Mađarska nema kapitalizam, ona je posljednja karika u lancu nečijeg tuđeg kapitalizma

Današnji mađarski premijer Viktor Orban na širu političku scenu izbio je u lipnju 1989. kada je na ponovnom pokopu Imre Nagyja, vođe prodemokratskog mađarskog pokreta ubijenog 1956. godine, održao vatreni govor u kojem je tražio slobodne izbore i povlačenje sovjetske vojske iz Mađarske. Orban je tada imao 26 godina, a godinu ranije s grupom studentskih istomišljenika osnovao je Fidesz (skraćenica od Savez mladih demokrata), jednu od opozicijskih snaga koja će inzistirati na rušenju komunizma. Taj njegov govor primijećen je na Zapadu, pa je mladi odvjetnik dobio Sorosovu stipendiju u sklopu koje se nekoliko mjeseci školovao na Oxfordu.  

U mjesecima koji su uslijedili nakon Orbanova govora u Budimpešti, svijet se dramatično promijenio. Mađarski komunisti u listopadu su imali svoj posljednji kongres s kojeg su izašli kao reinventirana Socijalistička stranka, uskoro samo jedna od partija  višestranačkog sustava. U studenome je pao Berlinski zid, pri čemu je prvi kotačić u nizu događaja pokrenula upravo Mađarska kada je u rujnu uklonila bodljikavu žicu sa svoje granice s Austrijom i na taj način omogućila početak egzodusa istočnih Nijemaca preko Mađarske i Austrije u zapadnu Njemačku. Kad je  Istočna Njemačka zabranila daljnje odlaske u Mađarsku ili Čehoslovačku, uslijedili su masovni prosvjedi koji su doveli do pada Zida. Slom komunizma u Mađarskoj odigrao se kroz pregovore i bez ljudskih žrtava, a 100 tisuća sovjetskih vojnika koji su bili stacionirani u zemlji mirno se odvezlo iz Mađarske.

Izbacivanje zbog smrtne kazne

Dvadeset i pet godina kasnije Viktor Orban slovi za jednog od najvećih europskih autokrata i najvećeg „diktatora“ unutar Europske unije, asocijacije u koju je Mađarska ponosno ušla 2004., veličajući kao i ostale zemlje bivšeg istočnog bloka zajedničke europske vrijednosti. Sada joj zbog Orbanove najave uvođenja smrtne kazne predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker prijeti izbacivanjem. Orban je i jedan je od rijetkih čelnika EU koji održava dobre odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, mada upućeni u mađarske prilike kažu da je isključivo riječ o materijalnim interesima, odnosno dobrim uvjetima koje Putin nudi za obnovu jedine mađarske nuklearne elektrane Paks, koja Mađarsku opskrbljuje s 40 posto električne energije.

Orban u svom drugom razdoblju na vlasti (bio je mađarski premijer u mandatu od 1998. do 2002. i ponovo od 2010.) Mađarskom upravlja čvrstom rukom, naginjući se opasno udesno. Ograničava slobodu medija i sudstva, koristeći dvotrećinsku većinu višekratno mijenja ustav bez konzultacija s oporbom, upisujući u temeljni akt države odredbe koje mu idu na ruku, odnosno u koje svjetonazorski vjeruje kao što je odredba po kojoj je brak isključivo zajednica muškarca i žene. Iako je u zadnje vrijeme povukao neke poteze koji bi trebali olakšati život Mađarima, kao što je rješavanje problema sa švicarcima konverzijom svih kredita u kredite u forintama, pri čemu će velik trošak otpasti na banke od kojih je pola u stranom vlasništvu, Orban je ovih dana ustvrdio da zapravo i nije imao izbora. Vlada bi, navodi, pala uslijed kaosa koji bi uslijedio da krediti u protuvrijednosti od nekoliko milijardi eura nisu konvertirani.  

Tranzicija se gadno odrazila na Mađarsku. U prvim godinama preusmjeravanja s planske na tržišnu ekonomiju posao je izgubilo 800 tisuća Mađara, a socijalna mreža se potpuno raspala. Zastarjeli socijalistički pogoni su zatvoreni ili su se rasprodali za sitne novce, a kao jedini izlaz nove su vlasti vidjele privlačenje stranih investicija.  Država je davala ogromne porezne olakšice za strane investitore i održavala cijenu rada izuzetno niskom, natječući se za investitore s tržištima drugih bivših zemalja istočnog bloka, odnosno Kine. Radila je to vrlo uspješno i dok su ljudi živjeli u većem siromaštvu nego za vrijeme komunizma (siromaštvo je posebno pogodilo ruralne dijelove zemlje), strana ulaganja bila su veća nego bilo gdje u regiji. U drugoj polovici devedesetih i na početku 2000-ih Mađarska počinje bilježiti kontinuirani gospodarski rast, ali ga nije slijedilo poboljšanje životnog standarda stanovništva. U 2000-ima došlo je do stagnacije, a potom je uslijedila gospodarska kriza u EU. Mađarska ima nižu nezaposlenost od prosjeka EU, ali milijuni Mađara desetljećima su radili za male novce, a da za to vrijeme nisu razvijeni unutarnji resursi koji bi omogućili normalno funkcioniranje ekonomije koja ne bi bila podložna svakom udarcu izvana. Za razliku od brojnih bivših istočnih država koje su zajedno s Mađarskom u EU ušle 2004., Mađarska nije ispunila uvjete za ulazak u euro (što iz sadašnje perspektive više ne izgleda kao loša stvar).

Iz siromaštva u nacionalizam

Osiromašeni građani u velikoj su se mjeri okrenuli nacionalizmu. Devedesetih godina prošlog stoljeća nacionalizam gotovo da nije postojao, a većina građana nije ni prakticirala vjeru. Danas Orban  jaše upravo na nacionalističkom i tradicionalnom svjetonazoru.

"S ekonomskog stajališta gledano, Orbanova vlada vrlo je neoliberalna. Uvela je jedinstvenu poreznu stopu na dohodak (16 posto), uništila socijalnu državu, koristi vrlo restriktivnu politiku zapošljavanja, odnosno gotovo su u potpunosti eliminirane naknade za nezaposlene, a umjesto toga koristi javne radove", tumači Zoltan Pogatsa, mađarski analitičar i intelektualac lijevog političkog usmjerenja koji na Sveučilištu zapadne Mađarske predaje političku ekonomiju. Po sustavu vrijednosti, kaže Pogatsa, Fidesz je najsličniji američkim republikancima – to je stranka konzervativnih vrijednosti, nacionalistička i antiimigrantska.

"Oni nisu toliko uspješni zato što je Orban karizmatski lider, već i zbog kolapsa druge strane. Fidesz osvaja dvotrećinsku većinu jer je socijaldemokratska stranka propala, pa je jedina opozicija krajnja desnica, odnosno Jobbik. Ekonomska politika socijaldemokrata, koji su u svojoj osnovi liberali, dovela nas je do toga da gotovo četiri milijuna Mađara živi ispod granice siromaštva i da Mađarska mora uzeti zajam MMF-a. Sve dok se opozicija ne sabere, Fidesz će ostati na vlasti i ostati uspješan", tumači Pogatsa.

Platforma za multinacionalke

Viktor Orban nedavno je podigao pravu buru u Europskom parlamentu zbog oštrih najava obračuna s imigrantima te najave uvođenja smrtne kazne. Pogatsa kaže da je to razrađen Orbanov scenarij kako bi vratio svoje birače koji su zbog korupcijskih skandala koji su u zadnjih pola godine pogodile Fidesz pribjegli Jobbiku, a njih može vratiti samo daljnjim naginjanjem udesno. Pogatsa misli da mu to neće upaliti, ali ipak ne očekuje značajniji daljnji rast Jobbika.

"Jobbik je vrlo ekstremna organizacija i mislim da oni ne mogu privući one birače koji ne žele preći preko određene linije, odnosno ne mogu se prikloniti njihovoj antiromskoj i antisemitskoj politici. Oni kojima to ne smeta već su u Jobbiku, a oni koji imaju tu distancu neće glasati za Jobbik ma što da se dogodilo. Mislim, dakle, da postoji neki gornji limit do kojeg oni mogu - 15 do 20 posto koje su postigli jest puno, ali mislim da dalje neće ići. K tome, izborni sustav je takav da najveća stranka dobiva veliku većinu. Fidesz će osvojiti i sljedeće izbore, iako su pali s 53 posto na nešto preko 30 jer su još uvijek najjača stranka, a sve dok su najjača stranka, izgledno je da će formirati vladu, mada ne više s dvotrećinskom većinom", tumači.

Na pitanje mogu li se očekivati sankcije EU odgovara: "Ovo s Fideszom traje već pet godina, ali Europska unija nema moć da intervenira, to je interna stvar zemlje. Mijenjali su ustav unilateralno, ali ništa se nije dogodilo, promijenili su zakon o medijima, nakon čega je bilo puno retorike iz EU, ali u stvarnosti ispalo je da nemaju kompetencija da išta naprave, a kad su sastavili izvješće o medijskoj situaciji u Mađarskoj pobrojali su marginalne stvari i to zapravo nije imalo nikakvog značaja. Kad se Europa pobuni ona se poziva na „duh europskih ugovora“, ali u stvarnosti nemaju pravih instrumenata koji bi proizlazili iz aquisa i nemaju nikakvih sposobnosti djelovati protiv država. Čak i tamo gdje imaju pokriće u acquisima, ne djeluju. Orban na primjer ide protiv europske politike zapošljavanja – Europska strategija zapošljavanja bazira se na obuci i investiranju u tzv. ljudski kapital. Mađarska umjesto toga koristi javne radove. Tu dakle EU ima kompetencije, ali ništa ne poduzima. I u slučaju Mađarske, kao što se prije vidjelo i na primjerima Austrije i Italije, očituje se da EU nije politički entitet, bez obzira što govori.  Kad ste u procesu pristupanja očekuju od vas da ispunjavate političke uvjete, Komisija prilikom pristupanja inzistira na uvjetima poput prava nacionalnih manjina, seksualnih manjina i slično, ali kad jednom uđete, to se u trenu promijeni, mehanizam se mijenja i pokaže se da su nacionalne vlade iznad Komisije".

Usporedba Mađarske i Slovenije

Na pitanje koji su glavni uzroci poraza socijaldemokrata u Mađarskoj, Pogatsa odgovara: „To što nisu nikad ni bili socijaldemokrati, njihova vladavina je bila potpuno protržišno orijentirana. Potrudili su se dovesti puno direktnih stranih ulaganja, pretvarajući Mađarsku u platformu za multinacionalke u kojoj vlada vrlo niski standard, s vrlo niskim plaćama, slabim obrazovanjem i niskom zaposlenošću. A tako je u većini istočne Europe, na potezu od Latvije do Bugarske. Mađarska je u devedesetima bila šampion – sve europske institucije, Europska banka za obnovu i razvoj i ostali pokazivali su je kao uspješan primjer privlačenja direktnih stranih ulaganja, dok su neki drugi, poput Tuđmana u Hrvatskoj i Mečiara u Slovačkoj, pokušavali napraviti svoju inačicu kapitalizma koja nije dobro funkcionirala. Pokazalo se da ni direktna strana ulaganja nisu dobro rješenje – ona daju inicijalni zamah na kojem se može povećati proizvodnja, a onda se stvar ustabili i to na vrlo niskoj razini. I 25 godina nakon početka tranzicije plaće u istočnoeuropskim zemljama su na razini dvije trećine hrvatske plaće, a cijene su iste - znači na razini su otprilike jedne četvrtine ili jedne trećine zapadnoeuropskih plaća. Ako pogledate zemlje poput Njemačke, Singapura, Južne Koreje, vidjet ćete da je 25 godina dovoljno dugo razdoblje da se od Trećeg dođe do Prvog svijeta. U srednjoistočnoj Europi postoji veliki jaz između produktivnosti i plaća, a taj neoliberalni model malih poreza i slabih plaća je loš“, kaže Pogatsa, naglašavajući da su Hrvatska i Slovenija bile iznimke upravo zato što nisu imale invaziju stranih ulaganja.    

„Hrvatska ima puno malih i srednjih poduzetnika koji pridonose domaćoj ekonomiji. Mogli bi na dugo o tome razgovarati, znam da postoje nestabilnosti i veliki dug, ali Hrvatska ima pravi kapitalizam u smislu da postoje prave hrvatske firme. Mi u Mađarskoj kupujemo tramvaje iz Njemačke, auto-ceste nam gradi Strabag itd. Mi nemamo pravu kapitalističku ekonomiju – mi smo na kraju, zadnja karika u lancu nečijeg tuđeg kapitalizma. Znam da postoji puno problema oko Konzuma, ali vi imate hrvatske kompanije poput Konzuma, a mi kupujemo u Tescu. Plaće dođu i potroše se u stranom poduzeću.

Slovenija je bila bolja od Hrvatske, ona je bila daleko najbolji model tranzicije – zadržala je ekonomiju u domaćim rukama, educirala menadžere, modernizirala proizvode, imali su svoju valutu, izvozili su. Dugoročni trendovi su bili fantastični – visoka zaposlenost, visoke plaće, stabilni rast, stabilni politički sistem. A onda su ušli u eurozonu, pretjerano reagirali na krizu eura koja je istovremeno uslijedila i uništili su svoj model. Sad se privatiziraju i pretvaraju u nas. Mislim da je to jako loš smjer“, kaže Pogatsa. U Hrvatskoj i Sloveniji su stvari išle bolje, smatra, zbog različitih iskustava prije tranzicije.

Jugoslavenski model

„Vi ste u Jugoslaviji sami odlučivali o svom modelu, imali ste od šezdesetih kvazitržišni bankarski sustav, poduzeća su bila relativno autonomna, s proklamiranim samoupravljanjem, pa ste dakle imali nekih iskustava. Važne su i osobe. Slovenija je imala jednog Jožea Mencingera koji je živio i educirao se u Sjedinjenim Državama, pa je bio potpuno svjestan prednosti i nedostataka takve ekonomije i ukazivao je kako ne postoje razlozi za rasprodaju slovenskih banaka i poduzeća strancima, imali su povjerenja u vlastite mogućnosti. Mi u drugim zemljama bivše Istočne Europe imali smo samo te neoliberalne postkomunističke sanjare koji nikada nisu bili na Zapadu i nisu imali pojma kako Zapad izgleda, već su vjerovali udžbeničkoj slici o savršenom tržišnom natjecanju, vidjeli su te zapadne firme koje su sve bile naizgled sjajne, dok je na istoku sve bilo zahrđalo i krenuli su u rasprodaju svega. Kad su sve rasprodali, shvatili su da se zapravo integriraju u jeftini proizvodni lanac multinacionalki s malom dodatnom vrijednošću, s malim plaćama i malim izgledima za usklađivanje“.

Na pitanje bi li Slovenija izbjegla krizu da nije ušla u eurozonu, odgovara kako su i s ulaskom u euro mogli bolje proći da nisu dozvolili napuhavanje cijena nekretnina i plaća te da su uveli veliki porez na imovinu.

„U svakom slučaju oni su na krizu eura pretjerano reagirali. Kompletno su napustili svoj model i krenuli prema ovom istočnom modelu koji je vrlo opasan, a bila je to jedina zemlja na koju se moglo ukazati kao na primjer. Slovenija je imala svoju vlastitu vertikalu visokih i niskih dodatnih vrijednosti, ulagala je u istraživanja i razvoj, imala je fantastičan izvoz, vrlo educiranu radnu snagu i nakon jednog poremećaja krenula u kompletno restrukturiranje modela. Kad je kriza pogodila Sloveniju, neoliberali su konačno dobili otvorene ruke i promuntinacionalne elite krenule su u privatizaciju. Mislim da time uništavaju dobar model“, zaključuje Pogatsa.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija