Mikulić: Na HRT-u vlada opće uzbuđenje zbog mogućeg dolaska HDZ-a na vlast

Priča je krenula benigno. Profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Borislav Mikulić napisao je tekst, baš kao što je to godinama prije radio, i poslao ga uredniku na Treći program Hrvatskog radija. Urednik ga je odobrio i uputio spikeru da ga pročita. Slušatelji Mikulićev tekst "Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i 'jarčji pjev' desnice" još, međutim, nisu čuli. HRT-ov spiker Željko Tomac odbio je pročitati ono što je Mikulić napisao pozivajući se na "prigovor savjesti", o čemu je Forum.tm pisao, a što se dogodilo u intervjuu pojašnjava Borislav Mikulić.

Puno toga smo čuli zadnjih desetljeća, ali da spiker na HRT-u zbog "prigovora savjesti" ne želi pročitati tekst koji je urednik odobrio, ipak još nismo.

Da spiker HRT-a odbija čitanje moga teksta za emisiju 3. programa Hrvatskog radija navodno zbog “prigovora savjesti”, kako su vama službeno priopćili — to je stvarno kolosalno, ja nikad ranije nisam čuo za to iako punih 25 godina surađujem s mnogim informativnim medijima, uključujući i 3. program Hrvatskog radija. Zamislimo da liječnik ili medicinska sestra odbiju liječiti, npr. nečija crijeva, jer im se ne sviđa sadržaj. Spiker je time postao očito više od nosioca glasa, on je sada urednik ili cenzor, ideolog. Zapravo je izgubio glas.

O čemu se zapravo radi? Znate li što se dogodilo?

Jednostavno, urednik emisije “Ogledi i rasprave” Leonardo Kovačević javio mi je u prošli četvrtak, 9. travnja, da nažalost nije mogao obaviti snimanje teksta jer je spiker Željko Tomac odbio daljnje čitanje nakon prve dvije-tri stranice, jer ga je navodno smetao sadržaj koji se odnosio na šatorski prosvjed u Savskoj 66 i na spominjanje Kolinde Grabar Kitarović kao kandidatkinje na predsjedničkim izborima i novoizabrane predsjednice. Ispričao mi se zbog tog događaja, kazao da ne može jamčiti emitiranje emisije u predviđenom terminu i najavio da će se konzultirati o tome sa šeficom programa jer je spiker Tomac ujedno i šef spikerske službe. Ja sam mu rekao da nipošto ne ulazi ni u kakve konflikte zbog moga teksta, jer tekstova je bilo i bit će ih, ali da je ovo problem koji nadilazi pitanje sudbine jednog teksta i tiče se unutrašnjih odnosa kuće, neprofesionalnosti, omalovažavanja urednika, ali i nečuvene zloupotrebe instituta priziva savjesti za prikrivanje vulgarne samovoljne cenzure.

Jesu li vam s HRT-a objasnili zašto se tekst nije našao na programu?

Sutradan sam saznao, također od urednika, da mu je šefica programa prenijela kako spikeri imaju pravo odbiti čitanje u slučaju “prigovora savjesti i ako je riječ o govoru mržnje” te da su iz uprave HRT-a tražili od njega da dostavi tekst na uvid. To je sve što sam kao autor saznao od HRT-a. Na temelju toga sam pretpostavio da će netko na HRT-u provesti ekspertizu nad mojim tekstom i utvrditi je li spiker postupio nedopustivo samovoljno ili u skladu s nekim navodnim propisima HRT-a. Tad sam odlučio da ću tekst objaviti na svojoj web-stranici tako da bude dostupan široj javnosti i postaviti na Facebooku obavijest s elementarnim informacijama o događaju, da se zaštitim od mogućih proizvoljnosti njihove ekspertize. Obavijestio sam o tome i urednika.

U odgovoru na pitanje Forum.tm-u rekli su da vam je ponuđeno da ga sami pročitate?

To sam vidio jedino kod vas na Forumu, ni urednik to nije znao. Dakle, nitko mi nije poslao takvu ponudu, i bolje što nije. Čini mi se, kao prvo, da je to bilo nekakvo ad hoc rješenje kojeg se po nekakvom automatizmu netko sjetio u petak popodne, kad su svi otišli na vikend. Zvuči kao najbezbolnije rješenje da se zataška skandal, kad je već izbio, a da autor ipak bude zadovoljen. Drugo, bolje da mi to nisu osobno ponudili, jer bih to smatrao nemoralnom ponudom, satisfakcija kroz još jedno ponižavanje. Međutim, kao što sam rekao, ovdje se uopće ne radi o tome da se objavi moj tekst, nego o političkom skandalu i činjenici da se HRT ne ponaša kao ozbiljan javni informativni servis. Što je najgore, čini se da tamo vlada opće uzbuđenje zbog ponovnog HDZ-ovog nastupanja prema vlasti i da nitko ne želi znati što se ovdje zapravo dogodilo.

Spiker Željko Tomac pozvao se na prigovor savjesti. Što je, u etičkom smislu, prigovor savjesti?

Ovdje uopće i posve sigurno nije, niti može biti riječi o pravu na prigovor savjesti nego o falsificiranju i zloupotrebi. U našem pravnom okviru taj institut se odnosi, koliko sam upućen, samo na medicinsku djelatnost i u vezi sa služenjem vojnog roka, a ne u novinarstvu. Na HRT-u postoji onaj već notorni kodeks, koji sam proučio uzduž i poprijeko, u kojem je regulirano pravo novinara da odbije osobni potpis pod prilog ako on nije napravljen u skladu s profesionalnim i etičkim normama. Spikeri se spominju samo na dva mjesta, no nigdje nisam uspio pronaći podlogu odakle bi se izvodilo pravo spikera na priziv savjesti. Kako bilo, već iz pravne i političke pozadine koja se tiče medicine ili vojske, jasno je prepoznatljiva i načelna, filozofsko-etička narav toga instituta o čemu pitate. Konflikt savjesti nastaje onda ako sam po zakonu obavezan ili prisiljen raditi nešto što je u radikalnoj suprotnosti s drugim općeprihvaćenim načelima, npr. načelom nenasilja, zabranom ubijanja… Struktura toga konflikta slična je kao konflikt interesa, samo se ne radi o materijalnim koristima, nego o konfliktu između pozitivnih zakona, normativnih praksi i općeprihvaćenih vrijednosti i načela. Najočitiji primjer je sukob između zakonski reguliranog prava na abortus i odbijanja izvršenja abortusa, na što se odlučuju neki liječnici. Ovo sa spikerom je izvankontekstualno, čisto falsificiranje toga instituta koje otvara i posve nove i negativne dimenzije samog konzervativizma. Naime, umjesto da čuva, konzervira profesionalnost, spiker je derogirao profesionalnu etiku i ujedno afirmirao pravo na nerad zbog ideoloških uvjerenja pod izgovorom da se radi o prizivu savjesti. Nije mi poznato je li netko u međuvremenu saznao koji su sadržaji te savjesti koju on navodno priziva. Savjest je refleksija o konformnosti naših individualnih postupaka s vrijednostima koje se smatraju vrijednima općeg prihvaćanja.

Očito je, barem je takav moj dojam, da se ovdje radi o političkom svjetonazoru čovjeka koji čita – odnosno – ne čita tekst, a ne moralnim nazorima. U tekstu ste se kritički osvrnuli na prosvjed branitelja u Savskoj ulici, apostrofirajući pritom i ulogu novoizabrane predsjednice države?

Dakle, ako je uopće riječ o etici ili moralu, onda je u pitanju povreda profesionalne etike. Spiker je odbio pročitati moj tekst za volju nekih nedefiniranih osobnih uvjerenja, koje iščitavamo samo na tome da se eto duboko uzbudio zbog mojih komentara o šatorašima i predsjednici države, o kojoj sam izjavio ono što je očigledno i svaki dan provjerljivo. Naime, to da ona i prije i poslije izbora posve otvoreno provodi pristranu, prohadezeovsku političku kampanju protiv aktualne vlade, iako je sada predsjednica države, a ne stranačka agitatorica. Tomac, po mom uvjerenju, nije sam, on izvršava dužnost, ali to je dužnost višeg ideološkog reda od profane profesionalne dužnosti. Iako to izgleda kao pojedinačni eksces, očito je riječ o svjetonazorskom i političkom valu desne rekonkviste koji je zahvatio HRT. Mislim da to ostavlja duboku nelagodu u cijelom društvu.

Mislite li da će u sveopćoj radikalizaciji društva ovakvih "prigovora savjesti" biti sve više?

Sigurno postoji opasnost da jedan neprofesionalni postupak koji se opravdava pozivanjem na savjest postane uzoran model ponašanja. Ako pogledate razne forume na internetu i profile na Facebooku, spikera Tomca se slavi kao novog junaka desnice i glasno se traži “konačni obračun sa srbočetničkom propagandom”. Bijesna šatoraška povika “protiv Jugoslavena 2014.” dobiva time još jednu potvrdu, nakon svih onih prijetnji upućenih aktivistima kontraprosvjeda. To znači samo sljedeće: institut prigovora savjesti na koji se spiker navodno pozvao, kako stoji u onom priopćenju iz HRT-a koje smo čitali kod vas u članku, zapravo je falsificiran i zloupotrijebljen, ali je dobio društveno priznanje.

U pozitivnom pravu taj institut je gotovo pa još jedino što čuva i afirmira pravo individua na individualnost i posebnost, ono što omogućava individualni otpor mainstreamu i dominantnoj ideologiji, a sad je pretvoren u svoju suprotnost — u sredstvo upisivanja u ideološki, svjetonazorski mainstream ili nadolazeću vlast. Ali to je isti postupak kojim se stvara totalitarizam, svejedno koje ideološke provenijencije. Tako su davne 1974. godine radnici Sisačke tiskare, navodno, odbili štampanje časopisa Praxis zbog priziva ideološke savjesti, pa je časopis otfikaren. Tako su zbog priziva savjesti u Kini, za kulturne revolucije, djeca denuncirala roditelje. Tako se u nacističkoj Njemačkoj denunciralo polužidove, komuniste, homoseksualce… Tako se uopće denuncira. I filozofi su sudjelovali u denuncijacijama, pa eto zašto ne bi i spikeri!? Dovoljan je “zov savjesti” da te podsjeti na dužnost denuncijacije. Savjest nije zaštita nevinosti, ona je zapravo refleksija o našoj poziciji i odluka za neke vrijednosti.

Uporno se, posebno je na tome inzistirala Kolinda Grabar Kitarović, traži nekakvo "jedinstvo" nasuprot "podjelama", koje bi, valjda, trebao zamijeniti otvoreni, demokratičan, liberalni razgovor.

Isto je bilo i 2000. kad su svi kreštali o jedinstvu desnih i lijevih u centru, a jedino je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić znao što je vrijednost razlike, pa je, ako se sjećamo, izvršio “diferencijaciju” generala, kardinala i političara. Predsjednica Grabar Kitarović poziva sada na jedinstvo s jednog posve reduciranog partikularnog stanovišta. Ja nigdje nisam vidio da je ona komentirala, a kamoli uvažila, da postoji i onaj drugi braniteljski prosvjed protiv zahtjeva za ovjekovječenjem i sanktifikacijom ratnih privilegija i protiv bezakonja sa šatorskom blokadom grada. Stanovište s kojeg ona poziva na jedinstvo izražavaju šatoraši, a to je obnovljeni hadezeovski jurišni moral, sva ta gesla i povici za ubrzani povratak na vlast. Zato je ovo što se trenutno događa u Hrvatskoj potpuna perverzija javnog političkog života za koju odgovornost snosi predsjednica, HDZ i vladajuća koalicija, osobito premijer Milanović. Dok ona pokušava postati gazdarica u državi preko ustavnih ovlasti, on se svaki dan politički čarka i svađa s njome, a zapravo se odaziva na njezin ideološki poziv za jedinstvom na desničarskoj osnovi, jer ga vrijednosne stvari ne interesiraju. Evo, najsvježiji primjer, opozvao je rješenje natječaja za nove registarske tablice da bi zadovoljio estetsku kritiku Karamarka. Kako tobože šeretski kaže ministar policije Ostojić, “dizajneri ne vole dovoljno Hrvatsku, mogao bi ih Karamarko prozvati”. Međutim, taj ministar može ironizirati samo sebe i svoga premijera jer je očito da je Karamarko već prozvao njih, a ne dizajnere, i svi su se odazvali tom pozivu na jedinstvo jer se ne radi o ideološkom jedinstvu već samo o sudjelovanju u moći.

To isto uradio je i spiker. On se u svojoj mikrosferi ponaša zapravo onako vulgarno oportunistički kako se na makroplanu ponašaju SDP i premijer, prepun latinskih sentenci i prazan od ideja. Spiker je odbio čitati tekst dugogodišnjeg suradnika kuće, a zašto? Ne zato što mu autor odjednom smrdi ljevičarski, nego zato što se to neće svidjeti onima ili onome čija očekivanja treba ispuniti da bismo ostali u igri. Ja pretpostavljam da biti šef spikerske službe nije mala moć. Ako ti ne čitaš tekstove nekih autora, neće ni drugi, a o tome se neće ni govoriti. Ovo su vremena u kojima nije dobro pogriješiti. Da je tekst bio desničarski, ili možda erotska literatura s porno-elementima, kakvih ima na radiju, pročitao bi on to vjerojatno sa strašću i nikome ništa.