Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci (5)

Goran Hutinec, profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakuteta, Odsjek za povijest, još je jednom reagirao na tvrdnje Igora Vukića, tajnika ”Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”. Rado bismo ovaj peti nastavak tužne priče o Jasenovcu na Forum.tm-u nazvali nastavkom polemike, ali polemike ovdje zapravo nema, a i teško je može biti između priučenih povjesničara s amaterskim revizionostičkim težnjama i profesora koji desetljećima proučavaju taj tužan period hrvatske povijesti. Pročitajte zašto. 

Prvi tekst na Forum.tm-u napisala je predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove spomen područja Jasenovac Nataša Mataušić 1. srpnja koji možete pročitati ovdje.. Na njega je reagirao Igor Vukić što možete pročitati ovdje da bi njega potom ispravio Goran Hutinec ovdje  da bi se opet javio Vukić ovdje 

Ispravak donosimo u cijelosti.

Reagirajući na niz neistina koje je Igor Vukić nedavno iznio u pogledu stradanja djece u jasenovačkom sustavu logora podcijenio sam njegovo neznanje i neinformiranost, i nisam mislio da će biti potrebno još jedno obraćanje javnosti po tom pitanju.

No, budući da se Igor Vukić sve dublje i nepovratnije utapa u ponoru vlastitog neznanja, ili možda ipak malicioznosti, ovaj je tekst potreban kako bi se iz javnog diskursa iskorijenile laži i obmane koje su još u prošlom stoljeću poricatelji Holokausta širili o nacističkim logorima, a Vukić ih danas pišući o ustaškom sustavu jasenovačkih logora nespretno pokušava transplantirati u Hrvatsku.

PROMAŠENI VUKIĆEVI POKUŠAJI

Prije svega, valja se osvrnuti na Vukićeve logičke akrobacije kojima u reagiranju objavljenom 1. rujna 2017.[1] pokušava svojim kritičarima pripisati vlastite zablude. On je, naime, u odgovoru Nataši Mataušić između ostalog ustvrdio: "Osim djece koja su s Kozare prošla, uglavnom, pored logora u Jasenovcu i otišla na druga mjesta u NDH, u logoru nije bilo ni izdaleka tako velike skupine djece."

Ta mu je lažna tvrdnja trebala poslužiti kao jedan od argumenata kojim osporava popis žrtava JUSP Jasenovac, u kojem su navedene 20.101 dječje žrtve. Moje ukazivanje na logičku grešku koju čini pišući isključivo o srpskoj djeci, čijih imena na tom popisu ima više od 12.000, a ne 20.101, te ignoriranjem romske i židovske djece koja čine još preko 7.000 imena na istom popisu, pokušava nespretno izvrnuti u podršku svojoj izvornoj tezi o tome da srpska djeca u jasenovačkom logorskom sustavu nisu ubijana, već spašavana.

Nije to ništa novo u negacionističkom arsenalu obmana i laži. Pars pro toto je dobro poznata figura, ili bolje rečeno logička greška, osobito česta među poricateljima nacističkih zločina, pa nimalo ne čudi da je i Igor Vukić pokušava primijeniti. Prvo se koncentrira isključivo na srpske zatočenike jasenovačkog logorskog sustava, potom umanjuje njihov broj, pa negira činjenicu da su masovno ubijani, bez obzira na sve dokaze koje pobijaju njegove neistinite tvrdnje, a naposljetku takve konstrukcije plasira kao "činjenicu" koja bi trebala poslužiti kao temelj u osporavanju spoznaja o jasenovačkim strahotama ne samo u pogledu srpskih, već i svih ostalih žrtava.

Pritom će, suočen s dokazima koji jasno pokazuju da su lažne njegove tvrdnje kako u jasenovačkom logoru osim kozaračke nije bilo "tako velike skupine djece" čak priznati da je ipak bilo određenih grupa zatočenika s većim brojem djece, no odmah potom zabarikadirat će se u stari zaklon prokazanih negacionista: tvrdnje o navodnoj političko-propagandnoj kontaminaciji dosadašnjih istraživanja, praćene pozivom na nova istraživanja koja bi utvrdila "barem približno realnu sliku".

Na Vukićevu žalost, niz stručnjaka već desetljećima neopterećen bilo kakvim političkim ili propagandnim teretom istražuje tu tematiku, a "barem približno realna slika" je već odavno utvrđena. Mnogi među nama ne samo da nisu opterećeni hrvatskom politikom, nego čak nisu ni državljani ove zemlje, niti imaju ikakve izravne ili neizravne veze s Republikom Hrvatskom ili hrvatskim narodom, izuzev svog profesionalnog interesa za teme koje, na nesreću, zadiru i u hrvatsku prošlost, poput masovnog nasilja počinjenog u toku Drugog svjetskog rata i Holokausta.

Nalazi takvih istraživanja su vrlo eksplicitni – jasenovački sustav logora je bio mjesto masovnog zatvaranja i izrabljivanja po rasnoj i političkoj osnovi, uključujući i djecu, u kojem su se osobito u toku 1942, ali i u drugim razdobljima događale masovne egzekucije, s najvećim brojem žrtava među pripadnicima srpskog, romskog i židovskog naroda.

Čini se da tu nije pravo pitanje koliki je broj jasenovačkih žrtava, već  – koliki je broj Igoru Vukiću dovoljan? Pritom su uzaludni njegovi pokušaji da razdvoji sustav jasenovačkih logora, koji pored centralnog logora Jasenovac-III uključuje i ostala mjesta zatočenja i/ili masovnih likvidacija u samom mjestu Jasenovac i okolici poput sela Uštice i Gradine, ali i Staru Gradišku i niz logorskih ekonomija, a u pojedinim fazama čak i logore u Đakovu i Lepoglavi. Naime, i same ustaške vlasti koristile su prilikom deportacija (kod kojih su sačuvane liste zatočenika, uključujući i nemali broj djece i maloljetnika) formulu o slanju "u Jasenovac i Staru Gradišku",[2] pri čemu je potonja ispostava jasenovačkog logorskog sustava najčešće bila namijenjena upravo zatvaranju djece i žena.

Niz židovske djece spomenute u tim dokumentima, a deportirane u jasenovački sustav logora nije naveden u popisima žrtava JUSP Jasenovac iako se bez sumnje iz njega nisu vratili na slobodu, što samo osnažuje tvrdnje o nepotpunosti tih popisa, u koje djeca vrlo često nisu upisivana jer svjedoci koji su poslije rata iznosili raznim komisijama podatke o stradalima jednostavno nisu dovoljno precizno znali njihova imena ili točnu dob.

Vukićevi stalni pokušaji da se govoreći o jasenovačkom logorskom sustavu raspravlja isključivo o Jasenovcu-III, i time negiraju sve ostale žrtve stradale u ostalim ispostavama jasenovačkog logorskog sustava posve su promašeni, jer je logor Jasenovac doista funkcionirao kao sustav – organizirani zbir dijelova nerijetko različitih po funkciji, ali usmjerenih prema istom zločinačkom cilju, osmišljenom od strane najistaknutijih pripadnika ustaškog režima.

Kada bi netko taktiku kojom Vukić opisuje Jasenovac primijenio na Auschwitz, Dachau, Mauthausen ili neki drugi nacistički logorski sustav u kojem se iz centralnog logora (koji daje ime čitavom sustavu) kontroliralo i niz jednako strašnih ispostava, posve bi opravdano bio izvrgnut ruglu, a vjerojatno i kaznenom progonu u nizu europskih zemalja.

Vjerojatno Vukiću nije poznato, no žrtve stradale npr. u logorskoj ispostavi Golleschau/Goleszów svejedno se vode u jedinstvenoj bazi podataka o žrtvama Auschwitza, fizički udaljenog više desetaka kilometara. Jednako pravilo vrijedi i za žrtve Mauthausena ili Dachaua odabrane za eutanaziranje uslijed bolesti ili iscrpljenosti, te odvedene iz logora i ubijene u sanatoriju Hartheim, ili druge žrtve nacističkih satelitskih logora ubijene u sličnim okolnostima.

Popisi jasenovačkih žrtava slijede to pravilo, uz nastojanje da se za svaku žrtvu pokuša ustanoviti i točna lokacija stradanja unutar jasenovačkog logorskog sustava. Iako to nije moguće posve pouzdano utvrditi za sve žrtve, to nikako ne može dovesti u pitanje činjenicu njihova stradanja unutar tog logorskog sustava, ma koliko se Igor Vukić upinjao da tom problemu pristupi na partikularan i fragmentiran način.

NAVODNI NOVI DOKUMENT

U svom najnovijem reagiranju Igor Vukić poslužio se i najavom nekih novih spoznaja o sudbini židovskih žena i djece zatočenih u Đakovu i odvedenih u smrt u lipnju i srpnju 1942. godine. On tvrdi da postoji dokument, dosad posve nepoznat i hrvatskoj i svjetskoj historiografiji, koji će navodno dokazati da su te osobe umjesto u jasenovački logorski sustav, kako tvrdi primjerice Ljubo Miloš u svom iskazu pred jugoslavenskom tajnom policijom,[3] zapravo poslane u Njemačku.

To je doista jedna od slabije dokumentiranih epizoda, u čijem smo istraživanju dosad bili prisiljeni oslanjati se isključivo na izjave svjedoka. Svaki dosad nepoznati izvorni dokument koji bi rasvijetlio ta zbivanja je dobrodošao prilog raspravi o Holokaustu u NDH, pa čudi nevoljkost Igora Vukića da pojasni koji je povjesničar našao takav dokument, te o arhivskom fondu u kojem se isti čuva. Kako je riječ o otkriću koje bi, ukoliko nije plod mašte Igora Vukića, uvelike izmijenilo ne samo dosad poznatu povijest Holokausta u hrvatskoj, već i svjetskoj historiografiji, najave kako će takav dokument biti "uskoro" objavljen, što je navodno potvrdio i "povjesničar koji ga je pronašao i priprema za objavu" nisu relevantne za ovu raspravu sve dok dokument doista ne bude objavljen, a time izložen i kritičkom promišljanju. Sve dok se takav spis ne ustupi na uvid javnosti ostajem ustrajan u sumnji u njegovo postojanje, odnosno u Vukićevu interpretaciju njegova sadržaja, jer su transporti Židova ne samo iz NDH, već iz čitave Europe pod nacističkom dominacijom najbolje dokumentirani i istraženi upravo za 1942. godinu.

Pritom dosad nije pronađen i javnosti predočen nijedan trag eventualnog transporta Židova iz NDH u područja izvan njenih granica prije kolovoških deportacija iz Zagreba, Tenje i Loborgrada. Treba istaknuti da to nije bilo samo logističko pitanje organizacije mnogobrojnih masovnih transporta, koji su za sobom ostavili oveću količinu pisanih tragova, već i pitanje financijskih transakcija između Trećeg Reicha i režima s kojima su surađivali u provedbi tog pitanja.

Još od nürnberškog suđenja jasno je dokumentirano kako je ustaška vlada zastupana po Vladimiru Košaku i Mladenu Lorkoviću ujesen 1942. usuglasila s nacističkim vlastima cjenik transporta Židova iz NDH, obvezujući se isplatiti po glavi deportiranog 30 Reichsmaraka, uz odricanje nacista od potraživanja svekolike imovine deportiranih.[4] Takav je aranžman predstavljao pravilo u Europi 1942, i omogućuje nam točan i precizan uvid u broj Židova deportiranih iz NDH i izručenih u ruke nacista u toku te godine.

Prema izvještaju Richarda Korherra, čelnika statističkog odjela u stožeru Heinricha Himmlera iz ožujka 1943, u prethodnoj je godini iz NDH nacistima predano ukupno 4.927 Židova.[5] Iz nacističkih i ustaških izvora pouzdano znamo da je u Auschwitz iz NDH u kolovozu 1942. upućeno 5 kompozicija, od kojih je u onoj poslanoj u noći 15-16. kolovoza iz Osijeka (odnosno, logora Tenje) prema naredbi ustaških sigurnosnih službi bilo predviđeno 1000 zatočenika.[6]

Ako se uzme u obzir da su u posljednjem transportu nacistima izručene židovske žene i djeca iz logora Loborgrad, u kojem je i nakon velike smrtnosti od tifusa u ranijim mjesecima ostalo još oko osam stotina židovskih žena i djece, uz pridodanih više stotina Židova iz drugih krajeva NDH,[7] Vukićeva tvrdnja da je nekoliko mjeseci ranije u Njemačku poslano oko 2500 žena i djece značila bi da je u prvom, trećem i četvrtom kolovoškom transportu iz NDH prema Njemačkoj deportirano tek nešto više od 400 Židova, tj. prosječno oko 130 u svakom pojedinačnom transportu.

Iz lista logoraških brojeva dodijeljenih zatočenicima znamo da su u prvom transportu iz NDH prvu selekciju preživjele 102 osobe, iz trećeg transporta 196, a iz četvrtog 159, tj. ukupno 457 osoba. Vukićevo bi tumačenje, ako se uzme kao relevantno, značilo da za ta tri transporta selekcija prilikom dolaska u Auschwitz uopće nije bila izvršena, nego su svi dopremljeni Židovi odmah uvršteni među radno sposobne logoraše, što je posve nevjerojatno ako se ima na umu da je u drugom i petom transportu za koje znamo da su bili sastavljeni svaki od približno 1000 deportiranih nakon prve selekcije podijeljeno samo 158 odnosno 76 zatvoreničkih brojeva.[8] Povrh toga, za manje grupe do 200 zatočenika i sami su nacisti sljedeće godine ustvrdili da ih je bolje pridodati nekoj od redovnih kompozicija nego pripremati zaseban transport, sa svim logističkim poteškoćama koje su pratile takav poduhvat.[9]

TRANSPORT KOJEG NEMA

S obzirom na izvrsno sačuvane popise žrtava niza sličnih transporta iz drugih europskih zemalja, poglavito Francuske i zemalja Beneluksa, poznato je da su nacisti vrlo rijetko odstupali od brojke od 1000 zatočenika po transportu (od 45 francuskih transporta upućenih u Auschwitz 1942. godine čak 20 je sadržavalo za naciste idealnih 1000 zatočenika; od preostalih tek je nekoliko kompozicija odstupalo od približno istog broja zatočenika).[10] Dakako, bilo je i većih i manjih transporta od navedenih, no gotovo uvijek iz Auschwitzu bližih polazišta u Poljskoj ili Slovačkoj, i to najčešće u razdoblju prije ili nakon 1942. godine.

Stoga je prilično neuvjerljiva Vukićeva tvrdnja prema kojoj bi samo u slučaju žrtava poslanih iz NDH nacisti odstupali od ustaljene prakse slanja redovitih i veličinom usklađenih transporta, i time sami sebi otežavali ostvarivanje što veće efikasnosti i brzine pri ubijanju tih velikih grupa zatočenika. Ukoliko bi ti redoviti transporti varirali veličinom, došlo bi ili do preopterećenosti "industrije smrti", ili do praznog hoda uslijed premalog broja žrtava. Pored toga, kolovoški su transporti iz NDH bili označeni oznakom DA60/1, DA60/2 i tako dalje, što također upućuje na zaključak da prije kolovoza nije bilo sličnih deportacija iz NDH.[11]

Uz to, nejasno je i kamo bi navodni transporti Židova iz Đakova bili upućeni, ako se uzme u obzir da u Auschwitzu nije zabilježen nijedan Židov deportiran iz NDH prije kolovoških deportacija 1942; sasvim je isključena mogućnost slanja tih osoba u Theresienstadt ili neki drugi istočnoeuropski geto, budući da u nijednom od njih i pored velikih napora Židova da dokumentiraju svoja stradanja nije sačuvan nikakav trag takvim zatočenicima, baš kao ni u getu Łódźu ili obližnjem logoru smrti u Chełmnu.

Od ostalih logora smrti u Poljskoj koji eventualno mogu doći u obzir kao odredište takvih transporta Treblinka nije ni puštena u pogon prije druge polovine srpnja, tj. prekasno za transporte iz Đakova koji su završeni već početkom srpnja. Bełżec je upravo u drugoj polovini lipnja, kada su prvi transporti Židova upućeni iz đakovačkog logora, privremeno prestao s radom radi održavanja uređaja za masovne likvidacije, pa tako kao jedina preostala mogućnost ostaje logor smrti Sobibor. No, Sobibor je specifičan po masovnom bijegu zatočenika 1943. godine, zahvaljujući čemu su sačuvani deseci svjedočanstava preživjelih, a koji uopće ne spominju transporte iz Đakova ili NDH, a s druge strane iscrpno govore o transportima iz tamošnjim Židovima jednako "egzotičnih" lokacija poput Makedonije.[12]

Vukićevu konstrukciju dodatno podriva i činjenica da su upravo u drugoj polovini lipnja 1942, sve do početka srpnja, kada su trebale biti izvršene navodne deportacije Židova iz logora u Đakovu u Njemačku, na zahtjev njemačkih oružanih snaga blokirani svi transporti Židova prema istoku Europe, budući da su tekuće ratne operacije na Istočnom frontu iziskivale maksimalnu mobilizaciju raspoložive željezničke mreže.[13]

Eventualno slanje zatočenica s djecom na prisilni rad u Njemačku, a ne u logore za masovne likvidacije također je vrlo neuvjerljivo objašnjenje, budući da su nakon višemjesečnog zatočenja rijetke među njima ostale sposobne za naporan fizički rad. Nakon svega izrečenog neizbježno se postavlja pitanje koliko je vjerojatno da su nacisti organizirali i prihvatili nekoliko zasebnih transporta iz Đakova (svjedoci napominju da je logor Đakovo evakuirano u 3 transporta u lipnju i početkom srpnja 1942), u posvemašnjoj suprotnosti s utvrđenim tempom deportacija i odredišnim lokacijama vlakova iz čitave Europe, i pritom uspjeli zataškati baš svaki trag takve višednevne akcije u kojoj su morale sudjelovati stotine organizatora i neposrednih provoditelja, dok su nepuna dva mjeseca kasnije slični transporti iz Zagreba i Tenje ostavili obiman i lako uočljiv trag u hrvatskoj i njemačkoj arhivskoj građi, ali i u svjedočanstvima kako preživjelih među progonjenima, tako i njihovih progonitelja.

S druge strane, đakovački logor je u tom trenutku bio ne samo vrlo blizu Jasenovcu, već i pod upravom jasenovačkih ustaša, pa bi slanje transporta u tom pravcu mnogo lakše bilo prikriveno a svaki pisani trag učinkovitije uništen nego u slučaju eventualnog slanja tisuća zatočenika na višednevno putovanje prema Njemačkoj. Đakovo se, doduše, spominje kao potencijalni tranzitni centar za Židove iseljavane iz NDH u Njemačku u poslijeratnom iskazu Aleksandra Benaka. No, Benak govori o 1943, a ne 1942. kada je logor Đakovo likvidiran, navodeći pritom da do realizacije tog plana nije došlo, između ostalog i zbog protivljenja đakovačkog biskupa.[14]

Pored toga, valja imati na umu i mogućnost namjernog ustaškog falsificiranja dokumentacije o deportacijama Židova. Naime, sačuvan je niz transportnih lista s popisima Židova navodno upućenih u tada već rasformirani Loborgrad ujesen 1942, koji su u stvarnosti poslani u druge ustaške logore, što su naknadno i same ustaške vlasti priznavale.[15] No, dok Vukić i njegovi tajanstveni drugovi ne omoguće javnosti uvid u svoju tajnu dokumentaciju, ova će pitanja ostati neodgovorena, pa ih stoga valja potaknuti da odbace sramežljivost i podastru navodne dokaze prije svake daljnje rasprave, koja bez tih materijala ne može biti ni potpuna, niti ravnopravna.

VUKIĆEVE FANTAZIJE

Za razliku od đakovačkog problema, u kojem je poželjno detaljnije objašnjavanje njegovih dosadašnjih tvrdnji, nipošto se ne može ohrabrivati Igora Vukića da ponavlja ili razrađuje teze koje iznosi na samom kraju svog teksta, vezano uz problematiku paljenja posmrtnih ostataka kako u nacističkim logorima, tako i u Jasenovcu. Vukić prije svega potpuno ignorira citirane nalaze  istraživača koji su neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata i ponovno dvadesetak godina kasnije u nizu iskopanih sondi pronašli tragove paljevine ili spaljene dijelove kostiju. Te činjenice Igor Vukić ne komentira jer očito nema nikakvog racionalnog objašnjenja za njih spojivog s njegovim fantazijama o tome kako spaljivanja leševa na jasenovačkim stratištima nije bilo.

Osim toga u svom reagiranju na temelju posve bespredmetne usporedbe s modernim krematorijima tvrdi kako je netočna informacija o masovnom spaljivanju leševa nacističkih žrtava izvan logora u kojima su postojali krematoriji. Ova je njegova tvrdnja, vrlo slična tvrdnjama negacionista iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, posve jasan dokaz o nevjerodostojnosti Igora Vukića kao istraživača masovnih zločina počinjenih u Europi pod nacističkom dominacijom.

Prije svega, usporedba modernih krematorija, u kojima je osnovni cilj sačuvati dostojanstvo pokojnika s masovnim nacističkim spaljivanjima leševa pri čemu o dostojanstvu žrtava nije vođeno računa, je ne samo pogrešna već i duboko nemoralna. U modernim se krematorijima posmrtni ostaci spaljuju individualno, a nakon spaljivanja s velikom se pažnjom skuplja pepeo svakog pojedinog tijela. Zbog toga se nakon svakog kremiranja uređaji za spaljivanje hlade kako bi se omogućilo sakupljanje pepela i preostalih kostiju, a potom ponovno ugrijavaju kako bi se moglo pristupiti kremiranju tijela sljedeće preminule osobe.

Uz to, nacisti nisu svojim žrtvama pružali luksuz spaljivanja u mrtvačkom sanduku, kao što se to čini u modernim krematorijima. Zbog toga je u današnjim krematorijima, u kojima se osim posmrtnih ostataka spaljuju i mrtvački sanduci, taj postupak dugotrajan, mnogo sporiji od nacističkih spaljivanja, kako onih u krematorijima u konclogorima, tako i onih u kojima su leševi često bacani na masovne lomače. Pritom nacisti nisu vodili računa o odvajanju pepela pojedinih žrtava, već  je cijeli postupak bio podređen isključivo povećanju brzine izgaranja leševa. U tom su poslu kao radna snaga korišteni drugi zatočenici, koji su i sami poslije obavljenog posla najčešće ubijani.

Vukić je u pravu kada ističe da se čitava ljudska tijela ne mogu potpuno spaliti tom metodom, no iz vidokruga gubi činjenicu kako su mnogi od zatočenika prisiljenih da sudjeluju u tom groznom poslu radili upravo na usitnjavanju preostalih komada kostiju, koristeći se pritom čekićima ili ručnim mužarima, kojima je bilo moguće usitniti preostale posmrtne ostatke žrtava do vrlo malenih čestica koje je praktički nemoguće identificirati. Podaci o tim zbivanjima su općepoznati u svjetskoj historiografiji, pa sam u prethodnom reagiranju već naveo nekoliko tekstova svjetski priznatih znanstvenika koji prednjače u istraživanju te problematike. Radovi Shmuela Spectora, višedesetljetnog ravnatelja u Yad Vashemu u Jeruzalemu, i Andreja Angricka, istaknutog historičara iz hamburške Zaklade za unapređenje znanosti i kulture u tom su pogledu mnogo vjerodostojniji od Vukićevih neznalačkih izmišljotina.

Posve je nevjerojatna drskost s kojom Vukić umjesto suočavanja s rezultatima njihovih istraživanja bira šutjeti i skrivati se od nezgodne istine u nadi da taj njegov intelektualni kukavičluk neće biti prepoznat i razotkriven. Uz njihove, moglo bi se citirati i desetke drugih radova koji nepobitno na temelju iskaza svjedoka, materijalnih ostataka i sačuvane dokumentacije pokazuju da su nacisti koristili spaljivanje leševa kao metodu uklanjanja dokaza o zločinima ne samo u logorima u kojima su sagradili specijalne krematorije, već i na improviziranim lomačama usavršenim u logoru Chełmno, a potom korištenim u Treblinki, Bełżecu, Sobiboru, Majdaneku, Auschwitzu (nerijetko zbog činjenice da kapacitet postojećih krematorija nije bio dovoljan za spaljivanje svih ubijenih), a također i na mnogobrojnim drugim lokacijama masovnih likvidacija u okupiranoj Poljskoj, Sovjetskom Savezu, pa čak i Srbiji. No, Igor Vukić ionako nije zainteresiran za istinu, već će vjerojatno nastaviti ponavljati davno diskreditirane laži poricatelja nacističkih zločina, prema kojima takvih masovnih spaljivanja nije bilo, i kako su svi svjedoci koji su o tome ostavili iskaze lagali u strahu od komunističkih progona.

ISPRAZNE TVRDNJE

Valja pitati Igora Vukića kako se u takve očevidno neistinite konstrukcije uklapaju, primjerice, istražni spisi vezani uz suđenja čuvarima iz Chełmna, održanih u Saveznoj Republici Njemačkoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je cijeli proces spaljivanja leševa na otvorenim lomačama detaljno opisan? Kako tumači iskaz Gustava Laabsa, koji u svjedočenju danom 1960. govoreći o improviziranim lomačama u Chełmnu koristi izraz "rost",[16] baš kao i neki od preživjelih jasenovačkih logoraša koji opisuju tamošnje lomače za spaljivanje leševa u travnju 1945? Laabs je kao vozač vozila u kojima je ugljičnim monoksidom pobijeno više od 100.000 osoba dobio najvišu kaznu izrečenu na tom suđenju – 15 godina zatvora. U tom je trenutku temeljnim zakonom SR Njemačke smrtna kazna već bila ukinuta.

Prema tome, posve je isprazna Vukićeva tvrdnja da su svjedočanstva počinitelja o spaljivanju leševa motivirana isključivo smrtnim strahom od komunističkog progona. Ali, ako je Vukiću uz sve dosad izrečeno ipak sporan čak i taj zapadnonjemački sudski proces održan prije više od pola stoljeća, možda će ga od daljnjeg iznošenja neistina razuvjeriti rezultati nekoliko prilično aktualnih suđenja održanih također u SR Njemačkoj. Riječ je o suđenjima nekadašnjim čuvarima u Auschwitzu, održanim između 2015. i 2017, na kojima je u dvije nepravomoćne presude, od kojih je jedna potvrđena i postala pravomoćnom, a druga ostala nepravomoćnom zbog smrti optuženika prije izricanja drugostupanjske presude, kao činjenica izrijekom naveden podatak da su nacisti u tom logoru pored spaljivanja u krematorijima povremeno, u trenucima preopterećenja postojećih pogona ili kod uništavanja tragova najranijih masovnih likvidacija, koristili i metodu spaljivanja leševa na improviziranim lomačama.[17]

Ukoliko Igor Vukić namjerava ustrajati u iznošenju neistina i nastavi umanjivati razmjere nacističkih zločina, preporučljivo mu je izbjegavanje takvih aktivnosti na teritoriju SR Njemačke, jer pored sudskog progona zločinaca ta država jednakim žarom kažnjava i sve one koji poriču ili umanjuju strahote nacističkih zločina.

Republika Hrvatska nema sličan zakonski okvir za kažnjavanje negacionističkih laži, pa će stoga biti potrebno uložiti mnogo veći napor nego dosad u raskrinkavanje svih tih već odavno razotkrivenih neistina. To neće biti lako budući da manjak argumenata širitelji takvih neistina uvijek nadoknađuju glasnoćom i agresivnošću, te sustavnim ignoriranjem i prešućivanjem svih dokaza koji ukazuju na njihove greške u faktografskom i logičkom aspektu rasprave. No, neka se ni Igor Vukić, ni njegovi istomišljenici i suradnici ne zavaravaju – njihove fabrikacije i konfabulacije u srazu s istinom nemaju nikakve budućnosti.

 

[1].      http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-koza…

2.HR-HDA 252, Ravnateljstvo ustaškog redarstva, Židovski odsjek, 4389/1942, 4403/1942, 4538/1942, 4540/1942, 4743/1942, 4780/42, 4781/1942, 4927/1942, 4981/1942, 5133/1942, 5271/1942, 5362/1942. i mnogi drugi dokumenti istog fonda.

[3]    HR-HDA 1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta, I-96, Iskaz Ljube Miloša, 331. (str 85. u izvorniku).

[4]    Dokaz NG-2367 s nürnberškog suđenja; reproduciran u Levntal, Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, Beograd 1952.

[5]    Documents on the Holocaust, Jerusalem 1999. (8. izdanje), str. 333. 

[6]    HR-HDA 252, Ravnateljstvo ustaškog redarstva, Židovski odsjek, 5108/1942. Vidi i Hilberg, Die Vernichtung der europäischen Juden, sv.2, Frankfurt a. Main 2000 (11. izdanje), str. 761.

[7]    O broju zatočenica Loborgrada i njihovom transportu u Auschwitz detaljno u Jevrejski historijski muzej Beograd (JIM), K.24 6-1/6; te Bundesarchiv Ludwigsburg (BA-L), B162/17027, iskaz Isidora Perlsteina, str. 73. 

[8]    Czech, Kalendarz Wydarzeń w KL Auschwitz, Oświęcim-Brzezince 1992, str. 225, 231, 235, 237, 239.

[9]    HR-HDA 1561, Služba državne sigurnosti RSUP SRH, 013.0.65, Dokumenti o progonu Židova, III.dio, str. 14.

[10]  Klarsfeld, Mémorial de la déportation des Juifs de France, Paris 1978. na raznim mjestima.

[11]  Hilberg, Die Vernichtung der europäischen Juden, sv. 2, str. 761.

[12]  Arad, Bełżec Sobibor Treblinka: The Operation Reinhard Death Camps, 1999. str. 73, 80-81.

[13]  Gerlach, Der Mord an den Europäischen Juden, München 2017, 276.

[14]  HR-HDA 1561, Služba državne sigurnosti RSUP SRH, 013.0.65, Dokumenti o progonu Židova, II. dio, str. 37 (iskaz Aleksandra Benaka)

[15]  HR-HDA 223, MUP NDH, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Židovski odsjek, 6048/1942.

[16]  BA-L, B162/3246, Bd.4, str. 530.

[17]  Presuda Oskaru Gröningu u procesu 27 Ks 9714, 27 Ks 1191 Js 98402/13 (prvostupanjska dostupna na web adresi http://www.rechtsprechung.niedersachsen.de/jportal/portal/page/bsndprod… , drugostupanjska na http://juris.bundesgerichtshof.de/cgi-bin/rechtsprechung/document.py?Ge… ) te prvostupanjska presuda Reinholdu Hanningu u procesu 4 Ks 45 Js 3/13-9/15 ( https://www.justiz.nrw.de/nrwe/lgs/detmold/lg_detmold/j2016/4_Ks_45_Js_… )