Nikola Leskovar: Društvo traumatizira više nego bombe

Nikola Leskovar je iz Mostara i Tuzle i Zagorja i malo i iz Rijeke. Njegov i jezik njegovih proznih junaka jeste, dijelom, i bosanski i hrvatski, ali je i jezik sredina koje su, u nimalo lijepo vrijeme, formirale autora tako da mu je stranac, uz ostalo, draga riječ. Dobitnik nagrade „Prozak“ u svom prvom romanu, „Tijelo od soli“, piše jezicima svojih zavičaja i o tim zavičajima, o prelascima iz grada u selo, mira u rat, statusa povlaštenog u status izopćenog i jednom tragičnom događaju koji ga je obilježio tako što u njemu nije sudjelovao.    

„'Tijelo od soli' govori o djetetu vojnog lica, pilota koji se u doba raspada Jugoslavije s obitelji seli iz Bosne i Hercegovine u rodnu sjevernu Hrvatsku, pa je već po tome, po tematizaciji sudbine vojnih lica, prvi i jedinstven. Nove ili prešućene /potisnute teme su uvijek dobrodošle, ali književnost ne čini tema, a ovaj roman je čista književnost. 'Tijelo od soli' je bildungsroman djeteta kojemu okolina osporava identitet, a još je k tomu i boležljivo, pa je višestruki Drugi, kamenčić u bubregu ili čizmi. Stilistički kovit romana se dosta dobro otključava atributima satire i brutalno-magijskog realizma“, kaže o Leskovaravoj knjizi njen urednik Kruno Lokotar.

Kojim jezikom piše netko tko je rođen u Mostaru, odrastao je u Tuzli i okolici Varaždina, a studirao u Rijeci? Odnosno, može li pisac formiran u različitim narječjima istovremeno biti autentičan, svoj u svom jeziku, te zadovoljiti bilo koji od južnoslavenskih standarda?

Jezik je po definiciji sredstvo sporazumijevanja, ali vjerujem da se ljudi najbolje razumiju kad šute, a da je jezik – suprotno definiciji – sredstvo nesporazumijevanja. Možda tako nije bilo u davnini, kad su špiljski ljudi izgovarali prve artikulirane glasove, ali često imam dojam u svakodnevici da se što više govorimo, to manje razumijemo. Riječi nisu bezazlene, u sebi ne nose samo semantički naboj, nego i emociju, neke su obremenjene ili obogaćene kulturološkim balastom i asocijativnošću, a doživljaj riječi, kao i svakog znaka, subjektivan je – pa čak i onaj jezik koji nazivamo –standardnim – jer i taj nas naziv obmanjuje jer ima aluziju propisa i iluziju objektivnosti. Za vrijeme studija čitao sam Ludwiga Wittgensteina, koji kaže da su ograničenja nečijeg jezika ujedno i ograničenja njegova svijeta. Ujedno kaže da su rečenice nešto poput prečki na filozofskim ljestvama, koje nam pomažu da se uspnemo iz trenutačnog stanja prema novim spoznajama. Govore i narječja koja sam upijao tijekom života nisam kasnije u praksi puno koristio i osjećao sam se kao da sam i sam upisan ili zatočen u njima. Poslužili su mi kao prečke da sagradim ljestve da izađem iz njih i iz sebe. Ne vjerujem da mogu zadovoljiti standard ijednoga južnoslavenskog jezika, ali nadao sam se da mogu zadovoljiti standard jednoga književnog svijeta.

Svaki jezički uticaj kojem si bio izložen upisan je u roman Tijelo od soli. Koliko je, da tako kažem, bilo prirodno pisanje na taj način, a koliko si se, i da li uopće, morao vraćati tekstu zbog prilagođavanja jezika mjestima radnje?

Mislim da je književnost sama po sebi neprirodna, pa je tako i slaganje različitih jezičnih idioma u tekst bila kompozicijska igra. Riječ je naposljetku ipak simbol koji smo civilizacijski i pod utjecajem religijskih učenja povezali s tijelom. Zato zbog nekih riječi ljudi ponekad ginu, jer ih doživljavamo kao tijela. Dosta sam se vraćao tekstu razmišljajući trebam li po nekom linearnom pravilu povezati dijelove kada će glavni lik upotrebljavati koji idiom, no na kraju sam odustao od toga i prepustio liku da govori onako kako on osjeća da mu u danom trenutku najviše prija.

Zašto se glavni junak zove Nenad Namjesnik? Slučajno nije, a nije ni uobičajeno. Nenad, istina, jeste poznato ime, ali među Srbima u bivšoj Jugoslaviji, dok je prezime Namjesnik hrvatsko, ali rijetko.

Nenad je ime koje se u narodnom vjerovanju daje nenadanu djetetu. Ime podcrtava sudbinu neželjene individue u društvu te ocrtava cijeli njegov senzibilni karakter i boležljivo tijelo. Simpatije prema tom imenu nosim i zato što se moj pokojni kolega s fakulteta zvao Nenad. Smrt je uvijek tragedija, a naročito smrt mladog intelektualca u razvoju. Nenad je za mnoge umro možda i prije nego što je doista umro. Mislim da sam se s mrtvim prijateljem tek počeo suočavati u procesu pisanja knjige. Dualizam imena i prezimena također je znakovit. Nenad je često srpsko ime, a Namjesnik je prezime karakteristično za područje Hrvatskog Zagorja. Kod prezimena također sam se poigrao metaforičnošću. Namjesnik označava osobu koja vlada ili upravlja čime. Kao dijete neprijateljskog oficira glavni lik je u propalom sistemu izgubio povlastice, ali mu ih otac u novom sistemu kroz mučne i farsične dijelove teksta obećava vratiti u obliku vlasništva nad oranicama i farmom.

Kako Nikola Leskovar sebe predstavlja: kao Hercegovca, Bosanca, Tuzlaka, Varaždinca, Hrvata u nacionalnom ili narodnosnom smislu ili kao stranca na svakoj adresi, od one na kojoj je rođen, do onih na kojima je živio?

Izbjegavam identificirati se s nazivima stanovnika mjesta, regije ili zemlje ako je to jedini kriterij za prosuđivanje čovjeka, no uvijek sam mogao podnijeti – u situacijama kad je ljubav i prijateljstvo u pitanju - dobronamjernu etničku šegu. Zato se najugodnije osjećam u poziciji stranca, no to ne znači da ne želim sudjelovati u životu zajednice u kojoj živim, gdje god ona bila. Stranac mi je draga riječ. Kao tinejdžer pisao sam kratku prozu i pjesme na amaterskim portalima za književnost pod pseudonimom Stranger, koje sam si nadjenuo pod utjecajem tadašnje lektire – „Stranca“ Alberta Camusa.

„Tijelo od soli“ je roman odrastanja, ali i roman razočarenja. Ima li, uopće, odrastanja bez razočarenja, posebice za one sa izbjegličkim iskustvom?

Razočaranje je težak i gorak osjećaj koji označava nezadovoljstvo zbog neostvarenih očekivanja. Svačije je odrastanje prepuno razočaranja, a mene je lično možda više pogodilo od prosječnog djeteta jer su izbjeglištvo i nagla promjena društvenih vrijednosti poput efekta leptira uzrokovali niz drugih nemilih događaja povezanih s gubitkom tla pod nogama, poput raspada moje obitelji.

Tebe su, kao osobu i kao autora, obilježili jedan tragični tuzlanski događaj i jedan veliki pisac iz Tuzle: masakr na Kapiji 25. svibnja 1995. i Meša Selimović. Što ti znači taj 25.05.1995., a što Meša?

Moje najranije sjećanje vezano uz Kapiju su obiteljske šetnje centrom i slastičarnica u kojoj sam kao dijete obožavao jesti tulumbe. Sljedeće sjećanje su slike krvi i organa po ulicama i pokrivenih tijela na televiziji. Kada se pokolj dogodio, mi smo već bili u Varaždinu sigurni kao u staklenom zvonu. Činilo mi se iz nove perspektive kao da se rat događa negdje daleko, na drugoj strani kugle zemaljske. Kasnije kad sam s drugim očima na snimkama ponovo gledao prizore s Kapije, pomislio sam da je neki od mojih prijatelja iz razreda mogao biti tamo. Ili - da smo ostali u gradu – da je moj brat, koji je tada imao 15 godina i tek otkrivao noćne izlaske, mogao biti tamo ili ja s roditeljima da smo odlučili odšetati na tulumbe. Osjećao sam se kao dijete koje se probudilo iz košmara i od straha ne može kriknuti. Htio sam napisati taj krik. Gimnazija Meša Selimović bila je u blizini moje osnovne škole. U kućnoj biblioteci imali smo njegove knjige. Jedno ljeto u dječačkoj dobi pamtim jedino po tome da sam čitao "Derviša i smrt".

Kao što se prepliću realno i nadrealno, u romanu "Tijelo od soli" se prepliću i urbano i ruralno. Prvo je književni postupak, a drugo osobno iskustvo. Je li ono bilo traumatično i koliko? Također, zašto su ratni opisi Tuzle, očito namjerno, nerealni u mnogo čemu?

Ponekad imam osjećaj da traumu nisam doživio u ratu, nego kad sam pobjegao od rata, kao da me društvo traumiralo više nego bombe – kao da se dogodio Pigmalion efekt. Da sam izbjeglica – saznao sam tek kad nas je njemačka reporterka posjetila u selu odnosno nakon što smo čitali članak u novinama koji nam je poslala. Čuo sam i djecu u razredu da o tome razgovaraju. Diskutirali su jesam li izbjeglica ili prognanik. Neki su govorili da sam prognanik jer su mi roditelji rođeni ovdje, no prema naglasku bio sam Bosanac, dakle izbjeglica – znači trebao sam ući u njihovu sliku o sebi. Kao da je traumiranje tek tada počelo. Moja baka i danas, nakon toliko godina, gleda na nas kao na jadnike koji su jedva izbjegli iz paklenih ralja – dakle već nas je obitelj stigmatizirala kao one koji su oštećeni. Emotivna bol kao da se paradoksalno počela razvijati tek nakon rata.

Što se tiče opisa, sad mi je žao što sam spominjao toponime, jer sam pisao o gradu koji zapravo ne postoji nigdje drugdje osim u mojoj glavi i zato postoji diskrepancija između činjenica i svijeta knjige. Bojim se da bi to moglo zbuniti čitatelja.

Zanimljiv je tvoj odnos prema studentskom aktivizmu koji je prikazan i kao licemjeran. Smataraš li da je svaki aktivizam ovoga doba u svojoj prirodi i takav ili je samo onaj sa kojim si se ti susreo?

Aktivizam je za mene u dobrom dijelu uvijek donkihotizam. Ne mislim da su studenti bili licemjerni koliko su bili slijepi i neupućeni. Od studentskih prosvjeda 2009. očekivao sam više kad sam im se priključio. Vjerovao sam da će iz njih izaći određene tekovine kao alternativa mitologiziranom Hrvatskom proljeću, koje služi kao kulturni temelj nacionalizma. Donkihotizam je pozicija suvremenog čovjeka. Kad aktivizam prestane biti donkihotizam, tada lako može postati samo još jedan posao od kojeg se živi.

Išao si u Medicinsku školu, studirao književnost, radio kao novinar i predavao u školi. I sve to u prošlom svršenom vremenu. Kako i zašto?

Medicinsku školu upisao sam pod utjecajem roditelja i shvatio sam na kraju da to nije za mene. Iz ljubavi prema književnosti završio sam studij, koji me izmorio i novinarstvo mi je tada bilo nešto osvježavajuće. Kasnije me razočaralo novinarstvo, a ponovo sam se zaljubio u književnost. Posao u školi volim, ali s tim nikako na zelenu granu. Stalno dobivam zaposlenja kao zamjena, ni jednom se ravnatelju/ici još nisam dovoljno dopao da me zadrži malo duže.

Kako, na kraju, sa svojim iskustvom izbjeglice komentiraš aktualni odnos spram migranata koji, povrh svega, u Hrvatsku ne žele samo ući, već planiraju samo kroz nju proći?

Za ono što pročitam ili vidim u medijskoj glavnoj struji – mogu reći: sablasno i jezivo. Dehumanizirani su. O njima se izvještava kao o vješticama koje dolijeću na metlama. U selu u kojem živim prošle je zime obitelj moje poznanice, uza zdušno zgražanje okoline, na božićnoj večeri ugostila tridesetogodišnjaka na migrantskom proputovanju iz Iračkog Kurdistana. Da sam diša nacionalne TV-kuće, naložio bih djelatnicima da izvještavaju s takvih događaja kako bi pučanstvo vidjelo da su izbjeglice vjerojatno bolji ljudi od njihovih vlastitih susjeda.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu