Neurotika protu(pisamskih) nacionalista

neurotika-protupisamskih-nacionalista-7513.jpg

Ilić je upozoravao kako rećirilizacija Srbije ne čuva srpsku, već "hrvatsku samobitnost i kulturnu autonomnost", jer obratan proces, dećirilizacija ne donosi stvarno "rasrbljivanje", što je kodni bauk srpskih etnonacionalista, nego tek oduzimanje lokalnog monopola Hrvatske na latinicu
Ilić je upozoravao kako rećirilizacija Srbije ne čuva srpsku, već "hrvatsku samobitnost i kulturnu autonomnost", jer obratan proces, dećirilizacija ne donosi stvarno "rasrbljivanje", što je kodni bauk srpskih etnonacionalista, nego tek oduzimanje lokalnog monopola Hrvatske na latinicu

Rast statusa ćirilice u Hrvatskoj i dosezanje općeg dvopisamskog položaja, predstavljao bi najgori mogući scenarij za nabrušene hrvatske desničare. Baš kada bi se izborili da i kod nas zaživi ćirilica kao legitimno pismo, točno onako kao što preko Dunava važi za latinicu, najgrdnije bi naši desničari prekodunavskim parnjacima-dušmanima zapaprili!

Kakav protupismeni ispad: Draško Stanivuković, žutokljuni četnik odnedavno na čelu Banja Luke, odredio službena i poluslužbena mjesta za koja odsad važi izgon latinice, dok dopuštena ostaje isključivo ćirilica.

Znate tko se još može "pohvaliti" takvim ispadom suprotivo pismenosti? Republika Hrvatska! Od samog svog rođenja, kao još žutokljunija od Stanivukovića.

Valja ovdje podsjetiti na misao Vladimira Ilića iz 2011. o tzv. re-ćirilizatorima. Ilić je doduše iz Zrenjanina, iz Srbije, iz dakle cijele jedne druge države, ne iz Srpske kao Stanivuković – ali stanivukovića i ostalih re-ćirilizatora ima i s jedne i s druge strane Drine, ne treba se bojati da će ih pofaliti s bilo koje.

Ilić je upozoravao kako rećirilizacija Srbije ne čuva srpsku, već "hrvatsku samobitnost i kulturnu autonomnost", jer obratan proces, dećirilizacija (pri kojem prevladava u javnom i kulturnom diskursu latinično pismo) ne donosi stvarno "rasrbljivanje", što je kodni bauk srpskih etnonacionalista, nego tek oduzimanje lokalnog monopola Hrvatske na latinicu.

Divan paradoks: sveti cilj što ga zaziva srpska nacionalistička elita urađa štetom po njih – a žedne bi ih do vode dovelo baš ono protiv čega se bore zubima i noktima.

Inzistiranjem na isključivosti latinice, kao nečemu što se prisvaja, kao inherentnom, bitnom dijelu onoga što se jest, što nas tek i čini onime što jesmo, hrvatska politička elita od nastanka države traži uporište nacionalnog identiteta, u razlikovnom odnosu prema preko(dunavsko)j strani. Apsurdno, jer pri prenošenju re-ćirilizacijske analogije na hrvatski slučaj, u vidu latinizacije, dolazi do asimetrije: ne stoji tako da bi ćirilica bila srpsko pismo, dok latinica hrvatsko, nego je latinica također i srpsko (zanemarimo li sada da ni jedno ni drugo nisu ni hrvatska ni srpska nego široko svjetska).

Činjenica da je u Hrvatskoj u primjeni isključivo latinica, dok u Srbiji oba pisma, reflektira se u povlaštenom položaju Srbije: ona ima monopol na jedno, dok Hrvatska na drugo nema, tj. nema ni na jedno. Mi se već jesmo odrekli ćirilice (kao također i hrvatskog starog pisma), to je aktualno slučaj, i zato smo već sada u situaciji kojom Ilić plaši srpske nacionaliste (njima samima). Različita su modalna agregatna stanja lišavanja se: u Srbiji je na djelu kondicional, u Hrvatskoj pozitiv.

Pretpostavimo li da je najviši raison d'être hrvatskih desničara nabrušenih na ćirilicu – s periodičnim obnavljanjem protupisamske moralne panike (od famoznog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara s ukopavanjem iz '13 do recimo Penava kad se uspjeni) – njihov proklamirani antagonizam spram velikosrpstva, postavlja se pitanje: što bi predstavljalo najgori mogući scenarij po te dušmane? Evo što: upravo rast statusa ćirilice u Hrvatskoj, po mogućnosti i dosezanje općeg dvopisamskog položaja. Baš kada bi se izborili da i kod nas zaživi ćirilica kao legitimno pismo, točno onako kao što preko Dunava važi za latinicu, najgrdnije bi naši desničari prekodunavskim parnjacima-dušmanima zapaprili!

Uvijek iznova čovjeka veseli podcrtavati neurotičke, shizofrene elemente etnonacionalističke doxe, koji je iznutra stropoštavaju u apsurd.

Stanivuković je samo zadnja budala koja se upecala.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu