Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Predstavljanje osamnaest nacionalnih manjina pokvarila je kiša, ali je okus u ustima zbog svih "manjinskih" delicija još uvijek sladak Foto: Goran Borković
Hrvatskim budnicama počeo je "Dan nacionalnih manjina Grada Zagreba", održan u nedjelju na zagrebačkom Zrinjevcu. Dok je ZET-ova limena glazba u Paviljonu u svoje klarinete i saksofone puhala koračnice u čast bana Jelačića i ostalih maršu sklonih hrvatskih vojskovođa, po kiši koja je tek počinjala rominjati počeli su se okupljati predstavnici 18 nacionalnih manjina grada Zagreba.
Tko nije bio, puno je izgubio. Marljive supruge i supruzi "manjinaca" pripremili su posjetiteljima pomalo depresivnog nedjeljnog jutra takvu gozbu u kojoj su ponajviše uživali turisti iz Azije, slučajno prolazeći parkom u centru grada.
Bilo je svega: bureka, pita, đevreka, sendviča, urmašica, baklava, mesa ovakvog – mesa onakvog, ovdje košera, tamo halala i cijela gomila nečega čemu nikad nećemo zapamtiti ime.
Najveća gužva odmah se stvorila ispred štanda na kojem je bošnjačka nacionalna manjina ponudila sve što čovjeku u rominjavo jutro može pasti na pamet, pa i više od toga. A sve, pametno posluženo u celofanu i s maramicom. Jer, gledajući i uživajući u svemu što su donijeli, tko bi i pomislio da će ti ruke u svom onom guštu postati neupotrebljive.
Dobro su stajali i Rusi i Rusini (uh, kakve delicije), ništa lošije Židovi (sjajna hrana), Mađari su se također istaknuli (valjalo se tijesto), Crnogorci su imali visoke predstavnike sijede kose i još sjedijeg brka (ali i puno toga na štandu osim njih), Nijemci pomalo stegnuti (ali prepuni svega), Srbi (jedini) samo s izdavaštvom, Česi s raznim čudima, kao i Romi. E da ste gužvu kod njih vidjeli…
Točila se bogme i rakija. Bilo je grape, šnapsa, šljive, bilo je i drugih, a potočilo se i prilično piva: Nijemci svoje, Česi svoje… Sve onako s osmijehom kako treba biti.
Bili su i novinari. Škljocalo se na sve strane. I ne samo "Prizma". Došao je i zagrebački šef SDP-a Davor Bernardić. Bili su tu još neki iz njegove stranke. Sve onako u fino s ovima koji su prešli Bandiću: "Di si?", "Kako si?", "Što ima?", i tako to. Navratio je i susjed Mirko Novosel.
Onda je zagrebačka dogradonačelnica Vesna Kusin sve redom pohvalila, nekoliko puta istaknula ulogu i važnost njezina šefa Milana Bandića, a onako usput i naglasila kako je Grad Zagreb daleko prije Europske unije prepoznao potrebu uvažavanja različitosti i bogatstva multikulturalnosti glavnoga hrvatskoga grada. Još 2003. godine. I od toga neće odustati. Potom su i organizatori zahvalili Bandiću.
Onda se počelo plesati, pa svirati, pa pjevati… Taman kad su Bugari izveli jedan od svojih plesova udvaranja, kiša je počela ozbiljno pljuštati. Vesna Kusin je otišla. Nije dala da joj drže kišobran. A manjine su ostale. Skupa s onim Azijatima kojima vjerojatno još nije jasno gdje su zapravo bili.
Jer gledati najprije Mađare, pa Nijemce, pa Bugare, pa češku djecu, a tamo usput i one naočite Crnogorce, pa Bošnjake i sve to skupa staviti u istu priču, teško tko bi s onih prostora mogao.
Ipak trajemo. Jedni s drugima. Unatoč svim nevoljama koje su nas snašle i usprkos svim onima koji su nas htjeli zavaditi. Puno procedure, pomalo nalik kirvaju ili derneku, ali zapravo jako važno i potrebno.
Još da ste probali one urmašice…