Pedeset nijansi crne

"Tijekom prošle godine na razini PU-a zabilježena su 82 oštećenja automobila, što ne ocjenjujemo zabrinjavajućih podatkom s obzirom na to da pokrivamo područje od pola milijuna stanovnika. Prošle godine od 82 oštećenja vozila, zabilježeno je u četiri slučaja oštećenje vozila sa srpskim registracijskim oznakama. Dva takva događaja su zabilježena u Splitu", Marko Srdarević, v. d. načelnika PU splitsko-dalmatinske za Slobodnu Dalmaciju.

Split je, izvan svake sumnje, jedno od najljepših mjesta za život u, barem, ovom dijelu svijeta. Osim ako, recimo, nemate automobil s registarskim oznakama Beograda, pa ako niste Vlaj, "Jugoslavenčina" i tako dalje i sve po redu.

U onom, prošlom stoljeću, Dalmacija je - prema jednom zaboravljenom istraživanju s kraja osamdesetih - bila regija visokog stupnja tolerancije. Takvom, znamo, nije ostala. Gledao sam i slušao, a primjer je, u odnosu na druge, benigan da benigniji ne može biti, kako svog sugrađanina, nagrađivanog pisca, uglednog novinara, zakletog u more i u bilu boju, neizlječivog navijača Hajduka, Borisa Dežulovića, Splićani prate riječju i pogledom dok prolazi starim dijelom grada. Nismo šetali ni deset minuta, a ja sam od gostiju štekata saznao šta je sve Dežulović: "Srbin, čedo, četnik, Borivoje..." Zaboravio sam ostalo, puno je gradiva: naš je svit, znamo, kreativan. Tko hoće znati više o dobrim odnosima u gradu koji ima lijepu riječ za svakoga, osim za neke maloprije opisane, neka pita, recimo, Antu Tomića: on još ni po duvane nije otišao, a da se nije vratio bez "etikete".

Zato je, uz ostalo, vijest da je u Splitu oštećen automobil s beogradskim registarskim oznakama za mene iznenađujuća koliko bi bila ona o tome da je Split - grad na moru.

Marija Martinić, vlasnica nedavno demoliranog vozila s BG-tablama, napisala je, a Forum objavio (http://www.forum.tm/vijesti/otvoreno-pismo-marije-martinic-splitskim-vl…) otvoreno pismo gradonačelniku Splita Ivi Baldasaru, predsjedniku Gradskog vijeća Splita Borisu Ćurkoviću i predsjedniku Turističke zajednice Vedranu Matošiću, pitajući ih što će, kada i kako napraviti da se, ne njoj, nego svima sa sličnim iskustvom, ne dogodi repriza prvom zgodnom prilikom. Odgovor, koliko je poznato, nije dobila. No, sve i da ga dobije, u njemu neće – jednostavno neće – pisati ništa o suštini problema čije su posljedice, uz ostalo, urezivanje klempavog, dvadeset sedmog slova abecede na haube automobila krivih oznaka.

Kolektivni hobi Splićana, bez obzira jesu li u taj grad došli dvadeset minuta poslije Dioklecijana ili prošlog vikenda autobusom Autopoduzeća Imotski, jest mistificiranje Splita kao grada s faktorom x: nepoznanicom koja čuva tajnu svega, od sportskih i glazbenih talenata, preko lokalne politike u kojoj najljući nacionalisti postaju još veći regionalisti do shizofrenog pokušaja da se od turizma živi u nacionalizmu.

Kao i svi čestiti lokalpatrioti, Splićani za stanje u kojem se danas nalazi grad uzroke vide u drugim, kako ljudima, tako i vremenima. U Splitu je od kraja Drugog svjetskog rata do početka Domovinskoga za najmanje tri puta povećan broj stanovnika, da bi se od devedesetih do danas promijenila struktura stanovništva za, u grubim procjenama, dvadesetak posto. Na miks industrijalizacije i razvoja pratećih djelatnosti  praćen doseljavanjem umirovljenih oficira Jugoslavenske narodne armije koji su, nakon kraja službe, mogli birati gdje će starjeti – i znali su izabrati ako između Splita i, recimo, Surdulice izbor uopće postoji – stari Splićani, inače stariji i od starih štediša Ljubljanske banke, nisu gledali blagonaklono, ali jesu, kao i svi, uživali plodove razvoja. I to nemalog. Recimo, sva današnja trgovina – a ona je, uz omasovljeni zimmer frei, jedina grana gospodarstva s perspektivom duljom od dva tjedna – nije ni deseti dio one iz vremena kada je Jugoplastika imala trinaest tisuća zaposlenih i tisuću dućana u Jugoslaviji, Dalma tristo pedeset trgovačkih radnji u Dalmaciji, Koteks prvu robnu kuću u Moskvi...

Bilo je to, je li, doba u kojem je Pipi kao najpoznatiji proizvod Dalmacija vina na starije maloljetnike, zahvaljujući industriji oglašavanja, djelovao afrodizijački, dok su škverani na posao išli da rade za budućnost svoje djece, a ne vlasnikovu... Tada, nekada davno, potkraj sedamdesetih prošloga stoljeća, za Mediteranske igre održane 1979. posljednji je put naveliko investirano u gradsku infrastrukturu...  A onda je, da premotamo osamdesete, iznenađujuće brzo, što bi kazao Miroslav Škoro, došla devedeseta i Tuđman je rekao sad il' nikada, dodavši kako stari sustav ne treba popravljati nego razgraditi.

Iz onih deset tisuća vojnih stanova je, naravno spontano, otjerano četrdesetak tisuća ljudi, Lora je promijenila namjenu, a Split boju u pedeset nijansi crne. Uvod u propast zaokružen je promjenom administrativnih granica nakon koje je većina tada postojećih radnih mjesta, uza sve što ih slijedi, ostala izvan grada. Politička struktura se, naravno, raspala u roku odmah: najbolje što je imala ljevica je marginalizirano, dok je najgore otišlo u HDZ i dalje desno. Prvi su tako pokušavali izgraditi svoj novi život, dok su drugi, znamo, rušili što su stigli. Ostatak građanskog sloja, zapravo manjinski mediteranski Split, bio je jednostavno premekan i preslab za obranu od prve, najgore faze tranzicije, akumulaciju kapitala te naročito za asimilaciju novih Splićana, bez obzira jesu li u grad došli zbog ljute nevolje ili da nevolje prave.

Walter Benjamin je kazao kako je svaki fašizam posljedica jedne neuspjele revolucije. Puno drugačije nije ni s posljedicama promjena koje završavaju s rušenjem. Na kraju dugog marša prema nigdje grad kojim su nekad upravljali bečki studenti postao je grad u kojem, među ostalima, i budući studenti u slobodno vrijeme razbijaju automobile, uzvikuju ustaške pozdrave s navijačkih okuka, pune Poljud kada god ih Marko Perković pozove, vode dubokoumne rasprave o tome je li ćirilica četničko ili srbo-četničko pismo, a budućnost planiraju ostvariti čim pogode svih osamnaest parova na kladionici.

Izuzmemo li, naime, mali sjajni kreativni Split koji je uglavnom na čvrstoj poslovnoj konekciji s vanjskim svijetom, sve što je ostalo od razgradnje starog sustava su, kao i uvijek u sličnim situacijama, ruševine iz kojih raste korov.

Tuđmanov građevinski plan, jebi ga, nije podrazumijevao nikakvu izgradnju nakon razgradnje. I zato je ćorav posao ono što Marija Martinić najavljuje: "O tome što se dogodilo s političkom kulturom grada koji je nekad imao zavidan identitet i renome, a koji danas nastanjuju ljudi što zaplašeni huliganstvom ne nalaze ni snage ni potrebe da mu se suprotstave – o tome ću napisat knjigu i poslat' vam je." Neće je, tu knjigu, imati tko da čita.