Muda ispod suknje

Ima tome skoro dvjesto godina kako su samosvjesnije zapadne žene počele nositi hlače. Bilo im je nezgodno jahati ili se baviti nekim drugim fizičkim aktivnostima u suknjama. Najčešće su to bile pripadnice viših slojeva, aristokratkinje, ali i sve one koje su se izborile misliti, govoriti i djelovati u muškom svijetu. U to je doba novinarka i aktivistica Amelia Jenks Bloomer popularizirala hlače bloomer, nalik onim orijentalnim, ajmo reći dimijama, zgražavajući tradicionalne, kako muške tako i ženske glave.

Ima tome preko sto godina kako je pariški krojač Paul Poiret, u svrhu oslobođenja zapadnjačke ženske mode, sašio harem hlače, a uz njega je, nešto kasnije, svoj model predstavila i Coco Chanel, koja je dotad nosila hlače svog muškarca, na što se velika većina mužjaka, a bogme i ženki, zgražala i siktala.

Ima tome, da se malo približimo u vremenu i prostoru, osamdeset godina kako su ćudorednici iz NDH snimali filmske žurnale na temu žena koje se sve češće neprimjereno odijevaju, ubacujući skečeve u kojima na randevu dolazi djevojka u hlačama i mladić u suknji. Ona ga, u tako postavljenim ulogama, dugo čeka na dogovorenom mjestu. On je šašav i rasijan. Tako su, iz njihove perspektive, viđene djevojke.

Ima tome četrdeset godina kako sam kao dječak bio u šetnji s majkom, pa smo se ono bili zašetali i prešli granicu novosagrađenog naselja prodrijevši duboko na periferiju, gdje nas je na brežuljku od šljunka, iskopanog za temelje novih zgrada, dočekala grupica dječaka smijući se, upirući prstom u moju majku i vičući: „Žena nosi hlače!!!“ Umalo nas nisu kamenovali.

Ima tome petnaest dana kako je neki anonimus na riječkom korzu ugledao muškarca u suknji gdje ispod božićne jelke stoji među učenicima s kojima je na izletu, pa ga zgađen slikao i to objavio na instagramu. Na tu se objavu nakačio veliki broj zgroženih muškaraca, a bogme i žena, iščuđujući se, prijeteći i škrgućući zubima. Da su bili na brežuljku od šljunka, možda bi ga i kamenovali. Među njima se našla i jedna predsjednička kandidatkinja, koja to možda i nije, a koja je, skupljajući jeftine političke poene, u svojoj objavi navela da se radi o učitelju jedne škole u Istri te ga nazvala transvestitom, a zatim se tupo ostrvila na Istanbulsku konvenciju pa u priču, ne znajući više gdje udara, uključila i Plenkovića. 

No pustimo Plenkovića i Istanbulsku konvenciju. Držimo se učitelja. Kako ga je ono gospođa domina, koja to možda i nije, nazvala? Aha, transvestitom. Kad to čuje, čovjek bi još mogao pomisliti da se učitelj oko djece vrzmao nezgrapno ubadajući visokim jarko-crvenim štiklama, natezao mini suknju i push-up grudnjak pod uskom majicom na šljokice, da mu je lice bilo namazano barem trima bojama, kosa blajhana i tapirana, tijelo temeljito depilirano, dok su mu uvrh tanašnih i dugačkih prstiju svjetlucali francuski manikirani nokti. 

Taj bi se čovjek na kraju iznenadio vidjevši krupniju mušku figuru slikanu sleđa, s nevelikim ruksakom preko karirane jakne s kapuljačom, u debelim, visoko nategnutim crnim čarapama i dubokim zimskim cipelama. Reklo bi se muškim. I da, u crnoj, širokoj kožnoj suknji koja preko koljena seže sve do čarapa. Hrvatski jezični portal riječ transvestit definira ovako: muška ili ženska osoba koja se preoblačenjem i šminkom maskira u osobu suprotnog spola; travestit. 

Problematična je, dakle, suknja. Nema visokih crvenih štikli, push-up grudnjaka, lakiranih noktiju ni šminke. Vratimo se prvo četrdeset, pa osamdeset, onda sto, a potom, bogme, skoro i dvjesto godina u prošlost, gdje bismo mogli susresti i gospođu kandidatkinju, koja to možda i nije, za priču je nebitno, a koja bi tad, ovo je za priču bitno, bila tek jedna potlačena žena kojoj ne bi dali previše govoriti, a kad bi konačno zašutjela i poželjela se barem športirati, ne bi joj dali da nosi hlače. 

Vratimo se, dakle, u mislima daleko unatrag, a sve zbog definicije riječi transvestit, pa se upitajmo postoji li na internetu fotografija dotične gospođe u hlačama, kojom bismo prema načelu reciprociteta možda nešto dokazali. Prisjetimo se načas definicije riječi transvestit s HJP-a koja glasi: muška ili ženska osoba koja se preoblačenjem i šminkom maskira u osobu suprotnog spola; travestit. I već na prvoj fotografiji na koju naiđemo, gospođa će biti u hlačama. 

Iz tog bi se mogao izvući nekakav zaključak, istina pogrešan, ali tako su postavljene njezine premise. Učitelj bi možda trebao čekati još četrdeset, osamdeset, sto ili skoro dvjesto godina da odjene suknju. Možda je trebala čekati i Amelia Jenks Bloomer da skroji hlače. Ni ona ni on to ne bi dočekali. Pitanje je bi li tad na internetu bilo fotografije naše gospođe u hlačama. Pitanje je bi li tad bilo interneta. 

Predsjednička kandidatkinja, koja to možda i nije, za priču je, jelte, nebitno, također radi u prosvjeti. S postavkama koje nosi u glavi to bi joj teško uspjelo u ne tako davnoj prošlosti, ali opet dovoljno davnoj da preskoči onu prethodnu državu za koje je već nosila hlače, a bogme i predavala. U toj su državi također postojale glasne i sitničave, tvrde i opasne garniture koje bi upravo ovako režale na učitelja u suknji, a ponetko i na učiteljicu u hlačama.

Kao na zvuk školske ploče koja škripi pod kredom, mnogi su se neugodno naježili, a istovremeno im se sve samo kazalo, kad je rečeno da se škola učitelja u suknji nalazi u Istri, tom neobičnom kraju u podnožju Brokeback Mountaina, kako je nazvana Učka u onom davnom referendumskom vicu, toliko davnom da se čudim što se u međuvremenu s Rijekom dogodilo, Istri koja se i sama već pomalo klima, ali joj se mnogi i dalje ne mogu načuditi kako može dubinski biti tako tradicionalna, a istovremeno tako otvorena, kako se može toliko dugo truditi biti antifašistička, kako joj se da trpiti talijanske nazive gradova i ulica kad je Talijana tako malo, kako toliki pričaju ekavicom i, na kraju krajeva, kako u njoj nitko dosad na ovaj način nije fotografirao učitelja u suknji. 

Njegova suknja nema nikakve veze s Brokeback Mountainom. Zapravo, radi se o muškoj suknji, kao što se radi i o muškim cipelama. Da, i takvo čudo postoji. Valja mi to reći zbog onih tupih i onih pokvarenih. Sve ranije napisano bih jednako napisao i da je odjenuo Pepeljuginu haljinu za bal uz pripadajuće staklene cipelice i tanga gaćice. Valja mi to reći zbog samog sebe i onih koji razumiju. Njegova suknja nikome ne može nauditi. Čovjek je nosi jer mu je tako ugodnije i jer mu se tako sviđa. Stvar je vrlo jednostavna. Interesantno je da na fotografiji anonimusa s instagrama nitko nije primijetio ono što se zapravo zbiva. A zbiva se nešto sasvim životno, učitelj okuplja učenike oko ukrašene gradske jelke da bi ih grupno fotografirao.       

Ima tome i tri tisuće godina kako su Grci i Rimljani nosili suknje, nazivajući barbarima one koje bi vidjeli u hlačama, sve dok s Mediterana nisu pošli na sjever u osvajanja, gdje su im se smrzla muda. Otad su ih i sami počeli nositi. Ali ovo je Mediteran, gospođe i gospodo, stoga ne brinite za učiteljeva muda.