„Ogledalo za krletku“: roman nastao iz sjećanja na strah

Godine 1988., malo nakon što je Banjalučane i ostatak Bosne i Hercegovine uznemirio jedan stvarni, masovni ubica, tadašnja milicija pronalazi tijelo Anje Bakul, žene s mnogo poznanica a malo prijateljica. Punih trideset godina kasnije, Antun Blažević pulskoj policiji priznaje da ono što je istraga potvrdila kao suicid nije bilo samoubojstvo, već ubojstvo koje je on počinio.

Ovako počinje posljednji roman Amira Alagića (Banja Luka, 1977.) „Ogledalo za krletku“ (Duriex, 2022.), u kojem pisac, osim što priču sjajno vodi, napetost održava vješto i nimalo ne davi, piše i o traumatičnom iskustvu povratka na izvorište straha, povratka koji se pokazuje kao posljednji čin konačnog odlaska.

Amire, na poleđini tvog romana „Ogledalo za krletku“ piše da je riječ i o pseudo krimiću. Oprosti, ali što je tu pseudo: postoji misteriozna smrt Anje Bakul, zatim trideset godina zakašnjelo priznanje Antuna Blaževića da ju je on ubio, tu je i istraga koju vodi narator, rođeni Banjalučanin s pulskom adresom, pa bivši osumnjičeni, zatim poznanici i poznanice žrtve, umirovljeni policajci...?

Sve navedeno, uz ostale elemente žanra, doista ukazuje da se radi o, kako se već kaže, punokrvnom krimiću. Ipak, onome tko se time povede i pomisli da čita krimić možda će se učiniti da nedostaje jedna važna stvar, a to je motiv koji protagonista i naratora tjera da započne istragu. No klica stvarnog motiva se ukazuje i polagano bubri kroz drugu pripovjednu liniju koja u početku teče paralelno s tom, nazovimo, krimi pričom, potom se s njom prepliće, da bi u jednom trenutku posve prodrle jedna u drugu i tako srasle. Ta druga priča razotkriva da mnogošto od onog što se događalo u prvoj nije onakvo kakvo se na prvi pogled činilo. Te se dvije priče međusobno izgrađuju i jedna bez druge ne bi mogle biti ispričane. Osim krimića, koristio sam se i elementima novinarske kronike i reportaže, biografskog romana pa čak i magičnim realizmom, stvarajući nekakav hibrid, pri čemu je valjalo biti silno oprezan i imati mjeru kako sve skupa ne bi bilo upropašteno. U svojevrsnom intermecu u jednoj od lošijih pjesama na, za mene, najboljem albumu Zabranjenog pušenja „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, u pjesmi, dakle, „Ibro Dirka“, dvojica kafandžija naručujući pivu pričaju o Ibrinoj sudbini i njegovu odustajanju od estrade pa kažu: „Ne daju mu, bolan, da sevdah svira. Raja traži veselo. Ko će slušati tuđu muku“. I u tome je razloga za posezanjem za krimićem. Pričajući jedno, ja sam ispričao nešto drugo.

Na nekoliko mjesta u tekstu ti si publici ostavio mogućnost da, možda, sama odgonetne kako roman o smrti Anje Bakul ipak nije samo roman o smrti Anje Bakul. Da li si možda upoznao nekoga tko je dobro pročitao te tvoje, nazovimo ih, upute?

Zapravo kroz cijeli roman dajem do znanja da to što je napisano nije samo to što je napisano. Da prava priča počiva negdje iza napisanog. Na kraju krajeva, jedan veoma sitan i veoma važan ključ za razumijevanje prisutan je od samog početka, sadržan u imenu Anje Bakul, samo što ga nije svima uvijek lako uočiti. Ali i oni koji to ne uspiju, osjećaju da je prisutno nešto veće. Bilo je raznih čitanja i tumačenja koja su doprla do mene, ali, na kraju krajeva, roman i jeste na taj način i s tom namjerom koncipiran. Pokušao sam se napisati nešto što se ne da tako lako ukotviti, potrudio sam se učiniti da priča traje i nakon što bude pročitana.

Prije i više od svega, „Ogledalo za krletku“ je knjiga o tvom rodnom gradu, o Banjaluci, danas prijestolnici Republike Srpske. Koja je tvoja prva asocijacija kada se taj grad spomene?

Iako je ovo doista roman u kojem se Banjaluka iz mjesta radnje promeće u jednog od glavnih likova, ili barem biva važan motiv koji povezuje sve likove, ovo je roman o poraženima. O onima koji su nešto izgubili. Recimo grad, a s gradom i koješta drugo. U tom smislu se treba promatrati u širem kontekstu, jer mnogim se ljudima u mnogim gradovima dogodila ista stvar. Otud mi ne bude po volji kad se kaže da je roman o Banjaluci jer to može imati ograničavajući efekt. Da mi netko kaže kako je neki roman o Vinkovcima, Zaječaru, Zenici ili Nikšiću, ne znam koliko bi me privuklo da ga pročitam. Vjerujem da bi mnogim Vinkovčanima, Zaječarcima, Zeničanima i Nikšićanima to nešto značilo, da bi tu knjigu uzeli u ruke prije nego neku drugu, kao što će i ovu, uz takvu napomenu, uzeti Banjalučani. Ali to je već pitanje zavičaja i zavičajnosti. Ovdje se o tome ne radi. Eh, pa iako sam napisao ovakvu knjigu i iako tvoje pitanje ima itekakvog smisla, moram jasno reći da ne patim za rodnim krajem, ne krvarim za nekim starim vremenima, ne žudim ni za kakvim povratkom, ne mislim da bi mi život u Banjaluci bio bolji od ovog kakav živim sada i ovdje, čak i da se ništa od onih sranja iz devedesetih nije dogodilo i da je grad proživio trideset godina mira, prosperiteta i bratstva. Ali ta su se sranja dogodila i nešto je nasilu i uz mnogo straha i poniženja bilo prekinuto. Danas u Banjaluku odlazim kao da se idem sresti s nekim prijateljem iz djetinjstva ili kakvim rođakom s kojim sam bio blizak dok nam se putevi nisu razdvojili, a sad mu po društvenim mrežama nalazim kojekakve pogrešne fotografije na kojima, recimo, ispija koktele pune šarenih slamki u nekom narodnjačkom klubu, slika se kraj novog auta ili u blještavo-bijeloj kuhinji, ispisuje treš mudrosti, lijepi zastave, a uz sve to i član je nekakve stranke, pa se usput pitam koji je meni vrag da se idem nalaziti s njim. No ipak, kad se sretnemo i započnemo razgovor, dogodi se pokoji lijep trenutak. Za mene je to lijepo šaka rodbine koju držim u lijevoj ruci, dok u desnoj stišćem šaku prijatelja. To su neke ulice, mostovi i zgrade. To su neke kuće i neke priče.  

Je li ovo više roman odrastanja ili roman sazrijevanja, ako ne i, da iskoristim naslov kolumne važnog bosanskohercegovačkog novinara, Senada Avdića, roman spaljenih iluzija?

Djetinjstvo zauzima važan dio romana pa su samim tim i odrastanje i sazrijevanje u njemu sadržani, no i ono je upotrijebljeno da bi se ispričala priča o gradu, zapravo o dubokoj povezanosti s gradom koja prethodi njegovu gubitku. Tu se nižu životne priče onih od kojih sam potekao i uz koje se moje djetinjstvo odvijalo. Svi su oni ili u gradu ili se prema tom gradu odnekud kreću da bi se u njemu susretali i gradili odnose iz kojih ću proizaći. Unutar tih priča formira se jedno mitsko mjesto, stan Dede i Dade (djeda i bake, da ne bude zabune) u kojem ću odrastati i u kojem će mi se sve veliko i važno za djetinjstva dogoditi. Pred kraj pisanja romana, od roditelja ću doznati da sam u tom stanu i začet. Opisi grada i njegove dinamike izmjenjuju se s opisima i dinamikom unutar stana te on na taj način postaje njegova svojevrsna metafora, da ne kažem sinegdoha. U stanu je i jedna krletka s ogledalom u kojoj se smjenjuju papige tigrice koje uvijek nose isto ime, pa taj motiv značenjski nadrasta i zaokružuje priču o prošlosti povlačeći je natrag u sadašnjost. Nego da izađem iz krletke i kažem da sam pišući o djetinjstvu i životu s Dedom i Dadom, o toplini koju su mi pružili, morao biti jako pažljiv kako ne bih skliznuo u patetiku. Katkad bih se zanio i zaslijepio prizorima iz prošlosti, pa me urednica Ivana Rogar upozoravala na neke dijelove koji su, čitani s distance, izvan stvarne emotivne uključenosti, mogli zvučati patetično. Morao sam se dobrano potruditi da to primijetim i shvatim. Njih su dvoje za mene vrlo bitni u formativnom smislu te mi je bilo važno ispričati priču o njima, jednako kao i o roditeljima.

Pišeš, dakle, o Banjaluci sada, svakako uz slike prošlosti, ali dojam je da si se kroz tekst konačno razišao sa gradom koji, ma kako ga ti doživljavao, više nije tvoj. Je li taj dojam pogrešan?

Iz romana se može iščitati upravo takvo nešto, ali kako je ovo ipak fikcijsko djelo, koje je, istina, prilično kompromitirano stvarnošću, te je u tom smislu valjalo smisliti efektan kraj, ja se nadam da do konačnog oproštaja ipak neće doći. Banjaluka svakako više nije moj grad, ali nikad prema njoj neću biti indiferentan. To mi se potvrđuje već skoro trideset godina. Pratit će me u svakoj biografskoj bilješci, osobnoj iskaznici, katastrima, računima u banci, zdravstvenim kartonima, pratit će me u mom naglasku, i to će možda nekima biti važno, bili oni dobronamjerni ili ne, i o tome će me nekada nešto pitati, no to nije ono što je presudno. Presudna je magija zvuka koju osjetim kada se izgovore te dvije riječi ili riječ, kako je ja uporno pišem, neuhvatljiva slika koja mi se stvara pred očima kada tu riječ zamislim, asocijacije koje za sobom donosi, i sve me to uvjerava da će taj grad ostati u meni. Grad koji tada zamišljam nije ovaj od danas, nije niti onaj od nekad, već možda najviše nalikuje onome što imaginira vjernik kada pokušava zamisliti svoje tijelo u raju ili, daleko bilo, paklu. Nekad sam znao otvarati monografiju grada, na slikama tražiti zgradu u kojoj sam odrastao, pa kroz prozor ulaziti u stan, u trenutak kada je fotografija načinjena, i zamišljati što se tamo dešava. Još uvijek na policama imam knjige o Banjaluci, no sve ih rjeđe otvaram. Ali to svakako ne znači da ću ih se ikad otarasiti. Nekad bi me roditelji zvali da mi kažu kako je neki prilog o Banjaluci na televiziji. Ni oni to više ne čine. Ali svejedno, i danas me u oceanu gusto kucanog teksta kakve knjige ili novina zabljesne ta riječ i ja je uočim prije nego ijednu u drugu.

Bez obzira na sve promjene, tvoja iskustva, sjećanja i emocije, ti u tekstu ne arbitriraš, ne referiraš se na povijesne činjenice, niti, recimo tako, donosiš konačnu presudu onome u što se Banjaluka transformirala. Zašto? Zato što ti to nisi želio ili zato što bi time pokvario roman?

To prešućivanje, ostavljanje praznine i tišine koja odjekuje cijelim romanom, bila je moja početna odluka od koje niti u jednom trenutku nisam imao namjeru odstupiti. Svakako bi naštetilo romanu i to je glavni razlog. S druge strane, situacija je toliko kompleksna i vremenom se sve više komplicira, toliko je sudbina, toliko različitih viđenja, toliko istina, toliko manipulacija, toliko gluposti i toliko sumnjive pameti, da bih, što god krenuo pojašnjavati, rekao puno manje nego što sam rekao ovako. Tek bih se deklarirao i bio određen kao ovaj ili onaj. Jedino mjesto, izuzev završnog poglavlja, gdje se eksplicitnije dotičem rata, posjeta je banjalučkoj novinskoj kući. Imao sam velike nedoumice oko te scene. Bilo je to u doba korone, kada me moć medija, tada onih kojima je bilo važno naglasiti da nisu mainstream, podsjetila na njihovu ulogu u ratu. Nekoliko mjeseci prije nego što će knjiga izaći, baš u vrijeme uredničkih čitanja, započeo je novi rat. Tada se osjetila moć mainstream medija, a ja sam postao siguran da tu scenu trebam ostaviti. Kada sam to konačno odlučio, valjalo je ostati suptilan da se čitav koncept ne uruši.

Ipak, u poglavljima o odrastanju i nekim blistavim epizodama tog grada ti ne štediš na emocijama. Razumljivo je to, itekako funkcionira i sjajan je kontrapunkt gotovo reporterskoj preciznosti kojom opisuješ sadašnjost. Je li bilo teško pomiriti ta dva odnosa prema dijelovima, ipak, jedne priče?

Ova mi se priča, doslovno u jednom trenutku, stvorila u glavi. Vjerojatno je negdje duboko u meni dugo kuhala, ali ja o tome uglavnom nisam znao ništa, a onda je najednom navrla sa svim bitnim elementima pa čak i s jasnim glasom pripovjedača. Bilo je to jedinstveno iskustvo. To govorim jer su dvije osnovne pripovjedne linije, naizgled prilično drukčije, koje se prepliću i srastaju, zapravo jedini način da se ova priča ispriča. Smatram da se baš u tom kontrapunktu i krije njezina čarolija. Nisam dugotrajno tragao za nekakvim rješenjima, premetao i smišljao načine da iznesem zamišljeno, ona je već bila ispričana i ja sam je zapisao.

Zanimljivo je da Antun Blažević – kojem to, naravno, nije pravo ime – živi u Puli kao i ti, da ste bili susjedi u prošlom životu i da nemate nikakav kontakt iako Pula baš i nije New York, pa je nekoga teže izbjeći nego sresti. Tko je, zapravo, taj čovjek?

Kao prvo, sjedeći u kratkim rukavima na zubatom suncu, jednog popodneva krajem ovog novembra, dok nam je leđa čuvao zid kafića na Verudi iza kojeg je tukla bura, a mi ovlaš razgovarali o sutrašnjoj promociji, spomenuo sam ti tog čovjeka i rekao da o tome ne bih pričao javno, pa si me ti sutradan pred publikom upravo o njemu pitao i ja sam ti odgovorio. Sad me pitaš opet, a ja ću ti, budala, opet odgovoriti. Krajem devedesetih, u Puli sam prvi put ugledao čovjeka kojeg pamtim iz Banjaluke, iz ulice u kojoj sam odrastao. Izgledom i nečim što od sebe odašilje to je neobičan lik, čim sam ga za čitav život upamtio. U sljedećim godinama sam ga sretao još nekoliko puta, ne puno, jedva koliko je prstiju na jednoj ruci. Svaki put bih pomislio da bih mu trebao prići, ali to nikad nisam učinio. Osim što mi je neugodno upadati u tuđi prostor, zapravo nisam ni znao što bih mu trebao reći. No uvijek bi me obuzeo osjećaj da nešto važno propuštam i da u svemu tome ima nekog čuda. U takvim okolnostima on je već bio moj književni lik, godinama prije nego što će to doista postati. U vrijeme dok sam pisao roman proteklo je bilo sigurno petnaest i više godina otkad sam ga zadnji put vidio, i bio sam uvjeren da nije među živima. A onda, kad je roman bio gotov, nekoliko mjeseci prije nego što će biti objavljen, taj se čovjek provezao pored mene u autu. Nisam znao što da radim pa sam zapisao njegovu registraciju u mobitel.    

A tko je Anja Bakul?

Odgovor na to pitanje valjalo bi potražiti u knjizi. „Bila je tako lijepa“, rekao je Denis Šabić, književni lik koji ju je zorom ugledao mrtvu u Vrbasu. Mnogošto skriveno je u imenu. Imenovanju likova sam pristupio na način da sam izmišljenim likovima pisao puna imena i prezimena, uporno, kroz čitav roman, stvarnim samo ime ili nadimak, a oni najbliži ostali su bezimeni, oslovljavani samo prema obiteljskim ulogama. Svoje sam ime šifrirao i iznio indirektno, kroz križaljku i mjernu jedinicu iz područja fizike. Anja Bakul imala je mnogo ljubavnika. Prema njihovim imenima vidi se da nije marila za nacionalnost. 

Osim o njoj, u ovom romanu pišeš i o jednom stvarnom zločinu, točnije zločinima s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Možeš li objasniti o čemu se radi?

Na proljeće 1988. godine, u banjalučkom naselju Gornji Šeher, točnije na Grabu, jedan je pomahnitali mladić nožem ubio dvoje djece i jednu odraslu osobu, te ranio još sedam osoba, mahom djece. Nekoliko je dana bio u bijegu. U zatvoru je navodno počinio samoubojstvo. Koju godinu kasnije taj je krvavi pohod dobio nacionalni kontekst, i to na onaj klasični, prost i sirov način, kada svatko, već prema pripadnosti, priča svoju priču. Ja se jasno, od riječi do riječi, sjećam početka TV Dnevnika od večeri nakon pokolja. Začudilo me kada sam, raspitujući se o tom zločinu, shvatio da ga se malo tko sjeća, a od onih koji se sjećaju nitko mi nije znao reći više od onog što sam i sam znao. Taj sam zločin uzeo za referentnu točku, izmislivši da je iste noći u Vrbasu ispod Venecija mosta pronađeno žensko tijelo. Taj izmišljeni zločin biva važniji od stvarnog. Na taj način od samog početka postavljam pravila i najavljujem što se može u nastavku očekivati.

Nakon izlaska „Ogledala za krletku“ si kazao: „Uvijek je problematično kad čitatelj ne može razlikovati autora i naratora, a to su dvije različite stvari, ja sam to prilično zamutio u knjizi“. Koliko sada, s odmakom, misliš da si uspio, odnosno koga je više: onih što razlikuju autora i naratora ili onih što ne razlikuju?

Ne znam kojih je više. To nije ni bitno. Meni je bilo važno da fikciju i stvarnost u tolikoj mjeri izmiješam da se među njima izgubi svaka granica. U tom smislu, za roman je bolje što je više onih koji ne razlikuju autora i naratora, ali to, kako rekoh, nije bitno. Da bih stvari još više zakomplicirao, objavio sam video koji je snimio jedan od likova romana i taj se video doista može pogledati. To je dodatni upliv u stvarnost. Često je čitatelju problem razdvojiti naratora od pripovjedača, pogotovo kada se upotrijebi prvo lice. Možemo se sjetiti što se dogodilo Goranu Vojnoviću koji je završio na informativnom razgovoru u policiji, iako njegov protagonist ima svoje ime koje se ne poklapa s imenom autora. Narator u „Ogledalu za krletku“, pored moje sudbine i identiteta, kako već rekoh, nosi i moje ime. I ja ću ponekad olako skliznuti i pričajući o liku iz romana početi pričati o sebi. Da se ne lažemo, to uglavnom jesam ja.  

„Ogledalo za krletku“ je tvoj četvrti roman i sve si ih objavio u nakladničkoj kući Durieux. Njihovi naslovi su u posljednje vrijeme slabije vidljivi, a ni ti nisi aktivan na književnoj sceni. Misliš li da jedno ima veze s drugim, da je mogući razlog to što živiš u Puli ili se ti sa svojom knjigom raziđeš kada izađe i pustiš je da sama proba živjeti svoj život?

Kako sam prije spomenuo, odrastao sam uz Dedu i Dadu, starije ljude, i nikad nisam išao u vrtić. Pretpostavljam da mi neke socijalne vještine otud nisu posve izgrađene. Nisam aktivan niti na jednoj društvenoj mreži, nisam nešto nametljiv u društvu, teže prilazim ljudima, živim u Puli, daleko od centra književnih zbivanja, a bit će da se i naslanjam na neke pogrešne šankove, obzirom da se za šankovima mnogošto dešava i rješava. Nisam sociopat, daleko od toga, ali sve navedeno itekako utječe na vidljivost, kako mene tako i mojih knjiga. Durieux je važna izdavačka kuća koja danas, istina, živi u sjeni one negdašnje. Krajem devedesetih godina i kroz ovo stoljeće i tisućljeće čitao sam odlične knjige koje su izdavali, od sjajnih autora poput Jergovića, Ćosića, Dežulovića, Nikolaidisa, Lovrenovića, Mehmedinovića, Mraovića, Karahasana…, lista je to koja nema kraja, a usput sam se divio i njihovim knjigama, što bi se ono reklo, kao predmetima, te sanjao da i ja objavim knjigu za Durieux. Kao posvetu maštariji tog mladića zamolio sam Dražena Tončića da prijelom i tip slova mog romana „Stogodišnje djetinjstvo“ budu iz tog doba. Učinio je to. Teško je pronaći izdavača za prvi roman, a Durieux me prihvatio široke ruke. Među nama vlada drugarski odnos. Pitanje je što bih do sad objavio da nije bilo njih. Pare nisu problem. Para nema.  

Ti si u Pulu došao 1994. godine. Kako je bilo zvati se Amir u Banjaluci od 1992. pa do tada?

Bile su to veoma teške godine, ispunjene napetošću, strahom i poniženjem. Vladao je strašan režim koji je sve drukčije i drugo isključivao i proganjao, na bezbrojne načine zagorčavao ili prekidao živote. I danas mi nije posve jasno kako neki primitivni ljudi slabe pameti mogu tako lako svladati abecedu fašizma i s takvom je predanošću sprovesti u djelo. Nastrahovao sam se u tom periodu za čitav život i dugo mi je trebalo da se tog straha riješim, ako sam ga se uopće riješio. I danas se prepadam na stvari na koje se normalan svijet ne prepada. Dok sam, u to doba, u zgradi Gimnazije bio redovan učenik, upisan u sve školske knjige pod svojim imenom, ispitivan matematiku, biologiju, fiziku, kao i svatko drugi, na ulici je to moje ime značilo opasnost. Trebalo je samo naići na neku patrolu ili kakvu budalu, a budala, kao i patrola, u to doba nije manjkalo. Jednom su tako na platou ispred pošte zaustavili nekoliko nas i uzeli nam gimnazijske iskaznice. Specijalni policajac ih je vraćao jednom po jednom, zagledajući u imena koja su, slučajno se potrefilo, sva bila odgovarajuća, i umalo je nije vratio i meni onako kako ih je vratio njima, no najednom je zastao i prstom maknuo sliku koja se bila odlijepila i pokrila mi ime i pola prezimena, virilo je samo ono -gić, pa kad je vidio kako se zapravo zovem ulovio me za kragnu i odvukao iza nekog zida gdje mi je među oči uperio cijev svog kalašnjikova. Prijatelji su se pobunili i nadigli graju pa me ovaj tek počupao i pustio, priprijetivši da sam gotov ako me još jednom vidi neošišanog. Svi u društvu imali su dugu kosu, ali samo sam se ja morao ošišati. I naravno da to nisam učinio, no nakon toga sam shvatio da mi se valja pobrinuti za neke druge stvari. Baš u to doba, zbog prelaska na ćirilicu, mijenjale su se gimnazijske iskaznice te mi se ukazala prilika da uz onu s pravim imenom napravim još jednu s lažnim. Ta lažna iskaznica mi je barem pet puta spasila glavu. Godinama poslije rata moj ju je Deda držao na polici s knjigama u dnevnoj sobi. Ispod moje slike, otkucano školskom ćiriličnom mašinom, pisalo je Aleksandar Popović. Bilo mu je drago što sam se snašao i što je sve dobro završilo. Pomišljam da je u meni vidio ilegalca iz onog rata. Dijelili smo iste godine u dva različita rata. Ili su ovo, možda, bili tek produžeci nakon prva dva poluvremena. Kako god, bliski prijatelji su, ako bi me trebali dozvati, otad za mnom vikali: „Aco!“ Nismo imali mira, i nakon svake proživljene neugode već bi sutradan opet bili vani, a sav onaj strah učas bi bio zamijenjen smijehom. Tadašnji su derneci bili česti i žestoki, između ostalog i zato što je u devet ili deset započinjao policijski sat pa su svi koji bi došli morali ostati do jutra. Nije mi jasno kako nas nitko nije poubijao. Nije mi jasno ni kako su moji roditelji uspijevali pregurati noć strahujući, pored svega ostalog, i za tvrdoglavog sina. Kada je započela korona, a započela je na sličan način kako započinju ratovi, ja sam dospio u godine koje su početkom devedesetih imali moji roditelji. Tad sam osjetio djeliće njihovog straha. Mislim da je upravo iz sjećanja na taj strah izrastao roman „Ogledalo za krletku“.

Za tebe se odavno može reći da si Puležan, pa i Istrijan jer u Puli živiš, a u njoj ne radiš. Da li si i koliko puta od dolaska razmišljao o odlasku?

O odlasku iz Pule nikad nisam razmišljao. Općenito, otkad sam s obitelji napustio Banjaluku ja sam se želio negdje skućiti i ostati, ali to nije bilo nimalo lako. U svakom času se moglo dogoditi da nekamo krenemo u nadi da će nam tamo biti bolje. Stalno su se otvarale nove mogućnosti, te Švedska, te Norveška, te Amerika, a meni je bilo važno konačno malo stati. Kada sam završio srednju školu, a to je bilo u Rovinju, razred mi je poklonio srebrnu pločicu za privjesak na kojoj je bilo ugravirano IV. b, da ih se sjetim gdje god na svijetu nastavio živjeti. Učinili su to iz najbolje namjere, a ja sam bio povrijeđen. Pomislio sam, zar nema baš nikakve šanse da ostanem tu. S Pulom sam osjetio neobičnu povezanost od samoga početka. Ljubav prema tom gradu nikad nisam krio. Moj roman „Stogodišnje djetinjstvo“, koji mi je veoma važan, posvećen je Puli. Ta velegradska provincija ili provincijski velegrad, kako sam je jednom nazvao, u kojoj se svi putevi i pruge ulijevaju u more, grad koji je u prošlom stoljeću tri puta ostajao bez svojih stanovnika, dočekao je stanovnika koji je ostao bez grada. Devedesetih godina došao sam u ovaj grad na nečije mjesto. U njemu mi je lijepo i u njemu sam sretan. Nemam ga namjeru napuštati. Nadam se da je tako lijepo i onome tko je došao na moje mjesto u Banjaluci.  

Radiš li već na novom proznom tekstu ili si od onih pisaca kojima treba duga pauza između dva romana?

Nije da to biram, ali uglavnom mi se dogodi pauza. Iako se nije tako činilo dok sam ga pisao, ovaj me roman prilično iscrpio i ispraznio. Srećom, ne osjećam zbog toga onaj pritisak u grudima koji mi se javljao dok sam bio mlađi. U nekakvoj sam ugodnoj praznini. Ovog ljeta mi se učinilo da sam na tragu nove ideje, no ispostavilo se da sam bio u krivu. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu