Povijest SDP-a sastavljena je od potrošenih kadrova koji sada osnivaju nove stranke

Kako tko izađe iz SDP-a, osnuje novu stranku. Zadnji primjer je bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy, koja je oformila svoj Orah, a bivši gospodarski strateg te stranke Ljubo Jučić, kako je najavio za Forum.tm, osniva svoju partiju (http://www.forum.tm/vijesti/ljubo-jurcic-osniva-stranku-kojoj-ce-prioritet-biti-otvaranje-radnih-mjesta-1102#overlay-context=vijesti/ljubo-jurcic-osniva-stranku-kojoj-ce-prioritet-biti-otvaranje-radnih-mjesta-1102).

Njih dvoje nisu usamljen slučaj. Cijela povijest SDP-a zapravo stane u povijest trošenja svojih članova. Već na svom početku, SKH-SDP krenuo je u tom smjeru. Jedini cilj tadašnjeg predsjednika Ivice Račana bio je da se riješi svih koji mu mogu biti balast u njegovoj viziji reforme Saveza komunista Hrvatske u Stranku demokratskih promjena.

Prvi su bili "ortodoksni" komunisti. Letjeli su iz članstva ili im je bilo jasno sugerirano da odu iz takvog SKH-SDP-a. Najprije je tu bio predsjednik zagrebačke organizacije i profesor na Fakultetu političkih znanosti, nedavno preminuli Dag Strpić, a njegov put slijedili su i ostali koji na Glavnom odboru nisu dobili većinu. Među njima i profesor Ivan Šiber, koji je čak i pobjedu koalicije 2000. dočekao u sjedištu HSS-a. (sic!)

Račan je prilično vješto eliminirao "stare kadrove" ne bi li izabrao nove. A među tim novima odabrao je Zdravka Tomca, dugogodišnjeg člana SKJ i profesora na onom istom Fakultetu političkih znanosti. Međutim, za razliku od Strpića, koji je imao svoju nit, Tomac je slijedio partijsku, pa mu nije bilo teško kasnije prešaltati se i na crnu.

Nije tada Račana smetalo što Tomac, njegov zamjenik, u svojoj kolumni u Nedjeljnoj Dalmaciji otvoreno piše da će, ako to predsjednik svih Hrvata  Franjo Tuđman zatraži, i on potpisati pristupnicu HDZ-a. Iz njegova tadašnjeg teksta iščitava se nešto drugo: Tomac je htio ući u HDZ, ali mu je Tuđman poručio da je korisniji u SDP-u.

I tako je SDP na parlamentarnim izborima devedesetih preko noći prešao izborni prag od pet posto i očišćen ušao u Sabor. Da bismo bili jasniji, SKH-SDP je na prvim izborima osvojio 35 posto glasova, a nedugo nakon toga riješio se "svojih" 13 srpskih zastupnika za koje su glasali građani u dijelu tadašnje SRH gdje su Srbi činili velik dio stanovništva. U Kninu je, primjerice, tada pobijedio SDS.

Otpadali su Srbi, jedan po jedan, baš kao što su otpadali i Branko Horvat i Nikola Visković, stručnjaci kakve SDP više nikad neće ni tražiti, a kamoli imati.

Račan je čistio stranku, i to isključivo u Zagrebu. U Rijeci je SKH-SDP bio prejak da bi mu krenuo rušiti vodstvo (čitaj: Slavko Linić), a u ostalim gradovima toliko minimaliziran da je, na primjer, u Šibeniku Ivan Ninić – još jedan bivši SDP-ovac – osobno lijepio stranačke plakate po gradu. Ili Marin Jurjević Baja – do prije koji dan prvi splitski SDP-ovac – koji je održavao sastanke članstva u strogoj konspiraciji, kao da osniva ćeliju KPJ usred Karađorđevićeve Jugoslavije.

Biti SDP-ovac u to vrijeme nije bila baš neka preporuka. Osim vodstvu stranke, koje je izabralo i "svoje" Srbe, poput Milanke Opačić, čija je epizodna uloga bila statirajuća kako devedesetih, kad se putem nacionalne kvote našla u Saboru, tako i danas.

Godine 1994., u cilju dodatne "dekomunizacije", Račanovoj se već očišćenoj skupini pridružuje Socijaldemokratska stranka Hrvatske na čelu s Antunom Vujićem i SDP-u kasnije bitnim članovima Željkom Antunović i Igorom Dragovanom. Što se dogodilo sa socijaldemokratskim opredjeljenjem ostalih članova te marginalne grupacije, nije ovdje pitanje. Konstatirat ćemo samo da je Miroslav Tuđman u međuvremenu postao šef tajnih službi, ražalovani časnik i, na kraju, HDZ-ov saborski zastupnik.

Račanu su jednostavno svi bili draži od starih partijaša. Tako mu je bio miliji i Milan Bandić, koji je po Peščenici tražio sudrugove, nego svi oni istarski SKH-SDP-ovci koji su nakon izbora gotovo plebiscitarno prešli u IDS.

S takvom mutavom politikom lišenom svake ideologije ("Ljudima to smeta, nema smisla baviti se pitanjima koja su daleko iza nas", govorili su tadašnji SDP-ovi aduti kad bi se ugasile kamere) Račan je u koaliciji s Draženom Budišom i HSLS-om i uz pomoć Porečke skupine dobio izbore.

Dežurni kritičari rekli bi da bi ih nakon tužnih HDZ-ovih godina dobio bilo tko.

Račan ni tada nije krenuo u juriš, nego je vrijeme gubio na mrcvarenje koalicijskih odnosa. Rješavanje privatizacijskih marifetluka ostalo je na čekanju.

SDP se punio novim kadrovima među kojima je bio i Zoran Milanović. Mlad i perspektivan, jasan i odlučan, obrazovan i načitan. Nasjeo je i Račan.

Pomislio je da je ovaj sve ono što nisu bili svi oni mudri sijedi ljudi s početka priče koje je bez puno razmišljanja potjerao iz stranke.

I bio je u pravu. Čim je ovaj zasjeo na čelo partije, puno odlučnije od Račana krenuo je s čišćenjem. Nekadašnji visoki SDP-ovi kadrovi, najprije Račanove vedete poput Željke Antunović, Antuna Vujića, Davorka Vidovića i Ivice Pančića, a kasnije i probrani, koje je sam odabrao, bili su pometeni puno brže i bezbolnije nego što je Račan micao svoje "komuniste", ali - baš kao i devedesetih - malo je tko u toj stranci digao glas protiv. Svi su oni znali kako su došli na funkcije, pa su se negdje u dubini duše ipak nadali da će preživjeti.

Ljubo Jurčić nije, pa osniva stranku. Baš kao i Mirela Holy, iako, i to uz puno sreće, mogu računati na tek pokojeg zastupnika.

Pitanje je zašto uz više od sto postojećih političkih stranaka niču nove. Nije valjda da ove ne valjaju…