A sad vidiš mlade od 20 godina kako idu u all-inclusive turistička naselja i ništa ne saznaju o zemlji u koju su otputovali.

Eto, bar postoji sloboda izbora. Može li se u ovom sistemu živjeti po svome, a da te nitko ne dira. Vi ste uspjeli, imate glazbu od koje živite.

Nekad me iznenadi ova patologija: nedjelja, sunčan dan i onda ti se dogodi da moraš po nešto otići u trgovački centar. Meni se to dogodi jednom u pet godina. Odem i šokiram se: tamo cijele familije provode vrijeme i zabavljaju se. A vani sunčana nedjelja. Eto, to su nam Amerikanci ubacili. Ljudi se naviknu na to kao na drogu. Taj drajv da se kupuju nove i nove stvari...

To smo čitali kod Vitomila Zupana, koji je početkom sedamdesetih konstatirao kako je konzumerizam otupio oštricu socijalističke stege. Političari žele narodu prenijeti velike revolucionarne ideje, pjesnici ih žele upozoriti na ljepotu i vrijednost duha, ali ljude uglavnom zanima kako nabaviti novi auto i kuda na more.

Da, da, baš to. (Smijeh) Vitomil Zupan je sjajan pisac i čovjek, evo sad je baš bila obilježena stogodišnjica njegova rođenja. Bio je prava faca. Napisao je jedan od prvih pravih erotskih romana. Super je da ljudi znaju za njega i čitaju njegove knjige.

Kojeg biste još slovenskog pisca preporučili čitateljima iz Hrvatske.

Marijana Rožanca. Bio je jedan od najboljih pisaca kod nas, dosta je sličan Danilu Kišu. Bio je i sportski radnik u Slovanu na Kodeljevu. Mi smo se i poznavali, pa smo zato za Slovan napisali i himnu.

A od mlađih bendova, osim Hellcats s kojima ste na turneji?

Sad se vidi da ovi mlađi oko 20 godina sazrijevaju kasnije. Zato imamo jaku srednju generaciju: Sidarta, Big Foot Mama, Tabu, Mi2, Dan D. To je sve ista generacija, jaki su, pojavili su se 10 do 15 godina iza Pankrta. Kod jako mladih zasad ne vidim nešto zanimljivo.

Vaša samostalna muzička karijera nekoliko godina nakon Pankrta počela je dobivati i komercijalnu razinu. Sad živite od muzike na relativno malom slovenskom tržištu.

Stvari su mi se događale obrnutim redom. Svi započnu s muzikom, a kad vide da se od toga ne živi, traže neki redoviti posao. Ja nikad nisam ni mislio da ću živjeti od svirke. A ipak sam prije 17 godina rekao: zbogom šefovi! I eto, zadnjih desetak godina imam dobru karijeru, puno koncerata, dobre prihode od autorskih prava. Napravio sam himnu slovenske nogometne reprezentacije "Slovenija gre naprej". Imao sam par hitova, rasprodanih dvorana... Za naše uvjete solidno.

Kako je kriza utjecala na odnose među ljudima u Sloveniji? Jesu li se okrenuli jedni prema drugima ili su postali hladniji?

Ima i jednoga i drugoga. Ja sam izgubio par prijatelja i par tisuća eura. Neki su mi ostali dužni... U ovih 20 godina svi su htjeli postati tajkuni u jednoj godini. Svi smo mislili da tisuću eura nije ništa. Pa si onda dobio par tisuća i opet si mislio, ni to nije ništa. Pa sto tisuća, pa milijun. Odjednom sam imao osjećaj da je to ludilo zahvatilo cijelu državu. Svi su počeli ulagati u dionice, investicijske fondove. I mene je to ponijelo. Ulagao sam u dionice nekih hrvatskih poduzeća, jer imam vikendicu u Vrsaru pa mi je to bilo blisko.

I je li ta investicijska operacija završila u plusu?

Ma, u minusu. Da sam prodao na vrijeme, bio bih u lijepom plusu. Ali eto... Srećom, bio je to neki višak novca, a ne nešto što bi mi bilo nužno za egzistenciju. No ova vikendica koju sam spomenuo bila je dobro ulaganje. Jako volim Istru i htio sam si negdje oko 2000. godine kupiti jednu malu barku za uživanje na moru. Dr. Fritz iz KUD Idijota mi je rekao da si bolje kupim kuću jer su cijene još niske. Poslušao sam ga i kupio jednu manju tradicionalnu kamenu istarsku kuću. Sad su cijene opet nešto pale, ali to je još uvijek tri puta više nego što sam ja dao. Znam ljude koji su mnogo izgubili u dionicama i žale što bar nisu kupili kuću u Istri.

Znači, unatoč izazovima ekonomske krize, buntovni pjevač Pankrta je sada u mirnim životnim vodama?

Ma neee, nema mira kod mene. Ali ne žalim se. Obitelj mi je ok, žena i dvoje djece, a imam već i dvije unučice. Mi smo kao one talijanske obitelji. Jedan tjedan smo super, drugi vika... I dalje kad pripremam nove pjesme i novi album, nastojim biti svjež, dati nešto novo. Tako da se borim sam sa sobom, ako već ne s drugima. Što se tiče krize, još se držim za zelenu granu. Čitam puno povijesnih knjiga, čak sam svojedobno i razmišljao o studiju povijesti. Kao što vidimo, cijela ljudska povijest je zapravo povijest krize. Puno je bilo sranja i ratova. Ljudi su prošli kroz pakao Drugog svjetskog rata i opet su mnogi, unatoč poteškoćama sačuvali pozitivne osjećaje i kasnije se smatrali sretnima. A mi sad kukamo kao da nikad nije bilo gore. Pa nitko nije gladan. Mislim, neki jesu, ali znate što hoću reći. Mislim, dok imaš za jesti i piti, i imaš pokraj sebe osobu koju voliš, možeš biti sretan.