Državnim programom prije deset godina bilo je predviđeno 400 poduzetničkih zona, danas ih imamo čak 900 više
Izvještaj o reviziji učinkovitosti osnivanja poduzetničkih zona kojeg je ovih dana objavio Državni ured za reviziju otkrio je kaos koji vlada u politici razvoja popularnih zona. Izvještaj se, potpuno očekivano s obzirom na drži-vodu-dok-majstori-odu praksu sadašnje i proteklih vlasti, svodi na to da osim načelnih programa i „planova“ o osnivanju poduzetničkih zona, bilo kakve druge sustavne politike o poduzetničkim zonama zapravo – nema.
U konačnici to je rezultiralo time da Hrvatska ima predviđeno čak 1308 poduzetničkih zona kojima su osnivači 515 jedinica lokalne samouprave i tri županije. Naravno, to je situacija na papiru. U praksi, krajem 2013. godine poduzetnička aktivnost se odvijala u 451 zoni odnosno samo trećini njih, a u tim je zonama bilo zaposleno nešto manje od 70 tisuća ljudi.
Prva potvrda kaosa tako dolazi iz informacije da se prvim državnim programom kojim su prije desetak godina popularizirane poduzetničke zone, predviđalo ukupno njih četristotinjak (prosječno dvadesetak zona po županiji). Danas ih imamo 900 više. Čak i županije sa najmanjim brojem poduzetničkih zona (Požeško-slavonska, 30, i Virovitičko-podravska, 34) ih imaju više nego što se predviđalo, a najviše ih u planovima imaju Splitsko-dalmatinska (166) i Istarska (105) županija
U uredu za reviziju stoga diplomatski kažu kako „nije u dovoljnoj mjeri primijenjen“ pristup „integriranog planiranja na županijskoj i lokalnoj razini (..) jer nije bilo odgovarajuće suradnje županije te gradova i općina.“ I zbog toga preporučuju „prije osnivanja poduzetničke zone izraditi stručnu podlogu opravdanosti izgradnje poduzetničke zone putem anketiranja poduzetnika ili pozivom na prijavu interesa“. Drugim riječima, lokalnim moćnicima se zamjera olako proglašavanje i oglašavanje poduzetničkih zona bez imalo informacija ili ispitivanja o stvarnom interesu ili poželjnosti ili potrebi tih zona.
Inače, četrnaest preporuka koje je Ured za reviziju dao državnim i lokalnim vlastima pokazuju da se praksa razvoja poduzetničkih zona u Hrvatskoj svodi na postulat: „nema informacija, nema planiranja, nema koordinacije, nema praćenja, nema kontrole“.
Druga potvrda kaosa dolazi kroz brojku o ulaganjima. Do kraja prošle godine u sve zone investirano je državnih 3.37 milijardi kuna. Od toga je 460 milijuna kuna investirano u 260 zona koje nisu u funkciji. Bačen novac samo zato jer su se zone proglašavale bez plana, programa i potrebe.
Poduzetničke zone u Hrvatskoj su se dosad propagirale kroz tri programa: Program razvoja poduzetničkih zona 2004.-2007., Program poticanja malog i srednjeg poduzetništva 2008.-2012., dok je lani u srpnju donesen Zakon o unapređenju poduzetničke infrastrukture.
Prvotnim programom otprije desetak godina predviđalo se 10.000 novozaposlenih godišnje u zonama kao i rast udjela proizvodnih subjekata u poduzetničkim zonama s tadašnjih 20 na 80 posto. Niti jedan od ovih ciljeva nije ispunjen. Kao što smo već spomenuli u zonama radi nešto manje od 70 tisuća ljudi, a revizija otkriva da tek polovica aktivnih poduzetnika u zonama obavlja „proizvodno-prerađivačke djelatnosti“.
Krajem prošle godine u aktivnim poduzetničkim zonama poslovala su 2674 poduzetnika, a osim njih postojalo je još čak 1404 poduzetnika koji nisu aktivni.
Najuspješnija je u upravljanju zonama Primorsko-goranska županija sa 382 aktivna poduzetnika u 40 poduzetničkih zona koji zapošljavaju 7905 ljudi. Jedino je više zaposlenih bilo u zonama Zagrebačke županije, njih 8500, ali u manje poduzeća (224) i u manje zona (33). Ističu se još i Istarska županija (6352 zaposlena u 281 kompaniji u 52 zone), Međimurska koja u relativno manjem broju kompanija (145) u 31 zoni zapošljava impresivnih 7876 radnika te Varaždinska sa 6882 zaposlena u dvjestotinjak kompanija i tridesetak zona.
Najslabije rezultate, pak, imaju Vukovarsko-srijemska, Ličko-senjska i Virovitičko-podravska županija u čijim poduzetničkim zonama nije zaposleno niti po tisuću radnika.
Od ukupne površine predviđenih 1308 zona čak 41.8 posto zemljišta nalazi se u vlasništvu privatnih osoba. Ostatak se nalazi u državnom odnosno vlasništvu općina, županija i gradova. Od zemljišta koje se sad nalazi u rukama jedinica lokalne samouprave desetak posto je otkupljeno od privatnih vlasnika. Za tih desetak posto privatnim vlasnicima je isplaćeno gotovo 460 milijuna kuna odnosno prosječnih 538.3 tisuće kuna po hektaru. Kad bi se i ostatak zemljišta otkupljivao po toj cijeni ukupno bi samo za zemljišta država trebala odvojiti još dodatnih 6.8 milijardi kuna.
Planiranje poduzetničkih zona na parcelama koje su u privatnom vlasništvu otvara jako puno mogućnosti za manipulaciju cijenama i nepoštenu zaradu. Općina, primjerice, proglasi neku privatnu parcelu poduzetničkom zonom te je kao strateški interes po visokoj cijeni otkupi od vlasnika da bi je nakon toga prodala ili dala u najam poduzetniku koji tamo obeća otvoriti tvornicu ako zemljište dobije po prihvatljivoj (čitaj: niskoj) cijeni.
U uredu za reviziju stoga preporučaju kako bi se poduzetničke zone trebale osnivati na zemljištu koje je u vlasništvu jedinica lokalne samouprave ili RH „jer na taj način nema troškova otkupa zemljišta“.
Problemi se nastavljaju jer u reviziji stoji da se dio zemljišta koje je predviđeno za poduzetničke zone „nije u funkciji poduzetništva“. Zamjerka revizora vrti se oko toga da se ugovorima koje lokalne vlasti sklapaju s poduzetnicima ne stavljaju odredbe koje bi ih primoravale da zemljište stave u poduzetničku funkciju u nekom određenom roku ili da u suprotnom vrate zemljište.
Zbog toga revizori kažu da bi trebalo „u ugovore o prodaji zemljišta ugraditi odredbe, s ciljem zaštite javnih interesa i svrhe radi koje su uspostavljene poduzetničke zone“ odnosno „postupati u skladu sa zaključenim ugovorima o darovanju s Republikom Hrvatskom, odnosno s darovanim zemljištem raspolagati u svrhu izgradnje (proširenja) poduzetničkih zona s ciljem razvoja gospodarskih aktivnosti te uspostaviti učinkoviti mehanizam izvješćivanja i kontrole.“
Još jedna zamjerka Ureda za reviziju je nedostatak informacija o zonama pa se niti potencijalni zaludjeli poduzetnici nigdje ne mogu informirati o njihovom postojanju i mogućnostima koje pružaju. Taj problem je trebao riješiti prošlogodišnji zakon kojim je osnovan registar poduzetničke infrastrukture, no podaci u njemu su nepotpuni, a revizori primjećuju i da bi dobro došlo da nisu samo na hrvatskom.
Četrnaest preporuka iz kojih se vidi da je kaos u osnivanju poduzetničkih zona toliki da se preporuča i „utvrditi naziv zone koji će se koristiti u svim planskim, službenim i pravnim aktima te način upravljanja kako bi se olakšalo praćenje razvoja poduzetničke zone“ što znači da su se u praksi za iste zone koristili razni nazivi ovisno o tome na kojoj se razini lokalne samouprave pričao o njima.
Zaključak nakon obavljene revizije o učinkovitosti osnivanja i ulaganja u opremanje i razvoj poduzetničkih zona može se svesti na to da se zone kod nas osnivaju navrat-nanos, kako se kome u nekoj općini, gradu ili županiji sprdne, bez ispitivanja potrebe ili isplativosti, zbog čega se bacilo 460 milijuna kuna. Stoga nimalo ne treba iznenađivati činjenica da se ciljevi njihovog osnivanja nisu ispunili te što je još jedna gospodarska inicijativa niza prošlih i sadašnje vlasti neuspješna. Istinsko bi iznenađenje bilo da nešto uspije.