Od brige u Jugoslaviji preko ignoriranja u Hrvatskoj do potencijala u EU

Na početku serijala o strukturi i radu kulturnih centara u Zagrebu kao paradigmatskim mjestima kulture (u kvartu), iznijeli smo sumnju u njihovu punu funkcionalnost.

Trinaest centara za kulturu (i/ili narodnih učilišta) kojima Grad Zagreb, kontinuirano od 1970-ih, kada su uglavnom osnovani (iako ima i starijih kulturnokvartovskih izdanja), plaća hladni pogon i dodjeljuje programska sredstva putem natječaja, živi punim kapacitetima.

Živost i raznolikost njihovih kulturnih programa nisu u fokusu reprezentativne kulturne scene i pripadne medijske reprezentacije, pa se osjetljivo pitanje funkcionalnosti zagrebačkih kulturnih centara ne smije zamijeniti problemom njihove šire javne vidljivosti, kao što se često i paušalno radi.

Ono što kafanska teorija misli da može, terenska praksa umnogome demantira ili produbljuje. Iako osnovne činjenice o strukturi i učincima zagrebačkih kulturnih centara nije teško uočiti i iz panoramske perspektive ili trećeg reda stvarnog interesa, u prvom redu interesa za razvoj tih važnih institucija mora se naći strpljenja i volje za posve individualizirani pristup. 

Mora se, na primjer, doći na lice mjesta. Vidjeti i osjetiti mijene u interesima kvartovske publike, razlike u infrastrukturnoj bazi, afinitetima voditelja centara i njihovih stručnih suradnika. Kulturni centri kvartovske kulture njeguju slične kulturne žanrove, organiziraju slične ili jednake radionice, tečajeve stranih jezika, glazbe i plesa. Uza sve to, nevjerojatno je ipak koliko “gola” struktura, brojnost i navike stanovništva implicitno oblikuju fine i fatalne razlike među kvartovskim centrima, na zajedničkoj sceni grada.

"Kapaciteti popunjeni"

Kvart, kratko rečeno, oblikuje kulturne centre i narav njihovih kulturnih interesa, a nije obratno. Taj se proces događa postepeno i neupadljivo, iznutra i odozdo, s minimalnom potrebom upravljačke navigacije: takvu tezu mogli smo braniti i bez odlaska na svako kvartovsko mjesto, ali nam se u tom slučaju ne bi ukazala problematično spektralna analitika potrebna za njihov neophodan, kvalitativan razvoj. U smislu promjene kao razvoja kulturnih centara u Zagrebu, vidimo par tematskih žarišta ili pitanja, kao priloge ozbiljnijem javnom mišljenju o ovoj temi.

Prvi problem: upravljačka struktura Grada Zagreba

Upravljanje kulturnim institucijama je, notorna stvar, problem broj jedan suvremene reprezentativne, ali i nezavisne ili neprofitne kulture u Hrvatskoj. U slučaju kulturnih centara Zagreba, olakotna i hvalevrijedna činjenica financiranja hladnog pogona koje nije posustalo ni za vrijeme rata 1990-ih, kad je programski smisao centara pao na nulu, iscrpljuje se u toj vrijednoj rečenici. 

Kako se moglo dogoditi da zagrebački Gradski ured za kulturu, političko-birokratski organizam s desetak “žanrovskih” odjela, zapusti sektor kvartovskih kulturnih centara do razine njihova faktičkog, formalnopravnog besmisla – teško je uopće vjerovati. Gradske strukture desetljećima nisu vodile nikakvog računa o tome što se, kako i zašto događa u pojedinim (ili svim) centrima za kulturu grada, dovoljno je bilo znati da su “kapaciteti popunjeni” , da je forma zadovoljena.

Centri za kulturu nisu kulturni šik nego ogledalo svakodnevnih potreba kvartovskog stanovništva pa možda nije neophodno inzistirati na reklami njihovih programa: uglavnom je tako, koji put nije.

Ali Grad Zagreb, recimo, trideset godina nije riješio problem vlasništva ogromne i disfunkcionalne dvorane Centra za kulturu u Dubravi, zbog čega taj centar u kvartu rastuće populacije grca u financijskim dubiozama hladnog pogona. U Centru za kulturu Maksimir Grad je “obnovio” ključnu izvedbenu dvoranu bez izolacije i bez grijanja, zbog čega su za detaljan popravak sada nužna sredstva fonda EU-a. Kulturnom centru Travno bilo je potrebno dvadeset godina da dovrši veliku dvoranu čija je svrha i namjena, usput, bastardno rođena iz entuzijazma zagrebačkih esperantista, a ne odluke gradskih vlasti.

U Gradskom uredu za kulturu donedavno nije postojala konkretna službena osoba koja bi se kontinuirano i ozbiljno bavila problematikom kulturnih centara na razini značajnijoj od množine programa za koje svaki centar godišnje aplicira na gradskom natječaju.

Tko je tu gazda?

Činjenica pripadnosti EU donijela je, međutim, dobrobit jasnog smjera. Gradska je vlast u prethodnoj godini bacila sidro na “stratešku vrijednost kulture u kvartu” i ubrzano radi na rješavanju formalnopravnih nepravdi. Što brže želi programirati centre u kvartu, i to tako da uposli umjetničku infrastrukturu koja je u vlasništvu Grada ili je Grad financijski podupire u većoj egzistencijalnoj mjeri – poput komornih orkestara, filharmonijskog orkestra, plesnih i filmskih programa. Naizgled, ideja dobra. Na drugi pogled, ideja problematične izvedbe, jer se najprije ne vodi računa o pojedinačnim rasporedima i zatečenoj programskoj konfiguraciji svakog centra, nego se programi u kvartu “ucjepljuju” odozgo. 

Zato ključno pitanje – tko oblikuje programe centra za kulturu? Ravnatelji i stručni suradnici ili gradska vlast, koja na podlozi probuđenoga grijeha nečinjenja aktivno sudjeluje u preparaciji sistema?

U programiranju kulturnih centara kakvo je u aktualnom interesu zamislila gradska vlast, problematičan je i  posredničko-organizacijski angažman Hrvatske glazbene mladeži (bivše Muzičke omladine), bogato dotirane institucije nejasnih dometa koja do sada u Zagrebu nije dokazala svoju primarnu svrhu – besplatnu  (jer su građani to već platili, pa nije normalno da još jednom plaćaju roditelji) edukaciju u formi glazbenih i plesnih programa za školsku djecu.

A u tom programiranju koncerata (u kvartovskim dvoranama ili gradskim koncertnim prostorima), činjenica jedva ostvarene koordinacije Ureda za kulturu i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kao neophodnog partnera za svaki izvanškolski korak djeteta; dolazi kao apsurd viška, koji ostavlja bez komentara.

Zato pitanje u smjeru buduće upravljačke sudbine: hoće li gradska vlast u suradnji s centrima raditi na njihovoj profilaciji temeljem pretežitih interesa i žanrova centara ili će se i ubuduće primjenjivati programski sistem “svega pomalo” kao potvrda dobrog sadašnjega kursa? O tome, naime, ključno ovisi njihov razvoj.

Drugi  problem:  inkluzivnost građana, upravljanje iznutra i angažman nezavisne kulture

Pet kulturnih centara koje smo obišli u Zagrebu, a koji, ugrubo govoreći, markiraju gradski pejzaž – mjesta su žive kulture. Ugodna, skromna, bujnih programa, s privilegijom stalno zaposlenih stručnih suradnika i ljudi u upravi institucije, blagodat u progresiji nesigurne ere projektne kulture. Obično se, kuloarski neprecizno, tvrdi da su programi centara “neambiciozni i nezahtjevni jer su takvi i njihovi stalnozaposlenici”: što je istodobno logična i nelogična opaska.

Upravljanje ili nadzor

Kulturni su centri, naime i prije svega – jako male oaze u visokonapučenim kvartovima (u Dubravi, Trešnjevci i Novom Zagrebu jedan je centar kojemu gravitira više od stotinu tisuća stanovnika) i nemoguće je tražiti visokoprofilirane programe u takvim gabaritima. Centri su po defaultu “sistema slobodnog vremena” baždareni za programe školske djece i umirovljenika i ne prepoznaju, primjerice, aktualnost deklasirane, pauperizirane grupe ljudi odrasle dobi kojima kultura više nije dostupna. U depresiji deindustrijalizirane zagrebačke regije, kulturni centri morali bi, kad već do sada nisu , “shvatiti” svoju ključnu ulogu: mora li se takva neizostavno aktivirati isključivo uz upravljačku pomoć i nadzor gradskog vlasnika?

Konačno, svijest o tome da kulturni centri kvarta pripadaju, u svakoj  pripadnoj nesavršenosti demokracije, građanima koji ih koriste, rast će, izgleda, s pluralizmom programa. A svijest o tome da mjesni odbori (mjesne zajednice) također pripadaju svim građanima po načelu uzajamnosti korištenja, a ne zatečenih ili naslijeđenih (političkih, međuljudskih) odnosa – mijenjat će se, nadamo se, aktivizmom građana koji znaju što im u kvartu pripada.

Nezavisna kulturna scena u centrima kulture kvarta, sukladno svom minimalnom budžetu, ostavlja povremene umjetničke tragove i jasnu naznaku smjera prema većoj, reprezentativnoj pozornici. Zašto se pak u prostorima kvartovskih centara i/ili mjesnih odbora nije (osim rijetke iznimke) još aktivirao političko-aktivistički impuls nezavisne kulturne i civilne scene koja je u Zagrebu iznimno jaka, zanimljivo je pitanje. Ali da, mijena je tek počela, a rubovi kulturnih institucija će omekšati – prije ili kasnije.

S ovim tekstom završavamo serijal Kultura u kvartu, Prethodne nastavke možete pronaći na linkovima:

Ovdje možete pročitati prvi dio serijala tekstova "Kultura u kvartu"

Ovdje tekst o Centru za kulturu Trešnjevka

Ovdje o Kulturnom centru Peščenica

Ovdje o Narodnom sveučilištu Dubrava

Ovdje o Centru za kulturu Maksimir

A ovdje o Kulturnom centru Travno