"Nema raja bez rodnoga kraja"

"For so I created them free and free they must remain."

("Jer stvorih ih slobodne i slobodnima moraju ostati.")

 

― John Milton, Paradise Lost

 

1. Gitarist

Zapazio sam ga odmah, i evo, pamtim ga dobro, iako ima tome više od trideset godina. Sve se događalo u jednoj od najintenzivnijih točaka razdoblja zagrebačkog odrastanja, tamo oko 1984. Zagreb bio je tada još ozbiljno mjesto, grad u kojem su se granale mnoge kulturne podjele, mnoge scene - nadzemne, službene, nezaobilazne i vidljive kao građevine, i one podzemne, kao tajne vode, nekad smiješane, a nekad podijeljene, onako kako svaki pravi grad mora imati ako želi da bude baš to - grad.

Jedna od takvih razina, slabo opisanih dosad bio je zagrebački punk, ako ne najvažnija, a ono barem najuočljivija, takozvana omladinska subkultura vremena, čiji su pripadnici bili vizualna "dekoracija" koja se nije mogla promašiti po ulicama tih godina. Iz svega su se brzo rodili i bendovi, amaterski, marginalni, uglavnom s tek priučenim muzikantima što su vježbali po podrumima centra i periferije, od Gundulićeve do Novog Zagreba, od Trešnjevke do Dubrave. U jedan takav prostor – iako nije bio podrum nego atomsko sklonište (već i termin sam s ove razdaljine, izaziva neobičan, grk i ironijski sentiment u jednom) – gdje su ti žestoki amateri svojim jeftinim instrumentima pravili buku dan na dan (unatoč tome što su prostorije standardno bile obložene spužvom i kartonskim kutijama za jaja, radi izolacije), ostavljajući makar tako pečat u čudnom, neobjašnjivom vremenu – došao sam i sam, privučen tim zovom neusporedivim s bilo čime, što će znati svi oni što su, na svim geografijama, bili privučeni istim zovom. U kvartetu – bubnjevi, bas, gitara i vokal – uočio sam visokoga gitarista, malo pogrbljenog, kako se visoki ljudi znaju "prilagođavati" svojom konstitucijom nižima. S velikim platnenim prišivkom s natpisom Dead Kennedys na poleđini jakne, blijede puti, a crne kose i kao ugljen crnih sitnih očiju fiksiranih prema ostatku benda, s pogledom koji je ostavljao dojam da ovaj zuri u neku samo njemu znanu točku, bio je potpuno unutar muzike, gotovo u grču kao i svi što su u stanju naročite koncentracije i predanosti. S tim stavom i izgledom djelovao je, kao i ostatak benda, uostalom, kao da je upravo stigao iz Londona.

Kad su završili, nešto sam mu rekao, pun oduševljenja i dječački impresioniran. Dočekalo me nešto iznenađujuće – neobičan akcent. Momak je govorio ekavicom. Možda će biti teško povjerovati danas, ali dotad nisam imao često prilike čuti takav govor. Pitao sam poslije prijatelje s kojima sam došao u čemu je stvar. Rekli su mi: "On je iz Knina". Nemajući nikakve reference na to mjesto, osim što sam otprilike mogao odrediti geografski položaj, sve me to nevino čudilo. Nešto se nije uklapalo. Od toga je pak svega fascinacija samo porasla. Otkud on tu? Išao je u grafičku školu, rečeno mi je dalje. 'Ajde dobro. U onoj impresioniranosti, i tipičnoj, lako bi se moglo reći kolektivnoj stidljivosti generacijskoj, nisam stigao ni pitati ime. Zvali su ga po nadimku: "Dole" – skraćeno od "Dolgcajt", po naslovu prvog albuma ljubljanskih Pankrta, dakako. Onda sam se sjetio odakle sam znao taj nadimak. U Poletu je objavljena lista takozvanih demo-bendova i uočio sam bend "Solidarnost", iz tog istoga gradića na rubu Zagore i Dalmacije koji mi kao pojam i dalje ništa nije značio. Ali našao sam tamo ime: "Ardalić Aleksandar" – ovako, kako su nas sve dugo popisivali, prvo prezime pa ime, autoritativno, vojnički, kao da je cijela zemlja kasarna. Jednako pak kao što nisam znao nikoga u Zagrebu tko je nosio isto ime kao i ja, nisam također poznavao nikoga s ovakvim, "markiranim" imenom. Ironično, vrlo brzo nakon toga, upoznat ću još jednoga Aleksandra. Taj i danas radi u zagrebačkim medijima.

Ovaj prvi, "Dole", i dalje se pojavljivao po malim, klupskim koncertima i u sljedećih godinu dana, zajedno sa svojim žestokim bendom, a taj je - kad smo kod imena – nosio naziv koji je mogao proći jedino ovako, u poluanonimnosti demo-scene, nikako u srednjoj struji: zvali su se – Blitzkrieg, ni manje ni više. Može li netko zamisliti urednika na radiju ili još manje na televiziji onoga doba koji bi bio najavio grupu ovakvog imena? Jedna od osobina punka, uostalom, bila je upravo takva upisana autodiverzija nastala iz svjesno izabrane radikalnosti (ili je to možda, naprotiv, bio znak nedostatka inteligencije?). Bitno je bilo imati samo taj prvi udar, kratak i žestok pucanj (!) energije frustrirane, romantičarsku kratkotrajnost i još brže sagorijevanje. Sve to, ukratko, nije bilo predviđeno da traje. U tom smislu, njihov vrhunac bio je koncert čuvenog engleskog punk-benda u Kulušiću, gdje su bili predgrupa. Naš gitarist, s njime basist s radničkim pedigreom, pa bubnjar, koji će kasnije čak postati filmski kritičar, i pjevač – plavušan i punk-šminker (u kontradikciji termina), izgledali su zajedno "engleskije", zapadnjačkije od glavne grupe. U publici smo upoznali i autentičnog britanskog skinheada koji se tu tko zna kako našao, pa je sve djelovalo još svjetskije, internacionalnije, potpuno "uštekano" u tokove, onako kako je to bila u tom kratkom periodu i cijela kultura i zemlja sama. 

Ubrzo poslije toga gitarist je nestao iz moga vidokruga, kao što u tim godinama brzo nestaju interesi pa s njima i ljudi. Učinilo mi se da je nestao i iz grada, što se pokazalo točnim. Pojavit će se punih pet godina kasnije, odjednom, ponovo s novim bendom i ponovo s bendom neugodno simboličnog imena. U šačici tvrdokornih underground rock'n'roll bendova koje je promovirao neumorni lokalni entuzijast, bendova od kojih uzgred nijedan nije bio iz Zagreba, nego većinom iz Pule i, začudo, Vinkovaca, bila je i grupa iz Knina, od svih mjesta, s nesretno odabranim imenom - Machine Gun. Uzeli su ime po legendarnoj kompoziciji Jimija Hendrixa, po njegovu neprevaziđenom tonskom komentaru vijetnamskog rata; ime je, dakle, bilo još jedna rokerska javka no ironija historije i tu će se podsmjehnuti surovo.

Gledao sam ih, taj oštri trio, u klubu Đuro Đaković i to je već bilo mnogo manje uzbudljivo od onog prvog, neprevaziđenog susreta s misterioznim mladim gitaristom pet godina ranije, u jednom novozagrebačkom atomskom skloništu. Shvativši da nisam ništa propustio u vezi toga čovjeka u proteklom razdoblju, opraštao sam se bez kajanja i od davne (!) uspomene i od scene koja je išla svom neumitnom kraju. Nisam znao da to nije jedino što je išlo takvom kraju, brzinom kakvu nitko nije mogao ni pretpostaviti.

Interesantno, i narečeni Dole promijenio je u međuvremenu nadimak, no koliko mi je do toga tada bilo stalo, pokazuje i činjenica da sam novi nadimak i zaboravio. Mislio sam, sve u svemu, da je to njegovo zadnje pojavljivanje.

Još jedna strašna ironija u ovoj, nikome osim mene važnoj pretpostavci, no unatoč tome pogrešnoj – nije mogla biti veća.

 

2. Pjevač

U fascinantno razvijenom i golemom prostoru i svijetu jugoslavenske estrade, pojavljivao se ponekad na televiziji, kao, reklo bi se, nešto marginalno, što se tu i tamo ugleda, u redovitim emisijama i snimkama nekog od saveznih tv-centara. Uz, pogotovo za ono doba, upravo karikaturalnu pojavu i narodsko, "nesofisticirano" ime i prezime, išle su i pjesme koje su bile u potpunom, krajnjem nesrazmjeru s dobom vrhunca jugoslavenske moderne. Spremili smo ga zato u trenu u one rubne i komične pojave, kojima se samo moglo podsmjehivati nemilosrdno.

Bio je takozvani "zavičajni pjevač", pjevao narodne krajiške i ličke pjesme, ojkalice – glasno naravno, iz grla, s prvim glasom što je počinjao frazu, a onda bi ostali, uvijek muški glasovi, "podu'vatili", odgovarali dvoglasno, s istaknutim basovima (takozvano pjevanje "na bas" ili narodski - "basijeranje"). Ta prastara forma, u međuvremenu nalijepljena na suvremeniju, narodnjačku, kafansku "dvojku", na muzičku pozadinu koju su činile modernizirani narodni orkestri s elektroničkim instrumentima i harmonikama, osamdesetih je godina za gradske ljude predstavljalo nešto odbojno, nakazno čak, anakronizam i izraz najprimitivnijeg dijela zemlje, odnosno mjera nesposobnosti dijela ljudi koji, stigavši u gradove, nikako da se prilagode (našoj ideji) urbanosti i modernosti. Sve je to bilo nešto beskrajno daleko od našega svijeta ili, u pluralu bolje, svjetova.

Bez obzira na pjevačev (tadašnji) marginalni karakter, i bez obzira na tu njegovu, rekli bismo eufemistički, ruralnu fizionomiju, ostalo mi je ipak nešto tada u pameti oko toga lica – prilično tamnoputog, okruglog, s mnogo madeža i karakterističnih crnih, inteligentnih očiju. Jednim krajem usne koji je uvijek titrao u poluosmijehu, obrva vječno podignuta, manirom starog šereta, radilo se zapravo o jednoj kulturalno uvjetovanoj psihološkoj osobini, prevedenoj u permanentnu gestu. Čak i u svojoj tadašnjoj ograničenoj mladalačkoj percepciji i sposobnosti kulturnog čitanja, bilo mi je ponešto poznato o kraju i porijeklu pjevača: to je svijet oprezan, čak prepreden, reklo bi se, što je osobina često enervantna i iritirajuća, ali koja je došla iz gorkog iskustva, nastala i uvjetovana historijom koja je taj narod sve osim mazila. Štoviše, u nekoliko navrata, bivajući i opstajući tu oko teških i nestalnih, opasnih granica, ovi su ljudi nekoliko puta bili na pragu nestanka. S jedne strane uvijek blizu države – svake! – dotle da bi se gotovo moglo reći blizu same "ideje države", a u isto vrijeme noseći u "genetskom kodu" upozorenje da se svaka država koju se, bilo stvaralo bilo služilo (ili oboje), može od zaštite pretvoriti – u uništenje, kako se već događalo nekoliko puta. To je sve razvilo naročitu sumnjičavost koja je gotovo prešla u fizički znak, u tu gestu podignute obrve i tipičan, kako bi Andrić rekao, "osmejak".

Iako sam, kažem, kao i mnogi to sve držao na sigurnoj kulturnoj distanci, jedna pjesma, kao sukus, kao klupko svih osobina muzičkih (doduše, ponajmanje njih), geografskih, kulturnih i supkulturnih. I društvenih, dojavila je nešto nepogrešivo, dala odmah jedinu točnu asocijaciju na to koga je predstavljala. Kad bi pjevač krenuo s pjesmom, razvukao prastarim stilom: "Nema raja bez rodnoga kraja" – SVE nas je tu iritiralo, po jednostavnoj tadašnjoj retoričkoj formuli, jednako istinitoj i krajnje simplificiranoj, kojom je razlog iritacije objašnjavan – "evo ih, još jedna, od tolikih, skupina koja je došla u gradove, ali uporno drvi o svom 'izgubljenom raju', ne pomišljajući ni sekunde da se u taj 'raj' vrati". Zapijevajući – "nema prela, nema običaja" (kako nas je samo ovo nerviralo!, pjevati na televiziji o "prelima", sa snimki napravljenih u elektronskim studijima!) i "nema pjesme/ da zapjeva neko// stare majke – ona je daleko" – ovo zadnje ispjevano onako kroz nos, kao što i inače rade Krajišnici, Ličani i Kordunaši kad je nešto važno u pitanju ili kad uživaju – nije se moglo promašiti odakle je pjevač. I, kompliciranije – što ili koga predstavlja.

No, dok su moji prijatelji reagirali kratkim prezirom, ne posvećujući dalje ni sekunde pažnje čitavoj stvari, meni su – što sam skrivao kao duboku tajnu, da se ne vidi – kao u vezanim kadrovima, pred oči izlazila lica: brkati milicioneri, "supovci", "panduri" i "murja", kako im se "tepalo" u Zagrebu, radnici "Sigurnosti", čuvari, kakav (pod)oficir... Zdepasti i krupni, često trbušasti i nabijeni, izdanci naroda sve zajedno, koji se tada, u vrijeme kad je i zabranjeno i nepristojno bilo predstavljati se drugačije, legitimirao po kraju iz kojeg je mahom dolazio.

Onda sam shvatio, jedva zadržavajući smijeh, na koga me pjevač podsjeća. Sličio je na jednu moju susjedu, što je ovako rečeno apsolutno banalan podatak – da ne govorimo tek koliko i nelaskav s obzirom na pjevačevu fizionomiju. No, negdje u nekim dubinama, u zapretenim razinama vlastitim, znao sam i tada, siguran sam – znao to jest i kad nisam znao – da je tu dublja veza i prepoznavanje na stvari. I to se pokazalo istinitim. Ona, susjeda, bila je porijeklom iz kraja uza samu Unu, s "ove strane", "naše". Trideset godina kasnije, u slučajno uhvaćenom intervjuu s pjevačem, kad se već sve dogodilo, saznao sam da je rođen i odrastao u selu Suvaja – isti kraj, dakle, samo s druge, bosanske strane. Seoce koje je dobroj djeci one zemlje ostalo vječno po jednoj jedinoj asocijaciji, po liku iz čarobne Ćopićeve knjige "Bosonogo djetinjstvo", i dvostihu kojem su toga, na jedno uho gluhog lika zadirkivali njegovi školski kolege:

"Dule Dabić gluvaja – selo Gornja Suvaja!"

Dakle, nije se samo radilo o licu moje nesretne susjede. Čitava jedna geografija – odnosno tu bi bolje išla splitska dijalektalna riječ "raca" (od talijanskog razza"), u smislu "sorte" – otkrila mi se preko okruglog lica krajiškog pjevača. A iz toga, pogled mnogo dublji, u samu suštinu naslućenu našega kompleksa kolektivnog. Ovoga istog koji će nam na kraju doći i glave.

Odom zavičaju, kakva god ona bila, ispjevanom na dijalektu koji se odlikovao svojom gotovo apsolutnom jezičkom čistotom, dijalektu koji je možda bio najbliže vukovskom idealu, taj je svijet, krajiški, lički, i drugi, u ovakvom svom seljačkom "rozganju" zvučao u isto vrijeme prijeteće, odrješito, usko, male pameti, autoritarno (čuvari države!) i jednako tako golubije dobro, prosto, vitalno, u mističnom dodiru sa zemljom i prirodom, na liniji upravo ur-slavenske duboke i neobjašnjive jednostavnosti. Podsmjehivali smo im se i podsmjehivao sam im se u svome kulturnom sljepilu i urbanoj snobovštini ne znajući da su ti izabrani i označeni kao simbol sirovosti jednoga režima, "materijal" mnogo mekši nego što nam se takvima, samouvjerenima u vlastitu superiornost moglo tada činiti. 

Nije za to, za tu superiornost trebalo biti čak ni iz centara, iz velikih gradova. Rokerski gitarist iz Knina, s jedne, i pjevač ojkalica, s druge strane, dijelili su i porijeklo i geografiju, a nisu mogli biti različitiji, kao što i njihovi "mikrokozmi", njihovi kulturni izbori, unatoč neposrednom zajedničkom "zavičaju", nisu mogli biti u većem raskoraku.

Ili ipak...

 

3. Pjesma

Kad su pale prvo sve ograde, civilizacijske, pa onda metaforičke, a za njima i stvarne barikade legle po putevima, dok je potpuni požar udario po zemlji – u tome su svemu nestajali živi ljudi, i spomen na njih čak, a kamoli da bi ostalo nešto tako "nebitno" kao privatna sjećanja i veze.

Potpuna informacijska blokada zavladala je između krajeva nekad iste zemlje. Neki su je kršili uporno i s prkosom, na primjer tako što su okretali tv-antene da bi uhvatili programe stanica što su djelovale tamo, u tami i opasnosti, i gdje su mnogi ipak nastavili živjeti ili bar to pokušavali u neljudskim uvjetima.

Jedan prijatelj snimao je na VHS-trake sve što je imalo zanimljivo, naročito muziku. Iz tih snimki koje bi mi ponekad pokazivao u skrivenim kućnim projekcijama i sa smanjenim tonom, bilo je jasno da su pomahnitale, neljudske emocije s obje strane dominirale i pokazujući se najvidljivije kroz pseudofolklorizam, koji je proizvodio neshvatljive i nepodnošljive količine neukusa, mraka i zla. Pjevač je izbio u prve redove, a njegova najpoznatija pjesma dobila novi kontekst i značenje. Umjesto zazivanja "rodnog kraja" iz centra, sada se mnogo njih našlo tamo, u novoj tvorevini, odvojenoj krvavom frontom od ove šire, također tek nastale.    

Upitao sam se više puta što je moglo biti s gitaristom iz moje adolescencije, je li ostao tamo. Ako jest, onda se pored svih krupnijih stvari, našao i u okolnostima u kojima je, u nagloj i neočekivanoj zamjeni svih vrijednosti, i svesvjetski, internacionalistički zvuk kojemu smo obojica nekad pripadali, sada mogao predstavljati jedino predmet izrugivanja, kao što sve stvari delikatne i plemenite prve stradaju u ofenzivi primitivizma. I tu je rock'n'roll doduše slao upućenima šifre koje ostatak nije mogao pročitati. Tužne su to šifre bile, i teške, podsjetnik i obilježje svaki put, na bolje, ljudskije i inteligentnije vrijeme. Kad su u ljeto 1990. počeli nemiri, jedan kadar s uhvaćenim grafitom na nekom kninskom zidu često se prikazivao: "Uživaj opštu nemoć" – pisalo je. Politizacijom svake razine života, grafit se bez objašnjenja, čistom retorikom tumačio kao kakav društveni iskaz. Samo smo mi, bivši tinejdžeri nekoć zaraženi jednim stilom, s melankoličnom "privilegijom" vlastitog insajderstva koje nismo gdje imali prilike objasniti, znali da se radilo o naslovu pjesme beogradske Discipline kičme.

U samo fatalno ljeto prije ravno dvadeset godina dobio sam od prijatelja još jednu videotraku sa snimkama "TVRSK". Bilo je tu koncert neizbježnog beogradskog, nekad svejugoslavenskog benda na čelu s tada već sjedokosim, bivšim rock-mesijom koji je često dolazio u izolirane krajeve te paradržave, tako se valjda solidarizirajući s ljudima tamo (samo je njega još trebalo!). Gledajući taj očaj, u jednom trenu ostao sam potpuno zatečen.

U videospotu u kojem se meni nepoznat bend vozi motorima kroz prepoznatljive panorame krša i kamena, lica s izazivačkim osmijesima i inatom koji je uvijek nepogrešiv znak skore propasti, išla je (dijelom samo) ironična verzija pjesme – one iste koju je nekad izvodio krupni pjevač zavičajnih pjesama: "Nema raja bez rodnoga kraja". Unatoč godinama koje su prošle, u bendu sam ponovo prepoznao, treći put, u trećoj "inkarnaciji", lice bivšeg punkera iz zagrebačkog podruma – lice koje je mijenjalo pojavnosti, nadimke, a evo, činilo se, i uvjerenja.

Spoznaja koja mi se javila u tome bila je zapanjujuća. Krajiški pjevač, simbol ograničenosti i smiješnog folklorizma, i sofisticirani, naslušani rock-gitarist, negdašnji punker i zagrebački đak – kroz istu pjesmu spojili su se kao nikad ranije – spojili su nespojivo. I ako je prvi pjevao tekst s uvjerenjem, pripadajući mu, sa svoje pameti i dometa, a drugi stihove "nema prela – nema običaja" nije mogao izvoditi nikako nego s ironijom i odmakom, našli su se, reducirani u strašnu vremenu, na istoj liniji – najgoroj – na crti etničke homogenizacije. Tu treba biti nedvosmislen i odrediti se: da bi subjekti što predstavljaju naizgled nespojive svjetove bili svedeni na isto, na istu homogenu etničku i nacionalnu određenost, za to treba njihov pristanak, dakako. Ali njega ne bi bilo da ih prije toga nisu reducirali na to van njihove volje i namjere – iz centra, iz pogleda drugoga, pa onda, konačno, iz ideologije koja je jednako stvorila uvjetovanosti koje su dovele do stravične podjele i svih neshvatljivih konzekvenci njezinih. U tome procesu – nema nevinih. 

No ovakva analiza toga procesa došla je mnogo kasnije. Najprije se trebalo osvijestiti dok su išli kadrovi spota. To nije bilo sve, naime. Ranije spomenuti, karizmatični bjelokosi beogradski rock-pjesnik i pjevač, uzeo je ovaj mali provincijski bend, valjda vidjevši sebe kao "mentora", i zajedno s njima snimio pjesmu i spot koji je, dok još nisam došao k sebi od iznenađenja, krenuo na traci nakon prošloga. Iskoristio je nesreću situacije ovih momaka za vlastitu invektivu-odgovor nekadašnjem prijatelju i kolegi iz grupe Film i njegovoj ambivalentnoj, a u eksploziji nacionalističkih budnica, jedinoj humanoj pjesmi – onoj o bivšem drugu što je ostao s one strane strašne crte podjele, i vratio mu kroz ponižavajuću, pseudosatiričnu parafrazu koja mi se gadila svakim tonom i riječi neljudske poruge.  

Takva izazivačka, arogantna, podsmješljiva poza (ili, još gore, uvjerenje), nije mogla dobro završiti. Znamo iz strukture grčke tragedije pojam što ga Aristotel zove hamartia (grč. ἁμαρτία) – greška koju junak mora počiniti, u izboru, u odlukama. Ona je ne "samo" greška, nego može biti i nedostatak u karakteru, mana koja će pokrenuti lanac (samo)skrivljenih događaja što moraju završiti udesom. U kršćanskoj teologiji pojam uvijek podrazumijeva i – grijeh. Grijeh u misli, i u postupku, u djelu, osjećaju. Ili čak – u govoru: "...jer svi sagriješiše", kako kaže sv. Pavle (Poslanica Rimljanima, 5:12).   

Ni mjesec dana nakon odgledanog – nakon suočenja s ovim, tako i bi. Svi i sve tamo nestalo je u samo nekoliko dana. 

Gitaristu se gubi trag, nema ni pjevača tamo više, kao što su iz cijele jedne geografije i stare kulture, zajedno s ljudima nestali svi sukobi i protuslovlja, sve napredno i "nazadno", suvremeno i staro, ono otvoreno ka vremenu i tvrdoglavo tradicionalno, progresivno i konzervativno, urbano i ruralno.

Krupni krajiški pjevač, valjda po liniji žilavosti svoga kraja, izvodi i dalje svoju najpoznatiju pjesmu, sada za raseljene ljude, za preživjele. Njezina zadnja strofa i dvostih, nakon svega zvuče drugačije: "...aoj, moje njive i livade/ na ognjištu srce mi ostade", umjesto folklorističkog prenemaganja i vječnog deseterca, postala je sebi unatoč istinski znak nemogućnosti, obezglavljenosti, iščupanosti iz korijena stabla koje je dotad sve preživjelo, sva nevremena i sve oluje, osim ove zadnje. Možda je još u doba kada se takav rasplet (!) činio apsolutnom nemogućnošću, možda je i tada u pjesmi bio upisan eho, najava nečega što nismo imali volje ni sposobnosti oslušnuti i čuti, sve dok nije postalo prekasno.

Danas, rađaju se generacije, daleko, kod kojih je dio stiha "bez rodnoga kraja" samo citat, nešto preneseno i posredovano, nedoživljeno, bez istinskog uporišta u stvarnosti. Bio on prenemaganje ili autentična emocija – ili oboje – taj "raj" iz stiha pretvorio se odavno u svoju suprotnost.

 

Za Č. V.

Uz fatalnu dvadesetogodišnjicu.