Razum neće prevladati

Sve više analitičara i komentatora upozorava kako su američko-ruski odnosi u opasnoj spirali zaoštravanja, iz čega izvode i zaključak o mogućnosti izravnog vojnog sraza dviju država, jedne nedvojbeno super sile i druge - sve prije nego samo regionalne sile (kako ju je ne tako davno posprdno nazvao Obama) koja upravo u Siriji demonstrira svoju sposobnost da kandidira za status super sile.

Izvorište takvoga sve opasnijeg stanja nije – kako bi nas neki voljeli uvjeriti – agresivna politika Kremlja i Putinovi neutaženi apetiti za tuđim teritorijima, nego nesposobnost Washingtona da prihvati činjenicu da ne može „od sada do vječnosti“ određivati što će se događati u cijelome svijetu, da ne može – najjednostavnije rečeno – biti bogomdani gospodar svijeta. A da su takve ambicije, pretočene u konkretnu politiku, itekako žive,najbolje svjedoče dvije nedavne izjave američkoga predsjednika. Za govornicom Ujedinjenih naroda rekao je, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu, kako vjeruje da je ono što je dobro (što se sviđa) Sjedinjenim Državama, dobro i za najveći broj zemalja svijeta. Je li ponudio ikakvo obrazloženje za tu izjavu? Nije. A nedugo nakon toga, komentirajući sporazum (sporni, suvišno je i reći) o slobodnoj trgovini s nizom zemalja pacifičkog područja (pandan onome što se iza kulisa, ali sve tvrđe nameće i Evropskoj uniji), kako Sjedinjene Države moraju biti te koje će stvarati pravila globalne trgovine. Ni ovdje nije ponudio objašnjenje, ali je dodao nešto vrlo indikativno, javno otvarajući „američku drugu frontu“ na svjetskoj sceni. Rekao je, naime, ovo: „Ako mi ne budemo formulirali ta pravila, pogodite tko će to raditi? Kina!“

Trenutno, područje sučeljavanja SAD i Rusije postala je Sirija, gdje Rusi zapravo odrađuju posao za cijelu civiliziranu zajednicu. Uništavaju, doslovno, tzv. Islamsku državu. S time što su ruski udari djelotvorni, što se za američke (i savezničke, uključujući od nedavno i francuske) ne bi moglo  reći. Amerikanci su počeli bombardirati ISIL prije godinu dana. Ne samo da ga nisu oslabili, nego je područje pod kontrolom tih krvoloka i ubojica, zaogrnutih plaštem vjerskoga fanatizma, povećano – i u Siriji, i u Iraku. Za razliku od toga, nakon desetak dana ruskih udara, islamisti bježe. Cijeli je problem u tome što Washington (koji je, neselektivno naoružavajući i podržavajući svakoga tko je bio protiv Asada) stvorio Islamsku državu i što je ni sada, mada vjerojatno ipak shvaća u kakvu se potencijalnu opasnost ona pretvara, ne želi uništiti, jer mu je krajnji cilj ostao isti: promjena režima u Siriji. Rusi, s druge strane, dobro znaju što će im se događati u zakavkaskom području, ukoliko islamisti u Siriji i Iraku odnesu prevagu. Pa oni, doslovno, udarima u Siriji brane (i) sebe.

Druga je strana iste medalje već spomenuta nespremnost Washingtona da prihvati Rusiju kao jednakopravnog partnera. Zato je Putinov poziv upućen iz Opće skupštine UN da se stvori međunarodna koalicija protiv ISIL-a, nešto poput antihitlerovske koalicija (tako je doslovno rekao), ostao bez odgovora. Amerikanci su zlurado objavili da je u „njihovoj“ koaliciji nekih šezdesetak država (uglavnom poslušnika koji borbi protiv ISIL-a neće pridonijeti ni na koji način), izrugujući se Rusima zbog toga što su u „ruskoj koaliciji“ samo četiri zemlje: Rusija, Sirija, Iran i Irak. Da, četiri, ali ključne, s time što bi uključivanje Iraka nakon više od punog desetljeća uvođenja „američke demokracije“, moralo Washington posebno zapeći (pogotovo što Bagdad najavljuje da bi mogao tražiti od Rusa da napadaju ISIL i na području Iraka!).

Umjesto zdravorazumskog pristupa stvari, svjedoci smo zaista neobičnog političko-medijskog spektakla: žestoke medijske kampanje protiv Rusije (na koju se oslanja politika koja ju – objektivno – i formira) zbog toga što napada organizaciju za koju je do početka ruskih udara upravo Zapad tvrdio kako je smrtna opasnost za našu civilizaciju; i što pri tome surađuje s međunarodno priznatom vladom u Damasku koju Washingtom, London i Pariz uz skupinu arapskih saveznika, a suprotno međunarodnome pravu, nastoji srušiti. Taj izvana potaknuti i finacirani rat protiv sirijskog režima osnovni je uzrok vala izbjeglica što je krenuo nakon golemih razaranja kojima je rezultirao rat protiv Asada. Danas su, međutim, tzv. mainstream mediji na Zapadu puni tvrdnji tipa: da se Asad nije toliko odupirao pobunjenicima, ISIL nikada ne bi ojačao, dakle za sve što se događa i opet je kriv Asad. Ima li to veze sa zdravim razumom? Nema.

Tvrnje kako Rusi neselektivno ubijaju civile i napadaju tzv. umjerene pobunjenike (za koje je Washington ne tako davno priznao da ih ne može pronaći, a sada je ukinuo i program pomoći u kojem je utrošeno pola milijarde dolara s učinkom da su se na terenu protiv Asada borila petorica tako obučenih „boraca za slobodu“ – moglo se to čuti u Kongresu), pojavile su se na društvenim mrežama i prije prvih ruskih zračnih udara (!).

Za fotografiju koja je prikazivala „majku s ranjenim djetetom nakon ruskog bombardiranja“ ustanovljeno je da je objavljena na internetu prije nekoliko mjeseci i da je snimljena na drugoj lokaciji. Kada su Rusi s brodova u Kaspijskom moru ispalili na ciljeve u Siriji 26 krstarećih projektila, Amerika je objavila kako su četiri rakete pale na područje Irana, pa se – eto – vidi koliko je pouzdano rusko oružje. Rusi su odmah demantirali, Iranci nakon njih, pa nova američka verzija glasi: „Imali smo indicije da su četiri rakete pale u Iranu. Ako je to točno, onda je to vrlo opasno.“ Dakle, „indicije“ i „ako“. Uporno se tvrdi, bez ikakvih dokaza, kako Rusi uopće ne napadaju ISIL, nego samo one koji se bore protiv Asada, pri čemu je svakome tko iole nešto zna o stanju u Siriji jasno da tzv. Slobodna sirijska armija praktično ne postoji, da pobunjenika što ih zovu umjerenima – nema i da se protiv Asada bori šarolika grupacija džihadista i terorista, na čelu s ISIL-om. I da su jedine trupe na terenu koje im se opiru – Asadova armija i kurdske milicije (koje bi Erdoganova Turska, zakleti neprijatelj Asada, najradije zbrisala sa lica Zemlje, a iz svojih partikularnih interesa).

Dotle, Amerikanci bombardiraju bolnicu Liječnika bez granica u Afganistanu, mada su prethodno dobili njezine točne koordinate, te pobiju desetak pripadnika bolničkog osoblja i još nekoliko pacijenata (dokazano!), Saudijci koji već tjednima ubijaju (i) civile u Jemenu, zbrišu cijelo jedno svatovsko društvo (također dokazano!). I što se dogodi? Ništa. Uzbuđuje li se itko zbog toga? Jedva. Ali zato glavni tajnik NATO, Jens Stoltenberg, brza s izjavom kako je savez spreman i trupama pomoći svojoj članici Turskoj da se obrani od napada iz Sirije (a nakon što su ruski avioni dva puta okrznuli turski zračni prostor i Moskva se zbog toga ispričala). Istodobno Washington energično demantira da na bilo koji način surađuje s Rusima, precizirajući kako glavni stožeri dviju zemalja razmjenjuju samo „tehničke podatke“, da se avioni dviju zemalja ne bi sukobili nad Sirijom.

Kada je Hitlerov Treći Reich napao Sovjetski Savez, britanski premijer Winston Churchill, uvjereni antikomunist, trenutno je pružio ruku Moskvi (da bi se svojemu antikomunizmu vratio nakon pobjede nad naci-fašizmom). Zdrav mu je razum govorio kako je nacizam daleko veća i akutnija opasnost i od ideje komunizma i od boljševizma u koji je ta ideja degenerirala pod Staljinom. Danas očito u tzv. demokratskom svijetu, poglavito u Sjedinjenim Državama nema ni trunke zdravoga razuma koji bi nalagao podršku borbi protiv ISIL-a kao nedvojbeni prioritet. Globalni je prioritet i dalje zadržavanje uloge „gospodara svijeta“, a regionalni – rušenje Asada. Kako će se provesti predsjednik Evropske komisije, Jean Paul Juncker, zbog izjave da Evropa mora normalizirati odnose s Rusijom i da je neprihvaljivo da Washington Evropi diktira kakvi će biti njezini odnosi s Moskvom, ostaje da se vidi.

No, sve do sada viđeno opravdava nimalo optimistički  zaključak kako razum neće prevladati. Sa svim konzekvencama što iz toga zaključka proizlaze; pa i za Hrvatsku.