Ma što govorili, krave ipak nisu ljubičaste

ma-sto-govorili-krave-ipak-nisu-ljubicaste-7708.jpg

Svaka regulacija znači da se nešto ograničava, svako pravo prestaje kad se ugrožava drugoga, moje pravo da mašem šakom prestaje kad se šaka približi vašem nosu, kazao je Branko Smerdel, komentirajući pad Mostove inicijative za referendum na Ustavnom sudu
Svaka regulacija znači da se nešto ograničava, svako pravo prestaje kad se ugrožava drugoga, moje pravo da mašem šakom prestaje kad se šaka približi vašem nosu, kazao je Branko Smerdel, komentirajući pad Mostove inicijative za referendum na Ustavnom sudu
Foto: 
hrt.hr

Kakav je to argument da je Mostovu inicijativu za raspisivanje referenduma o promjeni Ustava potpisalo puno ljudi, pa su zato u pravu? U Mostu su ogorčeni, pa Božo Petrov čak kaže: „Da je 400 tisuća ljudi procijenilo da odsad smatra da su krave ljubičaste, one su ljubičaste. U skladu s Ustavom.“ Nevjerojatno je čemu se sve domisle naši političari, ali krave ipak ne bi bile ljubičaste čak i da to piše u Ustavu

Može li 400 tisuća ljudi biti u krivu? Naravno da može. Milijuni su u povijesti bili u krivu. I sad ih ima. Najvidljiviji primjer: Rusi koji slijede Putina. Kakav je to argument da je Mostovu inicijativu za raspisivanje referenduma o promjeni Ustava potpisalo puno ljudi, pa su zato u pravu? U Mostu su ogorčeni, pa Božo Petrov čak kaže: „Da je 400 tisuća ljudi procijenilo da odsad smatra da su krave ljubičaste, one su ljubičaste. U skladu s Ustavom.“ Nevjerojatno je čemu se sve domisle naši političari, ali krave ipak ne bi bile ljubičaste čak i da to piše u Ustavu.

Referendumska pitanja koja su pala na Ustavnom sudu ulaze u odnose izvršne i parlamentarne vlasti. Koliko ljudi bi o tome nešto znalo? Vjerojatno vrlo malo. Možda bi znali više da se o tome učilo u školi, ali mi i dalje, duboko u 21. stoljeću, samo raspravljamo o uvođenju građanskog odgoja u škole, uz lokalne izuzetke. Stasale su generacije koje nisu dobile dovoljno informacija o uzbudljivim političkim pitanjima i o ustroju države.   

K tome, možete li zamisliti saborske rasprave o maskama ili o držanju distance? Koliko bi bila efikasna borba protiv bolesti? 

S druge strane, Stožer je pustio vodu u svoj brod već kod odluke o procesiji na Hvaru. Šteta što tada nije bilo većeg pritiska. A i sami Hvarani mogli su reći: ne, hvala, ako ne mogu drugi, nećemo ni mi. Nije tako teško zamisliti takvu zemlju. U kojoj, primjerice, predsjednik države ne bi odmah krenuo ognjem i mačem na Ustavni sud i zatražio njegovo ukidanje, spominjući čak i da je Ustavni sud počinio državni udar. Naravno, i Ustavni sud može pogriješiti, ali to ne znači da ga moramo ukinuti, kao što ni kod svake žestoke izjave Zorana Milanovića možda ne bi trebalo jurišati s idejama kako ga valja opozvati ili barem mijenjati sustav i predsjednika birati u Saboru. Imamo izravno izabranog predsjednika, koji može ograničiti vlast predsjednika Vlade, što može biti dobro. I imamo Ustavni sud koji je imao vrlo važnih odluka. Bilo bi odlično da igramo s kartama koje imamo u ruci, jer su u redu.   

U čemu je ovdje problem? Ustav nalaže raspisivanje referenduma o promjeni Ustava ako to zatraži 10 posto birača. U ovom slučaju, birači su podržali ideju da se riječi „epidemija odnosno pandemija“ dodaju u članak 17. Ustava, koji glasi: „U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti.“ Dodanim riječima ništa se ne bi promijenilo, jer epidemija se može podvesti pod veliku prirodnu nepogodu, pa bi sve ostalo kao i dosad. Ovaj članak Ustava mogao bi biti aktiviran u epidemiji. Ili ne, baš kao sada.   

Je li Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti kad je ocijenio da građani koji su potpisali Mostovu inicijativu nisu bili dovoljno informirani? Ili, kako to još kaže Ustavni sud, da pitanje ne udovoljava zahtjevu razumne svrhovitosti i učinkovitosti referenduma?

Ustavni sud specifično je tijelo, vrlo važno u našem sustavu, koje ima ulogu međuvlasti, četvrte vlasti, između zakonodavne, izvršne i sudbene. Ali, njegove odluke imaju i političku težinu, a ustavni suci ne idu na izbore, pa to može izazvati kontroverze. Ustavni sud mora zato sam sebe ograničavati. Ali, ne pretjerano, jer ponekad je zaista nužno ići i šire. Kada i koliko? To je na samom Ustavnom sudu, a i na javnosti. Je li nas sada Ustavni sud poštedio nepotrebnog referenduma? Očito jest, ma koliko se isticalo da odluka ide na ruku premijeru Plenkoviću, povlađujući njegovim stavovima.  Ali, čemu baciti milijune na referendum i dodavati u Ustav nekoliko riječi koje ionako ništa ne bi promijenile?

K tome, možda je zaista i jako dobro što se Ustavni sud upustio u ocjenjivanje koliko su građani zaista znali o tome što potpisuju. Britanci su preokrenuli povijest Europe odlukom na referendumu o Brexitu, prekasno su doznali da su im servirali puno laži, a kad se sve zbroji, kome je bilo najviše u interesu da podijeli Europsku uniju? Mnogi bi rekli da ta osoba sjedi u Kremlju i da je, dok ga nisu zaustavili Ukrajinci s američkim oružjem, proučavao karte nove podjele svijeta.

Referendum, očito, nije čarobni štapić kojim ćemo sve riješiti i osigurati, ali se njime možemo sami odvesti u nepotrebne rukavce, čak i ako mijenjamo temeljni akt. Ustavom se nije dobro igrati, čak i kad to poželi deset posto birača. 

Možda je u ovoj raspravi dobro podsjetiti kako je o Ustavnom sudu 2001. godine pisao Jadranko Crnić, koji je bio na čelu tog suda kad je donosio ključne odluke i čija uloga u razvoju pravne države u Hrvatskoj sigurno nije dovoljno cijenjena. „Cjelokupni rad Ustavnog suda pokazuje da je ustavna država, takoreći, uvijek na putu“, napisao je Crnić. I citirao Ludwiga Adamovicha, dugogodišnjeg predsjednika austrijskog Ustavnog suda: „I pored svih ovih teškoća, moderna zapadna demokracija ne može se zamisliti bez ustavnog sudstva.“

Zašto bi baš Hrvatska pribjegla ukidanju suda koji ima posebnu ulogu u zaštiti slabijeg, u zaštiti manjina? Crnić je podsjetio i kako je privrženost pravu i vladavini prava jedna od temeljnih osobina povijesnog bića hrvatskog naroda te istakao Vinodolski zakon iz 1288. koji je u stvari govorio i o ljudskim pravima, na određen način sputavajući feudalce, a štiteći pučane. Eto, duga tradicija koju valja razvijati. Vjerojatno najveći naš autoritet na polju ustavnog prava, Branko Smerdel, upozoravao je kako je „lakoća mijenjanja ustavnih dokumenata ukorijenjena u hrvatskoj pravnoj tradiciji“. Ima li izgleda da se od te lakoće odustane? 

Drugo pitanje za nesuđeni referendum po ocjeni Ustavnog suda ulazi u postojeću strukturu vlasti, u odnos između izvršne i zakonodavne vlasti, pa bi umjesto Stožera civilne zaštite o mjerama koje ograničavaju ustavna prava i slobode odlučivao Sabor. Hitne mjere donosile bi se dvotrećinskom većinom i to bi zacijelo bilo previše neoperativno. Možda u tom slučaju ne bila donesena odluka o ograničavanju kretanja u pandemiji, kad se nije smjelo izaći raditi u polju u susjednoj općini, ali se moglo kretati po gradovima. Nije to baš bilo promišljeno i trebalo je odluku što prije mijenjati. Nevolja je što se priznavanje pogreške u nas ne cijeni dovoljno i mnogi to izbjegavaju. Ipak, zapravo je i Stožer, kao tijelo koje može donositi brze odluke, tjednima kasnio sa strožim mjerama u kasnijim naletima bolesti, očito pod udarom onog dijela javnosti koji je bio nedovoljno solidaran sa starijima. Što bi tek bilo da je sve moralo kroz Sabor? 

- Zamislite da su partizani odlučivali hoće li u juriš dvotrećinskom većinom pa kažu: ne, idemo doma. Rimljani su u vrijeme kad je neprijatelj bio pred vratima davali jednoj osobi po izboru dvojice konzula diktatorske ovlasti na godinu dana, a kasnije se za to odgovaralo - kaže Smerdel, ukazujući i na to da je Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda u pandemiji preporučio da se što je dulje moguće odgodi uvođenje izvanrednog stanja. Izvanredno stanje, koje Ustav izrijekom ne spominje, u nas znači da odluke donosi Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom, a ako se on ne može sastati, odlučuje predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade. I jedno i drugo značilo bi dulje i teže procese odlučivanja, u trenutku kad je presudna efikasnost. Ustav u nas tako zapravo smanjuje efikasnost odlučivanja u izvanrednim situacijama, kako bi se što bolje kontroliralo ograničavanje sloboda i prava koje nameće rat ili koja druga nepogoda.

Zato je vjerojatno dobro ne pribjegavati primjeni članka 17. Ustava, sve dok se sve može obaviti i primjenom članka 16., po kojem se slobode mogu ograničiti zakonom, razmjerno potrebi. Kad nevolja prođe, može se u miru razmatrati jesu li ograničenja prava bila razmjerna. Ustav u svakoj, pa i u izvanrednoj situaciji štiti osnovna prava: pravo na život, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijedi, zabranjuje mučenje, a kaznena djela ostaju kažnjiva. 

- Svaka regulacija znači da se nešto ograničava, svako pravo prestaje kad se ugrožava drugoga, moje pravo da mašem šakom prestaje kad se šaka približi vašem nosu - kaže Smerdel, ističući kako je suvišno dodavati epidemiju kao razlog primjene članka 17. 

- Mogli bismo tako navesti kao razlog i vanzemaljce, i to neprijateljske vanzemaljce. Zaista, nema potrebe za nabrajanjem svih mogućih situacija - kaže.  

Ipak, Ustav se na kraju ipak brine i za efikasnost odlučivanja u hitnim situacijama, u članku 101. daje široke ovlasti predsjedniku Republike, koji može praktično sam vladati uredbama sa zakonskom snagom. Tako je bilo u Domovinskom ratu. Ali, takve ovlasti su predviđene samo za rat.

Na kraju, odluka Ustavnog suda dobro je uputstvo organizatorima idućih referenduma: objasnite detaljno biračima sve posljedice. Još kad bi i vlast tako postupala kod svojih odluka, ustavna država dobila bi ubrzanje.