Nick Cave, Austin, Pogled sa balkona Foto: Nory Angel
Negdje na polovici svog koncerta prošlog tjedna u Austinu, država Teksas, Nick Cave posvećuje pjesmu "Balcony Man" publici na balkonu prelijepog Moody Teatra i poziva ih da svaki put kad čuju riječ balkon "go nuts", polude. Naravno, ljudi na balkonu urlaju (potpisnik ovih redova punim grlom) kad Nick kaže balkon. A kaže jedno deset puta tokom pjesme. Oni u prizemlju šute.
U najavi sljedeće pjesme Cave poziva publiku u parteru da si pridruži. Mi na balkonu - sada već formirana interesna grupa - zviždimo i negodujemo. Bili smo tako posebni i bolji od ovih ispod nas čitave četiri minute! Zatečeni Cave komentira kako su Amerikanci “veoma skloni podjeli”.
I zaista, tri tisuće ljudi u Moody Theatru došli su na koncert jednog od najkonzistentnije briljantnih rock pjesnika kao što se ide u crkvu. Znači, u zajednici, s razlogom (nitko ne zaluta na koncert Nicka Cavea), i u solidarnosti. Ta unija, zasnovana na zajedničkom sistemu vrijednosti, jako brzo se raspala na blagoj provokaciji i instantnom tribalizmu.
Moody Theater se podijelio na balkon i parter oko jedne pjesme, i momentalne naklonosti velečasnog Cavea. S druge strane, karte na balonu su jeftinije od karata u parteru. Ekonomska demarkacijska linija prati arhitekturu dvorane. Svejedno. Nije nam puno trebalo da od jednog tima postanemo dva.
Sport, politika i rock’n’roll su oduvijek bili plodno tlo za plemenske nagone. Zato imamo klubove, stranke, nove i stare valove, našu i njihovu stranu terena, parlamenta i dvorane. Polarizacija je moćna profit mašina, ultimativni motivator za mobilizaciju oko nacije, dresa ili pjesme.
Ništa od toga nije novo. Nova je brzina i strast s kojom se Amerika (i dobar dio ostatka svijeta) cijepa iznutra. Caveov "Balcony Man" u Moody Teatru nije metafora nego doslovni odraz stvarnosti.
Kao što je to i istraživanje veoma kredibilnog Brookings Institution koje pokazuje da gotovo 25 posto Amerikanaca opravdava nasilje da "spasi" zemlju od propasti. To je kritična masa, koja eksponencijalno raste - čitavih 8 posto u samo dvije godine!
Dalje, jedan od tri republikanaca vjeruju da će "pravi američki patrioti" možda morati nasiljem braniti svoje vrijednosti. S njima se slaže 22 posto neovisnih glasača i 13 posto demokrata.
U tom kontekstu zanimljiva je izjava Mike Johnsona, kojeg su nakon tri tjedna kaosa i unutarstranačkog rata u stilu parter (ultra desni) protiv balkona (srednja struja) republikanci ustoličili kao lidera (speaker) u Kongresu. Između speakera i predsjednika je samo potpredsjednik. Dakle, bitna funkcija.
Speaker Mike kaže da je "svijet je u plamenu", ali da će republikanci funkcionirati kao "dobro podmazani stroj" (“well-oiled machine”). Možda ne u jednoj rečenici, ali svakako u jednoj misli, Johnson kombinira plamen i ulje, odnosno vatru i naftu. To nije gaf, nego agenda u zemlji koja srlja u pandemonium.
Johnson je super-konzervativni kršćanski nacionalist iz Lousiane i glavni kongresni arhitekt republikanske pravne strategije napravljene s ciljem da 2021. godine ne dođe do mirnog prijenosa vlasti. To se, podsjećam, dogodilo nakon što je masa Trumpovih obožavatelja nasilno provalila u Kongres, i umalo objesila Mike Penca. Bilo je ranjenih i mrtvih. On je Trumpov covjek.
Johnson je o plamenu i ulju pričao ujutro. Poslijepodne istog dana rezervist je ubio 18 ljudi u državi Maine. Kombinacija nafte i vatre su isto sto i mješavina ekstremizma i poluautomatske puške.
Amerikanci, kaže Stephen King u kratkom eseju u New York Timesu, nikada neće riješiti problem masovnih pucnjava. Zato što vole vatreno oružje i spremni su za to platiti krvlju. King je u pravu. Oružje i novac su jedine zaštićene kategorije ovdje. King, međutim, zanemaruje još jednu bitnu transakciju koja je dio ove jednadžbe. Plaćanje nije samo u krvi, nego i u novcu.
Pare su mito koji moćna Nacionalna asocijacija za vatreno oružje (NRA) plaća zakonodavcima na svim razinama da nastave potpunu legalizaciju svog oružja (uključujući automatsko) na američkim ulicama. Samo da bi proizvođači i dileri istih zaradili pedeset i dvije milijarde dolara godišnje. Ta svota, kao i postotak Amerikanaca koji opravdavaju nasilje u političke svrhe, također eksponencijalno raste.
Nick Cave je koncert u Austinu zaključio pjesmom koja kaže da "Ljudi nisu dobri" (People ain’t no good). "Ljudi nisu dobri. Svi to znamo. To se vidi gdje god da pogledaš. Ljudi nisu dobri. Uopće.” Cave je ovo napisao sredinom devedesetih, čovjek slomljenog srca i izgubljene nade. Od tada je Nick izgubio dva sina i – čudesno - promijenio svjetonazor. On, rekao nam je u Austinu, više ne vjeruje u ovu pjesmu. Mi, i na balkonu i u parteru, pjevali smo je jednim glasom, ponovo zajedno, vjerujući, osjećam, u Caveov instinkt iz devedesetih. Tko je u pravu?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu