Arhitekti su ocijenili da se hrvatski prostor dramatično pustoši i obezvrjeđuje, uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke te odsutnost osviještene javnosti Foto: Youtube.com
Je li odzvonilo apartmanizaciji Hrvatske? Je li povećanje poreza dovoljno da zaustavi pretjeranu gradnju? Nije, naravno, a svi koji komentiraju tu temu zaobilaze kao mačak oko vruće kaše ono što je bitno: porezi neće riješiti divljanje legalne gradnje koja uništava ono što bismo trebali ostaviti potomcima: prelijepu obalu. Od 2016. do danas registrirano je novih 175 tisuća kreveta u apartmanima. Gdje su ti apartmani sagrađeni? Tko im je dao dozvolu za gradnju? Građevinske dozvole izdaju županijska tijela, a gradovi i općine crtaju prostorne planove. To se neće promijeniti niti nakon poreznog udara na male iznajmljivače. I dalje će se dobivati dozvole i za gradnju na samoj obali, pomorsko dobro postalo je zaboravljena stvar iz prošlosti, a zgrade niču čak i tako da više uopće nema prolaza po obali! Postavlja se i pitanje kako to da lokalne vlasti na Jadranu ne rezerviraju nešto više prostora za parkove i rekreaciju?
Jesu li za to krivi vlasnici apartmana? Pri svemu se zaboravlja da veliki iznajmljivači, oni koji zarađuju bruto više od 40, a od ove godine više od 60 tisuća eura na godinu, ionako ne plaćaju paušalni porez, nego PDV, i to po povlaštenoj stopi za turizam od 13 posto. Dakle, njih se promjene poreza ne tiču i mogu i dalje planirati svoje poslovanje pod istim uvjetima, pa i gradnju novih apartmana. Što sprečava općine i gradove da i dalje dopuštaju gradnju gdje god se investitorima svidi, a županije da daju građevinske dozvole?
Osim toga, nije problem u tome gradi li se kuća s apartmanima ili hotel, nego u tome kako se to radi. Kao što smo vidjeli u primjeru Postira na otoku Braču, hotel može biti povelik u malom mjestu, a načelnik kaže da je sve po zakonu. Pa bi se moglo zaključiti da nije bitno gradi li se hotel ili kuća s apartmanima, jedno i drugo može se pretvoriti u zloglasnu 'apartmanizaciju'. Osim toga, ako postoji potražnja za apartmanima na Jadranu, što sprečava hotelske kuće da i one grade i iznajmljuju apartmane?
Po mnogim mjestima gradi se naveliko, pa čak i po Istri, i pitanje je na što će nam obala na kraju nalikovati. Nitko ne postavlja pitanje lokalnim vlastima, nitko se u lokalnu samoupravu ne miješa i ne usudi se miješati, čak i kad se gradi praktično u moru, kad se narušava izgled i funkcionalnost gradova i sela na Jadranu. Dobile su lokalne vlasti instrumente i u novom Zakonu o turizmu, prema kojem će moći određivati broj i vrstu ugostiteljskih objekata te kapacitete smještaja.
Međutim, i do sada su općine i gradovi mogli odrediti na kojem dijelu prostora se smije graditi, a koji prostor će biti zelene površine, parkovi, igrališta, sportski tereni. I, kako vidimo, zakonske mogućnosti nisu spriječile legalnu gradnju koja prečesto nalikuje na divlju. Gradi se posvuda, zauzima obala i naša mala mjesta pretvaraju se u betonska ljetovališta. Hoće li na tom planu biti ikakve promjene sad kad je vlada krenula oštro prema sitnim iznajmljivačima? Ili će samo pasti zarada malih, na koje se ide dvostrukim porezima, porezom na nekretnine i povećanim paušalom?
Ministar financija Marko Primorac nedavno je odgovarao na pitanje zašto se porez ne računa u odnosu na stvarne prihode. Iz njegova odgovora nije jasno zašto se ide paušalno, iako velika većina iznajmljivača posluje preko specijaliziranih platformi i njihov prihod je poznat, pa Porezna uprava prema tim prihodima određuje visinu PDV-a na proviziju, a i porez na iznajmljivanje mogao bi se naplaćivati prema stvarnim prihodima. Slično kao što će porez na nekretnine najteže pasti siromašnima koji imaju vikendicu, klijet ili naslijeđenu kuću na selu, tako se i ovdje udara na sitne. A oni dovode siromašnije goste, goste iz ne tako bogatih zemalja, na koje bi bilo pametno računati u trenutku kad Njemačka pada u teškoće i oprezni Nijemci mogu odustati od odmora u inozemstvu.
Sve zajedno, cilj je očito prikupiti što veći prihod od onih koji nemaju previše utjecaja i moći, od vlasnika apartmana, klijeti i vikendica, a ne osigurati održivi razvoj turizma i očuvanje ljepote obale.
Apel za očuvanje prostora, Deklaraciju o hrvatskom prostoru, uputili su još prije dvije godine hrvatski arhitekti, tražeći i da se prostor zaštiti Ustavom. Arhitekti su ocijenili da se hrvatski prostor dramatično pustoši i obezvrjeđuje, uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke te odsutnost osviještene javnosti. Na apel koji su potpisali brojni poznati arhitekti, među njima i Hildegard Auf Franić, Nikola Bašić, Jerko Rošin, Branko Silađin, nije bilo praktično nikakve reakcije. Sve se nastavlja po starom, a jedna od gorih posljedica je i to što više naša mjesta uopće neće biti prepoznatljiva, staklene kocke kojima investitori preplavljuju obalu mogu biti u Hrvatskoj kao i bilo gdje drugdje, sve su podjednake.
Nikola Bašić pisao je o tome za Hrvatsku reviju, navodeći kako je najveća opasnost od turizma to što proizvodi generičke ambijente, daleko od slika koje hrvatski prostor čine drugačijim od svakog drugog prostora. A upravo zbog toga su turisti i bili zainteresirani za Hrvatsku.
Za komentar smo zamolili i arhitekta i teoretičara Maroja Mrduljaša, koji ističe kako je urbanistički nered u prvom redu odraz nereda u čitavom hrvatskom društvu.
- Prva razina tog nereda odnosi se na kolektivni nedostatak vizije i predodžbe o budućnosti koja bi bila drugačija, ekološki održivija, tehnološki naprednija, socijalno pravednija i kulturno bogatija. Druga razina odnose se na neuređenost 'tehnika upravljanja društvom' i pretvaranje svih društvenih procesa u birokratske postupke u kojima je važno samo zadovoljavanje forme lišeno vrijednosti i ideja. Tako se prakticira i urbanizam u kojem sve prolazi, dokle god je usklađeno sa zakonodavnim okvirom. No, zakonodavni okvir ne može preuzeti kompletnu odgovornost za stvaranje vrijednosti, a nikako ne može proizvoditi nove i zdrave ideje - ističe Mrduljaš. Napominje i da je naše društvo fokusirano na kratkoročne partikularne interese, a ne na širu sliku i posljedice našeg djelovanja.
Posljedice nas, očito, već sustižu, na obali se iskrcava beton, a turisti bi mogli i izostati, jer im je to preskupo i više nije tako atraktivno. Jesmo li i tu zakasnili?