Naši političari ne pokazuju ni najmanji interes za mentalno zdravlje građana i djece. Posljedice nemara već se osjećaju

Tvrdnja da je pandemija negativno utjecala na općenit život, kamoli na onaj djece i mladih u procesu obrazovanja, čini se onoliko zdravorazumskom koliko i potreba da se takvo stanje vrati ili približno vrati u stanje života koje poznajemo. Je li takvo što uopće moguće? Obeshrabrujuće, naime, djeluje činjenica novog znanstvenog istraživanja što je u siječnju objavljena u uglednom časopisu Journal of the American Medical Association (JAMA) na studiji od 255 dojenčadi rođenih između ožujka i prosinca 2020.godine, po kojoj djeca rođena tijekom pandemije covida-19 pokazuju smanjene kognitivne sposobnosti u usporedbi s djecom rođenom prije 2020. Iako je riječ o malom uzorku konkretnog socijalno-kulturnog konteksta, istraživanje je značajno jer prvi put govori o utjecaju stresa a ne konkretne infekcije, na čitav niz kognitivnih sposobnosti kod najmlađe djece. Prema prvim reakcijama liječnika i psihologa, ovo je istraživanje alarm za ozbiljniji pristup psihoemocionalnom razvoju djece u razdoblju postkovida. Posljedice pandemije djeca i mladi osjećat će još godinama, psihološka istraživanja će se raditi u istom tom periodu: ali što psiholozi mogu učiniti sada? Da se negativni saldo ublaži, promijeni?

Mentalni odgoj djece i mladih u Hrvatskoj je kategorija o kojoj se javno ne govori, osim u (ekstremno) negativnim, sporadičnim slučajevima, ali bi aktualno stanje (post)pandemije moglo otvoriti temu mentalne higijene djece i mladih u obrazovnim procesima, o kojima brinu psiholozi, školski psiholozi i psihijatri u kabinetima što su posljednje dvije godine prebukirani. Zdrav fokus u tom smjeru pokazuje novi projekt „Mentalno zdravlje kao kreativni proces: dramske radionice s mladima“, što ga Kazališna družina KUFER realizira s partnerima SPID-om, BoliMe i KunstTeatraom kao cjelogodišnji program veze kazališne umjetnosti i mentalnog zdravlja. Radionice su besplatne, namijenjene mladima u dobi od 18 do 25 godina, održavaju se online i počinju 1. veljače.

Mihael Kozina, jedan od eksponiranijih psihologa mlađe generacije, sudjeluje u ovom projektu Dramskih radionica kao posljednjim u nizu sličnih projektnih inicijativa u kojima je bio, zbog čega su nam njegova iskustva važna. Kozina se predstavlja kao „psiholog koji voli školu“, dugi je niz godina radio u zagrebačkoj Petoj gimnaziji kao školski psiholog, bio je voditelj različitih programa u „Modusu-Centru za djecu, mlade i obitelj“ Društva za psihološku pomoć, a danas ima privatnu praksu psihologa i (gestalt) psihoanalitičara. „Kroz radionice projekta 'Mentalno zdravlje kao kreativni proces' nastojat ću podržati mlade da osvijeste svoje unutarnje funkcioniranje i uče se boljoj samoregulaciji“, kaže Kozina. U zatečenom stanju obrazovnih dogmi iz kojih je društveno-humanistički i umjetnički odgoj i obrazovanje sveden na  manje ili više poželjan „višak vrijednosti“, Kozina veli da je „inzistiranje samo na STEM edukaciji promašeno, što je jasno svima koji se ozbiljnije bave obrazovanjem kao mišljenjem za budućnost. Google je u svom internom istraživanju utvrdio da su zaposlenici koji im donose dodatnu vrijednost oni koji, prije svega, imaju razvijene komunikacijske vještine. Oni koji kreiraju i promišljaju 'trenutak-za- budućnost' oduvijek jesu, i bit će, upravo ti koji posežu za humanističko-društvenom literaturom. Nadam se da će i naš obrazovni sustav to prepoznati i, konačno, povećati satnicu tih predmeta s naglaskom na umjetnost. Do tada nam ostaje da mladima drugim kanalima pokušamo ponuditi mogućnost da istražuju i otkrivaju sebe i svijet na kreativne načine. Na taj im način nudimo alat što omogućava micanje s rigidne pozicije iz koje se čini da postoji tek jedan ispravan način življenja“.

Kako se čini, kompletan psihoemotivni razvoj postkovid generacija mogao bi izgledati drugačije, s drugačijim „standardima“ u razvoju i obrazovanju? Ili je ipak moguć „povratak na staro“? Kako bi u idealtipskom pogledu na problem, po kriterijima psihološke struke, mogao izgledati primjer strukturnog rješavanja čitavog spektra negativnih posljedica pandemije djece i mladih školske dobi? Otkud početi aktivno, ako ne još u vrtiću?

Ne vjerujem u mogućnost povratka na staro. Stalno se mijenjamo, svako životno iskustvo ostavlja traga na nama bili mi toga svjesni ili ne. Iskustvo života u pandemiji je snažno utjecalo na sve nas i važno je pitanje na koje nas je sve načine izmijenilo i još uvijek mijenja. Za nesmetan razvoj djeca se trebaju osjećati sigurno. Oslanjaju se na sebi važne odrasle, prije svega roditelje, i prema onome što čitaju s njihovih lica tumače je li sve u redu. Percepcija lica je od nevjerojatne važnosti za normativan razvoj djece. Nošenje maski onemogućilo je djeci da vide lica odraslih, a to itekako utječe na njihov razvoj. Možemo pretpostaviti da je držanje distance doprinijelo manjem fizičkom kontaktu s djecom a to je primarni kanal komunikacije s djecom, nužan za razvoj privrženosti. Dakle, dobiveni rezultati navedenog istraživanja o utjecaju pandemije na najmlađu djecu su s psihološkog stanovišta očekivana. No, važno je napomenuti kako ništa nije nepopravljivo. U tom je smislu rezultate istraživanja potrebno shvatiti ozbiljno. Doista je potrebno razviti sustav podrške za roditelje i stručnjake koji rade s djecom kako bi osnažili osjećaj vlastite kompetentnosti kada je u pitanju odnos prema djeci i mladima. Živimo, naime, (još uvijek) u kriznoj situaciji. Kako je za odgoj samostalnog i zdravog djeteta potrebna čitava zajednica, neophodno je najprije osnažiti odrasle. Ako se odrasli ne osjećaju dovoljno dobro i sigurno, ne mogu imati kapaciteta da budu tu za djecu. Psiholozi na više razina mogu biti od pomoći od provedbe istraživanja kako bi se utvrdilo stanje mentalnog zdravlja populacije: do razvoja tretmanskih i, u najboljem slučaju, preventivnih programa. Upravo se to i događalo posljednje dvije godine. Kolegice i kolege iz akademske zajednice prikupljaju podatke, osmišljavaju se različiti programi, i to mahom nevladinih organizacija. Struka radi puno, ali nedostaje koordinacije i sustavnog pristupa u brizi za mentalno zdravlje građana. Treba li naglasiti da još uvijek nemamo strategiju o zaštiti mentalnog zdravlja na nacionalnoj razini?

Konkretnije, u srcu ove teme, javnosti su pokazali rezultati istraživačko-razvojnog projekta „Nacionalno praćenje učinaka pandemije bolesti Covid-19 i potresa iz 2020. godine na organizaciju odgojno-obrazovnih procesa i dobrobit učenika i odgojno-obrazovnih djelatnika u Republici Hrvatskoj“ što ga je proveo Institut za društvena istraživanja, odnosno autori Boris Jokić i Zrinka Ristić Dedić. Rezultati istraživanja su u horizontu (negativnih ali realnih) očekivanja, takvi su predstavljeni u Saboru a resorni ministar Radovan Fuchs u prigodnoj je izjavi pohvalio profesionalnost istraživanja i naglasio da su „rezultati izrazito interesantni“. Što se dogodilo nakon toga: je li vam, kao stručnjaku u tom polju, poznato? Citiramo neke zaključke istraživanja: „nužno adresirati psihosocijalno stanje učenika hitnom izradom sustavnih mjera i politika“, „nužno pokušati nadoknaditi odgojno- obrazovne u školovanju djece i mladih nedvosmislenim obrazovnim politikama otpočetka ove školske godine“; „nužno  držati škole otvorenima“… Koje su vas se činjenice iz rezultata istraživanja najviše dojmile?

Krenuo bih od pozitivnog, a to je da je resorno ministarstvo zaista stalo iza toga da je važno škole držati otvorenim. Rezultat je to da su škole u velikom dijelu kroz 2021. godinu bile otvorene. Čini mi se da je to bio dovoljno konkretan i praktičan zahtjev koji se mogao provesti. Kada je riječ o osmišljavanju mjera i politika koje bi se adresirale na psihosocijalno stanje učenika: nije se napravilo ništa, koliko mi je poznato. Tema brige o mentalnom zdravlju kod nas i dalje izaziva veliki otpor odgovornih političara. Nakon dvije godine što živimo u pandemiji i što smo preživjeli razorne potrese, jasno je da ne ovo može biti slučajno: nigdje se i ne spominju politike usmjerene na brigu o mentalnom zdravlju djece i mladih. Djeci i mladima je potreban osjećaj predvidivosti i strukture kako bi mogla ostati motivirana za učenje. Kriza je vrijeme kada su emocije povišene i više smo preplavljeni osjećajem tjeskobe nego inače, što otežava svakodnevno funkcioniranje. Pomaže ako imamo neko jasno vodstvo i upute. Obrazovne vlasti su, nažalost, propustile ponuditi jasnu strategiju funkcioniranja u ovome vremenu i na taj način biti podrška nastavnicima. Škole su se prilagođavale i organizirale najbolje što su mogle u danim uvjetima, nastava na daljinu ovisila je o digitalnoj kompetentnosti nastavnika i zato nije bila ujednačena. Naglasak je stavljen na sadržaj i samostalni rad, a proces učenja i odgoj pao je u drugi ili treći plan. Zbog straha i želje da se prevenira prepisivanje nastavnici su testove i ispitivanje odgađali za periode kada su učenici u školi. Rezultat je bio očekivan: vrijeme, kada su se učenici napokon susreli u školi, bilo je puno treme i napetosti. Stoga najviše brine nalaz ovoga istraživanja što govori kako je čitava situacija negativno utjecala na psihičko zdravlje, naročito srednjoškolaca. Ponovno je forma ocjenjivanja nadvladala potrebu da se učenike uvaži kao osobe sa specifičnim razvojnim potrebama. Kada pak govorimo o srednjoškolcima, njihova je ključna potreba za pripadanjem i istraživanjem svijeta izvan okvira primarne obitelji. A to je bilo najviše onemogućeno. Nakon što su se počeli spontano okupljati i zabavljati, predbacivano im je kako nemaju empatije i ne misle na starije i bolesne. Eto, a na tom je mjestu bilo važno dati temeljni okvir i vodstvo obrazovnim djelatnicima. Kako da, naime, uvaže psihosocijalni razvoj svojih učenika, da im budu podrška i pruže dozu optimizma u budućnost ako su i sami bez jasnih kriterija rada u kriznim situacijama. Važno je obratiti se i nastavnicima, da i njih netko konačno pita kako ste, što vam treba? Konkretna pomoć je potrebna. Kroz konkretne mjere i upute za koje su adekvatno educirani. Rezultati istraživanja pokazuju kako je rad u školi zbog pandemije postao izrazito zahtjevan, a nastavnici izvještavaju o većoj razini stresa u odnosu na razdoblje prije pandemije što je rezultiralo padom entuzijazma. Želimo li da su učenici zadovoljni, nužno je imati i zadovoljne nastavnike, to valjda svi shvaćaju. Ne znam jesu li, konkretno, školski psiholozi bili uključeni u politiku upravljanja pandemijom, ali itekako mogu biti od velike pomoći u razvoju mjera i politika.

Tko je prvi naslovljenik, tko treba brinuti o mentalnom zdravlju mladih? I što podrazumijeva „mentalno zdravlje mladih“: odsudstvo bolesti? Na koji način se ono mjeri, njeguje i poštuje?

Država je odgovorna za mentalno zdravlje svojih građana. Jer organizacija i način funkcioniranja države uvelike utječu na kvalitetu života građana. Koliko je u tome uspješna gleda se po tome koliko podrške i brige dobiju njeni najranjiviji i najmanje moćni pojedinci. A to su upravo djeca i mladi. Koliko brige uložimo u njihovo zdravlje, uključujući i mentalno, odrazit će se na budućnost zemlje. Imat ćemo zdravije građane, manje bolovanja i generalno mnogo manje opterećen zdravstveni sustav. A to je opet nešto što svi znaju, zar ne? Svi, također, znaju da je preventiva najvažnija. Konkretnije govoreći, za ozbiljne strategije čije ćemo rezultate vidjeti za 10 do 20 godina nužno je sudjelovanje države, odnosno sustavan pristup. Školska djeca bi trebala biti prva linija zaštite i brige za zdravlje čitave nacije. Škole, istina,  na više ili manje uspješan način u svoje kurikule uključuju brigu o metalnom zdravlju i u pravilu se odlučuju na suradnju s udrugama što provode preventivne programe. Možemo reći bolje išta nego ništa, ali je daleko to od realnih potreba. Za značajne je pomake brigu za mentalno zdravlje neophodno je uvesti u službene kurikule, zaposliti psihologe u školama gdje bi 'na terenu' mogli koordinirati i provoditi politike u korist mentalnog zdravlja učenika. Trenutno su psiholozi u školama ( onima koje ih imaju) uglavnom pretrpani administrativnim poslovima, često bez vremena za direktan rad s učenicima u skladu s njihovim potrebama. A škole su ona mjesta gdje bi stigma pojma 'mentalno zdravlje' trebala nestati. Kod nas, kao što je poznato, još uvijek postoji snažna predrasuda prema mentalnom zdravlju jer se pod tim pojmom podrazumijeva jedino bolest. Ludi smo, depresivni, u svakom slučaju nešto s nama nije u redu? Mentalno zdravlje nije tek odsustvo bolesti. Osoba je mentalno zdrava onda kada koristi maksimum svojih potencijala i ima osjećaj rasta i razvoja. Kod mladih se mentalno zdravlje može procijeniti i kroz životnu znatiželju i pokazivanje interesa za različita područja u životu. To najbolje opisuje psihološki koncept otvorenosti novom iskustvu i želja za učenjem, shvaćena na najširi mogući način. Problem je kada mlade osobe ne pokazuju interes za ičime, u nekom duljem vremenskom razdoblju ne znaju reći što žele i nemaju volju za druženjem s vršnjacima. Ako navedeno traje, primjerice, dva mjeseca, važno je reagirati. Njegovanje mentalnog zdravlja djece i mladih kreće s pokazivanjem interesa za njih. Za zdrav život važno je biti u kontaktu s intrapsihičkim: znati prepoznati emocije i moći ih pokazati. To je ona ključna lekcija koja se uči i nema razloga da se o važnosti emocija ne počne učiti već u vrtiću.

Dvanaest godina ste radili kao školski psiholog u zagrebačkoj Petoj gimnaziji, onoj koja je poznata po „superodlikašima“. Sada ste u privatnoj praksi, ali kažete da ste po vokaciji i odabiru školski psiholog jer „volite školu“. Pa što vas je u profesionalnom smislu naučilo to iskustvo rada, a u čemu vas je eventualno obeshrabrilo: zanima nas ukupni dojam, jer u fokusu nisu samo đaci nego i kolektiv zbornice, a onda i roditelji?

Moje je iskustvo školovanja mahom bilo pozitivno, pa je rad u školi bio svjestan izbor koji se ne bi dogodio da sam u tom smislu imao bilokakav otpor. Nakon studija želio sam učiti, skupljati iskustvo, škola mi se činio kao pravo mjesto. Smatrao sam, a i dalje vjerujem, kako se u školama događa čitav život. Stalno je akcija. To mi se sviđa. Imate djecu i mlade koji dolaze sa zaleđem svojih obitelji, kapitalom koji su stekli u roditeljskom domu a susreću se s drugim važnim odraslima koji imaju zadatak osnažiti ih za daljnje životne korake. U tom smislu sam uvjeren da su škole mjesta jednakih prilika, neovisno od obitelji i okruženja iz kojih dolazimo. Svjesno utopistički vjerujem u škole i mislim da smo, u društvenom smislu, tu još na dobrom mjestu: dostupnost besplatnog obrazovanja važno je sačuvati i unaprjeđivati. Otpornost djece i mladih i sposobnost da napreduju bez obzira na uvjete u kojima su odrasli, iznova me veseli i motivira, biti podrška mladim ljudima na putu k samostalnosti smatram privilegijom. Brzo sam naučio kako kao školski psiholog često i ne vidite odmah, ili uopće ne vidite, rezultate svoga rada. Rad s mladima je kao sađenje sjemena i tek se godinama nakon može pokazati, prilikom slučajnog susreta, kako je 'nešto' izniklo iz tog sjemena. A rad školskog psihologa nije usmjeren samo na učenike i s vremenom mi je postalo prilično jasno kako je važno biti podrška nastavnicima. U mome se iskustvu radilo se o 800 učenika, nije bilo moguće doći do svakoga: a ne vide svi nastavnici svoje razredne odjele svaki dan. Silno mi je bilo važno osnažiti nastavnike da gledaju i kod učenika primijete promjene u ponašanju i izgledu i da odmah reagiraju kada neke promjene uoče. Određeni broj kolega/ica ima razvijene odnosne kompetencije dok kod ostalih… ima prostora za razvoj. Odnosne kompetencije, sposobnost da se doista „vidi“ učenik i da ga se poziva na suradnju bez rušenja integriteta, jesu temeljne vještine koje bi svi obrazovni djelatnici trebali savladati. One su temelj brige za mentalno zdravlje učenika. To je ono dragocjeno iskustvo koje sam stekao godinama rada školi. U trenutku kada sam shvatio da me stalno zaposlenje sputava u bavljenju stvarima koje mi se čine smislenima, odnosno da mi ostaje malo vremena za programe i projekte koje smatram važnim, odlučio sam dati otkaz. Prestao sam biti zaposlen u školi ali sam velikim dijelom svoga profesionalnog identiteta ostao školski psiholog.

Tradicionalizacija društva itekako se ogleda na djeci i mladima. Svakodnevnim iskustvom svjedočimo njihove nerijetko „tvrde“, vrlo konzervativne, stavove. Kakav je vaš dojam, bez potrebe generalizacije? Što takva činjenica govori, je li ona predmet interesa psihologa u obrazovnim procesima? Takva, naime, ne mora značiti „išta mudro“ za karijerni razvoj pojedinca. To je ono „ništa mudro“ o lošem stanju društva?

Primjetni su konzervativniji stavovi učenika u odnosu na prethodne generacije. To je potvrđeno i nekim našim istraživanjima. Čini mi se da je to odgovor (i) na sve veću nesigurnost i nepredvidivost. Takvi su trendovi krenuli su s ekonomskom krizom 2008. godine kada se u velikoj mjeri narušilo vjerovanje da će se 'sve isplatiti ako uložiš trud'. Djeca i mladi gledali su kako se njihovi roditelji nose s nastalom krizom i kod većine je narušeno vjerovanje u siguran i predvidiv svijet. Konzervativno gledište čini mi se kao logična reakcija na opisano stanje. Jednostavno, nudi čvršći okvir i na neki način smanjuje tjeskobu koja se javlja kada živimo iz pozicije da je sve moguće i da su sve su razlike dobrodošle. Okvir koji nam govori što je točno, a što netočno i nudi pravila za ispravan život naprosto troši manje energije. Kao i sva druga bića na Zemlji, skloni smo optimizaciji. Kako bi djeca i mladi usvojili strategije i bili adaptivni na život potrebno je uložiti puno više energije. I ono što je daleko teže: stati pred djecu i priznati im da ne znamo što ih čeka u budućnosti. Nema jamstava. Ne možemo jamčiti da će, ako vrijedno uče, sve biti dobro i da će im to moći osigurati dobar život. U boljem razumijevanju sadašnjeg svijeta osobno mi je pomogla misao sociologa, filozofa i kritičara kulture Zygmunda Baumana i njegov koncept 'fluidnog društva' što po mom sudu najtočnije opisuje aktualni trenutak. Ništa nije stalno i sve se, upravo kao i tekućina, mijenja i prolazi. Vrijednosti više nisu fiksne, 'koncept činjenica' vrijedi sve manje. Pitanje je u što se onda možemo uprijeti? Ispada, nikada nije bilo važnije tražiti oslonac u sebi i težiti širenju kapaciteta za stvarni kontakt s drugima. Iskreni susret s drugima, kako ga Martin Buber naziva 'I -Thou', omogućava rast i razvoj. Okolina je u stalnoj promjeni i teško nam može poslužiti kao oslonac ako ju shvaćamo kao skup uputa i pravila za život. Možemo se jedino osloniti na trenutak kvalitete života, ovdje i sada, odnosno sve što se iz tog trenutka 'konkretizira': jer voda sve nosi, sve rastopi.  

Onlajn nastava, nužno zlo obrazovnog alata, poharala je i ovu školsku godinu: podaci kažu da je svaki domaći đak proveo najmanje tri ciklusa samoizolacije, uz onaj prvi lockdown. I sad se ta nastava, čast izuzecima, naočigled pretvara u čistu travestiju, psiho-torturu đaka koji vlastito obrazovno vrijeme provode na beskonačnim poslovnim sastancima, kao da su u korporativnom pogonu. Stres i anksioznost rastu jer „tržište ne čeka“. Onda uskačete vi psiholozi (i psihijatri) kao prva pomoć. Pa ako je karijerni „prijenos znanja“ jedino važan, čemu svaki razgovor…

Ponavljam, naši političari ne pokazuju ni najmanji interes za mentalno zdravlje građana,  time i djece i mladih. Posljedice takvog nemara bit će nažalost velike i već se osjećaju. Možemo samo zamišljati što će se dogoditi kad današnja generacija učenika krene na tržište rada. Trenutno su psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti preplavljeni zahtjevima za razgovore i većina ima liste čekanja. Veliki broj ljudi bori se s teškoćama iz područja mentalnog zdravlja. Ključno bi bilo preventivno djelovati i u kurikulima staviti naglasak na zdravlje svakodnevnog funkcioniranja. Informacije neće nigdje pobjeći, digitalno doba donijelo nam je tu blagodat. Što da radite s gomilom informacija ako ih učenici nisu motivirani usvojiti? Nitko ne želi da vrijeme  postkovida bude obilježeno epidemijom depresije.

Problem stigme psihičkih poremećaja i bolesti u društvu je težak ali se na njemu uporno radi. A socijalnoklasni status onih kojima je pomoć psihologa ili psihoterapeuta potrebna uvijek je bolna točka. Radili ste u školi koja se u Zagrebu smatra elitnom gimnazijom, što je doista tako jer su njezini đaci jasno (pre?)ambiciozni, a njihovi roditelji uglavnom senzibilni na odgojno-obrazovni razvoj svoje djece. Ako je to stereotip, odstupanja u dojmu su svakako manja od činjenice da socijalnoklasna situacija đaka nužno uvjetuje pristup psihološkoj pomoći. Imate li komparativnih iskustava u socijalnim registrima vaših pacijenata, imaju li njihovi problemi upadljivu socijalnoklasnu razliku?

Pomoć i podrška nije, nažalost, jednako dostupna svim učenicima u Hrvatskoj. Možemo govoriti o tome kako učenici koji žive u većim centrima lakše dođu do stručnjaka mentalnog zdravlja od onih koji žive u manjim mjestima, da. Ali psihološko savjetovanje i psihoterapija velikom broju građana nije dostupna onog trena kad im treba, jer u zdravstvenom sustavu postoje liste čekanja a privatne usluge su izvan njihovih financijskih mogućnosti. Tako da niti u tom smislu nisu svi u jednakoj poziciji. Zato je odgovornost države da omogući dostupnost psihološke podrške i pomoći svim učenicima: a škole se ponovno nameću kao prvo rješenje. Kada bi svaka škola imala psihologa s jednim ciljem da brine o mentalnom zdravlju učenika, pokrili bismo potrebe cijele zemlje. Klasne razlike su uvijek postojale i ne bih se time zamarao. Važniji je fokus na jednake prilike i podrške onima koji sebi to ne mogu platiti. A posve je druga, bolna i važna, tema što je s onim roditeljima koji štete razvoju svoje djece i ne dozvoljavaju da s njima radi školski psiholog. Također, dojam je da djeca i mladi iz imućnih obitelji koje imaju narušenu obiteljsku dinamiku imaju manje šanse za zdrav razvoj od onih iz siromašnijih obitelji.

U centraliziranoj zemlji poput Hrvatske, srednjeklasni problemi jedinog velikog grada često se prikazuju kao dominantni. Pogotovo kad je riječ o odgojno-obrazovnom procesu što nije jednak u sredinama gdje je postratna trauma još itekako prisutna, niti ondje gdje je potres posve uništio infrastrukuru. Ne tražimo, naravno, da dajete odgovore na teška pitanja, nego  mišljenje u horizontu profesije čija bi „primijenjena etika“ razvoja djece mogla, možda, biti platforma za neku intervenciju unutar sistema? Pandemija i potres pokazuju se kao lakmus prijašnjih „grijeha struktura“, ništa više?

Jedna od temeljnih grešaka komunikacije je 'podrazumijevanje'. Podrazumijevanje znači nerazumijevanje. Mislim da nam se upravo to događa. Razmišljamo li o sustavu, krećemo jedino od vlastitog iskustva. Ako moje dijete ide u školu koja ima Internet, projektore i grijanje, uvjeren sam da je to norma. Nije, nego jako daleko od istine. Onlajn nastava je, vrlo očekivano, razotkrila nejednakosti u društvu. Bilo je pogrešno i štetno podrazumijevati da svi učenici imaju pristup internetu ili mirni kutak za nastavu. Nekim učenicima je, također, upravo odlazak u školu predstavljalo spas iz nasilnog obiteljskog okruženja i vrijeme kada su mogli malo „predahnuti“. Većina školskih djelatnika je svjesna toga i činjenica je da se rad u školi razlikuje ovisno gdje je škola smještena. Drukčije je raditi u školi u centru Zagreba, nego u školi na periferiji. Sjećam se da sam kao student više volio provoditi psihoedukativne radionice u tim udaljenim školama. Učenici su bili puno suradljiviji i pokazivali više interesa za ono što im donosimo. U centru smo bili samo još jedni u nizu onih koji im 'nešto govore'. Dakle, ukupnost sadržaja bez jasne vizije zbog čega se nešto radi,  također nije dobro, možda i kontraproduktivno. Sredina, milje, kontekst sugerira potrebe učenika, prema čemu treba oblikovati programe podrške. Učenike iz Petrinje trenutno muče problemi različiti od njihovih vršnjaka u drugim krajevima Hrvatske, ali je jednako važno da se ne zanemare i ona, razvojno univerzalna pitanja, da bi im se osigurali zdravi temelji odgoja i obrazovanja. Ako dijete u školi ne uspije razviti, barem u nekoj mjeri, osjećaj pripadanja nekoj grupi vršnjaka, to nužno utječe na razvoj i mentalno zdravlje. Ta je činjenica otporna na mijene generacija, u tom smislu današnja djeca i nisu toliko različita od svojih roditelja. I jedni i drugi imaju potrebu da budu viđeni i prihvaćeni onakvi kakvi jesu. S roditeljske strane, doista je potrebno prihvatiti činjenicu da vlastitu djecu ne posjedujemo i da konačno odustanemo od uvjerenja da 'znamo što je najbolje za njih'. Djeci i mladima je nužno postavljati pitanja i aktivno ih slušati, s puno strpljenja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu