S ulaskom Hrvatske u EU nestao je nadzor u provođenju Ustavnog zakona o pravima manjina

Aleksandar Tolnauer dugogodišnji je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine. U intervju za Dorum.tm govori o stanju ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj, poštivanju odredbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, problemima s kojima se suočavaju, zapošljavanju…  

Koliko ste zadovoljni provedbom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina?

U našem izvješću kojega smo poslali Vladi naznačili smo sve one točke koje su sporne u provedbi Ustavnog zakona. On dijeli sudbinu gotovo čitave legislative u Hrvatskoj, a to je da se uglavnom, zbog raznih objektivnih i subjektivnih razloga - a rekao bih u više točaka zbog subjektivnih razloga – ne provodi. Neosporno je da imamo dobru legislativu koja pruža velike mogućnosti, ali provedbe nema u mnogim točkama. Ne postoje nikakve mogućnosti da osiguramo provođenje, osim preko upravnog nadzora. A upravo taj upravni nadzor za sobom ne povlači nikakve posljedice.

Je li neprovođenje Ustavnog zakona posljedica nedjelovanja lokalnih sredina ili je u pitanju državna politika?

Teško je reći jer je državna politika uvijek deklarativno na strani provođenja čitave legislative. Međutim, zakon se ne primjenjuje, ili se tek parcijalno primjenjuje, u većini lokalnih sredina, naročito na područjima za koje i nakon 25 godina od sukoba imaju segmente postkonfliktnog društva. Ako objektivno sagledamo stvari, mnoge sredine nemaju ni mogućnosti provođenja onoga što je zamišljeno – od financiranja vijeća nacionalnih manjina, pa nadalje. To je jasno svima nama – od manjinskih zastupnika, Savjeta za nacionalne manjine i ostalih manjinskih predstavnika. U tim sredinama, međutim, postoje i otpori prema predstavnicima manjina, njih se na neki način podcjenjuje i ignorira. Više su tamo formalno i u nemogućnosti su djelovati koliko mogu.

Koji su po vašem mišljenju najveći problemi s kojima se susreću pripadnici nacionalnih manjina danas u Hrvatskoj?

Mi imamo 22 manjine. Najveći problem imaju dvije manjine – srpska i romska. Druge manjine, objektivno gledajući, nemaju tu razinu problema kao ove dvije. Kod srpske nacionalne manjine imamo već dugo poznata neriješena pitanja kao što su, primjerice, povratak i obnova.  Osim toga, problem nastaje i kod zapošljavanja. O tome nije tako lako raspravljati jer uvijek postoji i protuargument kojem je teško odgovoriti – da je u čitavoj našoj zemlji pitanje zapošljavanja vrlo teško. Međutim, upravo na tim područjima žive pripadnici nacionalnih manjina, a u onim sredinama u kojima su većina, vrlo se malo investira i ne poduzima se ništa. Stoga su ti ljudi na neki način, kao i mnogi drugi, destimulirani pa mladi odlaze, a stariji ostaju kao socijalni problemi. Ta problematika nije nepoznata Savjetu, ali su rješenja vrlo spora. Nezapošljavanje je ogroman problem ljudi.

U kojoj mjeri pripadnici manjina koriste prednost pri zapošljavanju na temelju članka 22. Ustavnog zakona koji propisuje da se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i tijelima uprave jedinica samouprave?

To je vrlo rastezljivo pitanje. Mnogi pripadnici manjina taj članak krivo tumače jer se odnosi samo na zapošljavanje u upravi i sudstvu, a pokušavaju ga koristiti na mjestima na koja se članak ne odnosi. S druge strane ga mnogi nevoljko koriste. U 2014. i 2015. godine tek se pet do šest posto ukupnog broja pripadnika nacionalnih manjina, koji su se javljali na natječaje, pozivalo na članak. Ponekad se i ne pozovu na tu mogućnost pa nam se nakon završetka natječaja za posao žale da ih nisu primili. Tu ima i propusta Savjeta jer bismo morali educirati ljude kako da pravilno koriste mogućnosti koje im pruža članak. Na žalost, za tu edukaciju treba novca, a tu smo vrlo tanki…

Treba li onda država nešto učiniti?

To bi se više trebalo odnositi na lokalne zajednice. Vijeća i ostali predstavnici manjina su kao institucije upravo i zamišljeni da artikuliraju pitanja koje su od važnosti od nacionalnih manjina, a sigurno je da je jedno od najvećih pitanje koje se tiče zapošljavanja. Postoji mnogo nepoznavanja čitavog sustava i Ustavnog zakona koji imamo od 2002. godine, za kojeg neki tvrde da i nije Ustavni. Primijetili ste da dosta koristim riječ 'objektivno' jer želimo sagledati situaciju na korist svih. Priča o integraciji ne smije postati neka vrsta mantre ili floskula, riječ koja pokriva nešto što nema značenje. Mislim da smo neke stvari dobro napravili. Sve je na žalost zastalo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nakon čega je nestalo nadzornog mehanizma u provođenju Ustavnog zakona i sve je palo u drugi ili treći plan.

Smatrate li da bi članak 22. trebalo proširiti na javna poduzeća?

Taj članak je u ovoj vrsti legislative teško primjenjiv. Uz ovu kategoriju iz Ustavnog zakona, također imamo propisano da prednost pri zapošljavanju imaju, i primjerice branitelji ili samohrane majke. Bila je to dobra volja zakonodavca, ali ne možete proširivati tu vrstu prava na toliki broj onih koji to mogu koristiti jer kasnije dolazi do blokade čitavog mehanizma. Imali smo tu vrstu problema kada se na isti natječaj javi i pripadnik nacionalnih manjina i branitelj pa dolazi do spora. Mislim da, prema ovim iskustvima, Ustavni zakon treba modificirati prema onome što vam pokazuje praksa i prilagoditi ga realnosti.

Kako danas ocjenjujete cijelu situaciju što se tiče nacionalnih manjina, idemo li, prema vašem mišljenju, unatrag?

Posljednje priopćenje Savjeta pokazuje da, na žalost, idemo unatrag. Postoji očita tendencija u kojoj se želi stvoriti percepcija da manjine imaju neka dodatna, nerealna prava. To nije točno. Manjine imaju ona prava koja su propisana zakonima u setu manjinske legislative kojima im se osiguravaju ista prava kao i većini. Mediji imaju također veliku ulogu u takvoj percepciji jer veliki broj njih ima sugovornike koji, ili iz neznanja ili političkih i kojekakvih drugih razloga, prikazuju manjine kao potrošače s dodatnim i posebnim  pravima. Time se stvara atmosfera koja je protiv integracije jer se na taj način pripadnici manjina, koji su članovi ovog društva, getoiziraju pa i oni ponekad refleksno reagiraju na način na koji mi ne bismo htjeli. Na žalost, moramo zaključiti da nema nikakvog napretka i da je nastupila jedna faza regresije. Mislim da će se sve skupa stabilizirati kada završi cijela ova današnja društvena situacija u kojoj su i manjine tema izborne borbe – iako ne bi trebale biti.

Tekst je nastao u okviru nezavisne novinarske teme "Nacionalnost – stvar izbora ili prisila?" kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture. Članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva.