O bijelim vrpcama i grobnicama (kratak izlet u Prijedor)

Prijateljski posjet Edinu Ramuliću, prijedorskom aktivistu za ljudska prava, obilježila su, pokazalo se, tri spomenika – Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu, Spomenik revolucije Dušana Džamonje na Kozari i spomen ploča na travnjaku ispred zgrade nekadašnje tvornice keramike Keraterm u Prijedoru koju su u proljeće 1992. srpske vlasti bile pretvorile u logor. Ta tri spomenika, dvije monumentalne betonske skulpture koje potpisuju ugledni arhitekt i kipar i skromna betonska ploča bez autorstva, usmjerila su dobar dio naših razgovora tog vikenda u Prijedoru.  

Bio sam, zapravo, samo pratnja fotografu Hrvoju Polanu koji s Edinom priprema projekt o stradanju civila na području Prijedora u proljeće i ljeto 1992. Cijelim putem do granice pratila nas je magla. Nakon dva sata vožnje, dok smo se spuštali cestom što vijuga zapadnim obroncima Kozare, tabla je kazala da ulazimo u Prijedor. Dočekao nas je vedar, topao, proljetni dan u prosincu. S Edinom se nalazimo u hotelu na obali Sane. Dan je kratak, pa odmah polazimo u obilazak mjesta gdje su se nekad nalazili srpski logori.

Bijele vrpce

Keraterm nije daleko od središta grada. U dugačkoj zgradi danas se nalaze skladišni i poslovni prostori. Jedno skladište čuva golem pas, mastif ili nešto slično. Leži sklupčan, uopće ne obraća pažnju na nas. Vanjski zidovi zgrade su uglavnom uređeni i oličeni, no jedan dio je ostao isti kao i one noći 23. na 24. svibnja 1992. kad su pred njega izvođeni i strijeljani zatočenici logora; rupe od metaka još su tu.

Edin nam mirnim, gotovo nezainteresiranim glasom priča o tome kako su tih mjeseci svi Bošnjaci i Hrvati morali nositi bijele vrpce na rukavu i bijelim plahtama označiti svoje kuće. Zatočenike Keraterma izvodili su i postavljali ispred zida, puškomitraljez su postavili na stol ondje, pokazuje rukom mjesto petnaestak metara od zida skladišta. Svjedoci pričaju da su cijelu noć odjekivali rafali, kaže, pretpostavlja se da je te noći ubijeno oko 200 ljudi. Među njima su bili moj brat i moj otac, kaže Edin. I ja sam ovdje trebao završiti, nastavlja, da nisu procijenili da sam premlad za ovaj logor, pa su me odvojili od oca i brata i odveli u Trnopolje.

Čudim se njegovom miru. Ni traga ogorčenosti ili mržnji, što bi se nakon svega moglo očekivati.  

Spomenik ubojicama

Od svibnja do kolovoza 1992. kroz Keraterm je prošlo između tisuću i tri tisuće muškaraca, najviše Bošnjaka, a ubijeno ih je oko dvije stotine. Stojimo iznad ploče podignute u spomen na te ljude. Dobro je da je još uvijek tu, kaže Edin. Kaže da nisu dobili dozvolu lokalnih vlasti da postave ploču, da je ona zapravo ilegalno tu.

Prilazi nam žena koja je dotad skupljala otpatke uokolo. Počinje gnjaviti, pita tko nas je pustio, kaže da je ovo privatni posjed i da nemamo pravo ulaziti nenajavljeni. Mislio sam da je smeta naše zanimanje za mjesto na kojem je nekad bio logor. No Edin kaže da je to zbog terorizma, da su svim službenicima lokalne vlasti napunile uši opasnošću od islamskog terorizma, pa je ta čistačica ozbiljno shvatila upozorenje i širom otvorila oči.  

Logor Trnopolje nalazio se na prostoru osnovne škole Bratstvo i jedinstvo, desetak kilometara od Prijedora. Obilazimo veliko nogometno igralište gdje je i Edin bio zatočen. Ležali smo na trbuhu, nosom u travi, priča on, satima nismo smjeli podići glavu, a čim bi to netko pokušao stražari bi zapucali. Bio je jedan stražar tu koji je stalno gađao stative gola. A ondje, pokazuje nisku građevinu, ondje je ITN snimila kadrove logoraša iza žice, među kojima je bio i Fikret Alić, onaj mršavi čovjek čija je fotografija objavljena i na naslovnici Timea, što je svjetsku javnost diglo na noge.

Logor je bio otvoren od svibnja do studenoga 1992., procjenjuje se da je kroz njega prošlo oko 30.000 zatvorenika, Bošnjaka i Hrvata, muškaraca, žena i djece. Zatočenici su sustavno zlostavljani i silovani, a u samom logoru je ubijeno, kažu neke procjene, oko devedeset zatvorenika. I upravo na tom mjestu lokalne srpske vlasti podigle su betonski križ, spomenik vojsci koja je ondje i na mnogim drugim lokacijama u prijedorskoj općini počinila stravične zločine nad nesrpskim civilima.  

Organizirani nedostatak ljubavi

Poslije odlazimo u Kozarac, mjesto u kojem je do 1992. živjelo nešto više od 4000 stanovnika, od kojih 3700 Bošnjaka, a koje je u proljeće 1992. temeljito opljačkano i spaljeno, preživjeli stanovnici su protjerani, deportirani u logore. Danas je mjesto obnovljeno, živo, dio stanovnika se vratio, dio ih živi u inozemstvu, dolaze ljeti. Večeramo u jednom restoranu, jedeno lokalni specijalitet kvrgušu, piletinu na tankom tijestu s kajmakom, ukusno je, no tu je i onaj potmuli osjećaj sličan migreni koji me prati od Keraterma i Trnopolja. Naime, mnogo sam se puta devedesetih godina, suočen sa stravičnim zločinima počinjenim u ime Nacije ili Vjere ili Ideologije, upitao kakav to čovjek mora biti da bi s takvom lakoćom ubijao druge, kako se ovdje ubijalo?

Jest da se sadašnje društveno, ekonomsko i međunarodno uređenje u velikoj mjeri temelji na organiziranom nedostatku ljubavi, kako je lucidno u poglavlju o milosrđu knjige Perenijalna filozofija pisao Aldous Huxley, no što je to u čovjeku što je u stanju organizirati i provesti masovan zločin? U Prijedoru, da ne spominjem druga bosanskohercegovačka mjesta, srpske vlasti su sistematski, organizirano ubijale i u logore odvodile civilno stanovništvo. Neki su pod oružjem tjerali ljude iz kuća, neki su organizirali prijevoz, neki su uređivali i čuvali logore, neki zlostavljali i ubijali u logorima, neki su iz logora odvozili mrtve i zakopavali ih u masovne grobnice, neki su iz logora odvodili žive, ubijali ih i zakopavali, neki su preseljavali masovne grobnice, čitava privreda smrti.

Možda je najbliže odgovoru na moje pitanje ono što je L.F. Celine u svojem romanu Putovanje nakraj noći napisao o krotkosti. Krotkost je, piše Celine, «temeljno svojstvo zbog kojega siromasi u vojsci ili negdje drugdje ubijaju isto tako lako kao što žive. Nikada, ili gotovo nikada, ne pitaju za razlog, ti mali ljudi, svemu onome što podnose. Mrze jedni druge, i to je dovoljno».

Drugi po veličini masakr u BiH

Sutradan, u tmurnom, maglenom danu odlazimo do Ljubije, nekad prosperitetnog rudarskog gradića, danas gradića u nestajanju. Igralište lokalnog nogometnog kluba, spominje Edin, također je služilo kao sabirni logor. Ulazimo u kompleks rudnika, prolazimo pokraj raspadajućih zgrada i postrojenja rudnika željeza, široka, dvotračna, uništena asfaltna cesta vodi nas do odlagališta otpada nastalog preradom željezne rude. U jednom trenutku izlazimo iz magle, iznad nas se otvara modrina, prizor koji bi natjerao srce da brže kuca da nije Edinova glasa. Pokazujući uokolo na nepregledna brdašca i udoline crnog otpada, on priča o masovnim grobnicama koje se tu nalaze. Ondje, pokraj ceste, ubijena su osmorica, priča on, bager je samo nasuo šutu na njihova tijela. Tu se isključujem, ne mogu više. On i Hrvoje odlaze pogledati mjesto gdje se još uvijek obavljaju ekshumacije, ja ostajem pokraj automobila, tupo zurim u plavetnilo i crna brda.  

Masakr u Prijedoru, kažu podaci, nakon Srebrenice drugi je po veličini masakr koji je srpsko političko i vojno vodstvo počinilo u Bosni i Hercegovini. Tijekom proljeća i ljeta 1992. više od 94 posto prijedorskih Bošnjaka i Hrvata je protjerano, ubijeno ili zatočeno u logorima. Do listopada 2013. na tom je području locirano 96 masovnih grobnica. Više od 3100 tijela je ekshumirano iz 69 masovnih grobnica, 2100 ih je identificirano, a još se 11.000 civila vode kao nestali. Deseci odgovornih za zločine u međuvremenu su privedeni pravdi, izrečene su im dugogodišnje zatvorske kazne.

Povratak u maglu

Vraćamo se u maglu, iz koje ponovno izranjamo sat vremena kasnije vozeći se prema Spomeniku revolucije na Mrakovici na Kozari. Spomenik je okružen šumom, golema stabla bora, smreke i jela s ponekim hrastom i grabom, monumentalnost čovječjeg djela ovdje se natječe s monumentalnošću prirode. U memorijalni zid pokraj spomenika uklesano je deset tisuća imena stradalih u Drugom svjetskom ratu, civilnih žrtava njemačkog i ustaškog terora i poginulih partizanskih boraca. Civilne žrtve i poginuli partizani iz svih su krajeva Jugoslavije i svih nacionalnosti, čitam imena nekolicine Zagrepčana, među njima imena Anke i Štefana Bajsa poginulih 1942. Anka je imala dvadeset i jednu godinu.

Zanimljivo je kako srpski nacionalisti u BiH i na okupiranim dijelovima Hrvatske devedesetih nisu dirali antifašističke spomenike, dok su hrvatski nacionalisti temeljito razorili na tisuće antifašističkih spomenika i promijenili imena ulica, trgova i institucija nazvanih prema antifašistima. Izuzetak je Istra, i Josip Broz Tito čiji trg u Zagrebu još uvijek odolijeva napadu ekstremnih nacionalista. 

Hrvatski nacionalisti su se potrudili da izbrišu i najmanji trag hrvatskog antifašizma. Dotle su već poprilično otvorili vrata rehabilitaciji ustaškog režima, onog režima koji je u Drugom svjetskom ratu za sobom ostavljao krvavi trag i mnoštvo masovnih grobnica u kojima su skončavali Srbi, Židovi, Romi, antifašisti, svi protivnici režima Ante Pavelića. Na tom tragu je i inicijativa koja se sve glasnije čuje iz HDZ-a za kriminalizacijom simbola antifašističke borbe – zvijezde petokrake.

O kakvom kompleksu u Hrvata je ovdje riječ? Da se srame i potiru ono čime bi se trebali ponositi, a ponose se onim čega bi se trebali stidjeti.

O tome ćemo Hrvoje i ja razgovarati uvečer, vozeći se uskom cestom prema autoputu, dok je iz jasenovačke magle, obasjan reflektorima, izranjao Bogdanovićev Kameni cvijet, spomenik na 83.145 nevinih žrtava (podaci sa internetske stranice Spomen područja Jasenovac), koje je na tom području, u 1337 dana postojanja logora, pogubio režim ustaškog zločinca Ante Pavelića.

Odgovor na pitanje o kakvom je to hrvatskom kompleksu riječ nismo te večeri iznjedrili. Tek smo zaključili kako političke ideologije koje su proizvele Jasenovac i prijedorski pogrom još uvijek žive u hrvatskoj i srpskoj politici. I kako se čini da ideja zajedništva i otpora takvim ideologijama kakvu simbolizira skulptura na Kozari više ne postoji. I da to izaziva zebnju.     

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.