Cooperativa, rekao je delegat Urugvaja.
Yeah, co-op, skratio je drugi, iz Kanade.
Odjednom se atmosfera na nedavnom 28.međunarodnom kongresu novinara u Dublinu popravila. U trenutku kada su se pojavila dva primjera kooperative s dva kraja svijeta, tema kongresa - globalni odgovor novinara na mjere štednje koje provode države i privatni medijski poslodavci - došla je bila do faze u kojoj su svi više-manje odradili sjećanje na bolju prošlost, u kojoj je bilo i posla i plaća i kolektivnih ugovora, dijagnosticirali depresivnu sadašnjost, u kojoj svega toga nema, prebrojali ubijene, zatvorene i otpuštene kolege od posljednjeg kongresa tri godine ranije, i pripremili se za promišljanje o još goroj budućnosti.
Stalno radno mjesto ostaje centar borbe, jer egzistencijalna sigurnost i zaštita novinara od pritiska i samovolje kako poslodavca tako i politika i oglašivača, i dalje nema premca, ali brojke su neumoljive. U razvijenim zemljama rad na određeno vrijeme i u novinarskoj profesiji zadnjih godina polako prelazi 50 posto. Velike medijske kuće otpuštaju na veliko, dok se male gase u tišini i zaboravu. I zato se novinari, koji sve bolje shvaćaju samu bit prekarnog rada: neizvjesnost budućeg i nesigurnost postojećeg, počinju okretati sami sebi i tražiti svoj 'treći put' u samoorganiziranju, stvaranju udruga i 'samoupravljanju'.
Kooperative su po definiciji neprofitne, dobrovoljne i autonomne asocijacije koje su u vlasništvu i pod upravom svojih članova i korisnika te kao takve prepoznate kao dobar model za novinare koji žele neovisnost, široku mrežu suradnika i interakciju sa svojom publikom. Umjesto da se prepuštaju čekanju na novi posao, čije nalaženje i zadržavanje postaje sve teže, novinari počinju u 'kooperativama' i zajedno s čitateljima tražiti model kroz koji pokušavaju spasiti i sebe i novinarstvo, a motiv im daje upravo vjerna publika, koja želi neovisno novinarstvo, svjesna kontaminacije kojoj je izložena kroz interesima premrežene medije i koja je spremna financijski, donacijama i redovnim kupovanjem njihovih proizvoda, pomoći da se ta neovisnost održi.
Upravo to je bio i motiv Miguela Floresa, novinara i urednika iz Urugvaja, koji je sa svojim kolegama ostao bez posla u dnevnim novinama Ultimas Noticias i odlučio, u konkurenciji od stotinjak novina na urugvajskom tržištu, pokrenuti nove. Čitatelji su ih podržali, Društvo novinara Urugvaja im je dalo prostor i od 3. travnja su na tržištu s tiražom koja je dovoljna da se pokriju.
U Kanadi postoji sličan slučaj samoorganiziranja novinara, iako je oprezni kanadski delegat rekao da je budućnost vrlo neizvjesna, ruski novinari već nekoliko godina u lokalnim sredinama pribjegavaju 'samizdatu' u koji su pobjegli zbog pritiska lokalnih šerifa da upravljaju informacijama. Neka od tih izdanja danas postižu respektabilne tiraže, jer su svojom neovisnošću izborili čitateljsku publiku.
U SAD-u i Njemačkoj ozbiljno se razgovara o zakladama kao utemeljiteljima i financijerima novih nezavisnih medija, koji bi trebali naslijediti one koji su nestali ili nestaju. Procjena je, naime, i u SAD-u i u Njemačkoj da će se vlasnici medija sve više okretati novim djelatnostima, koje jamče veću zaradu i da ih priča o pravu javnosti na informacije ne zanima previše.
Za njih su mediji bili prije svega izvor prihoda i ne da im se voditi bitku koja se čini izgubljenom. Američki i njemački novinari još se uvijek, međutim, ne žele predati i u odustajanju velikih igrača vide šansu za novo poglavlje u novinarstvu. Smatraju da interes čitatelja za 'papir' još uvijek postoji i da bi neprofitne udruge ili zaklade mogle biti rješenje, a ni pomoć države ne isključuju iz pojedinih modela, naravno uz uvjet da ta pomoć kreće s pozicija javnog interesa, a ne stvaranja još jednog ešalona poslušnika.
Sljedeće godine se očekuje kostur američkog modela, a i njemački novinari su se okupili kako bi stvorili svoj model, koji bi im omogućio da novinari koji ostanu bez posla u tiskanim medijima i dalje rade, ali na novi način, bilo na papiru ili preko neovisnih portala.
Njemačka ima jaku tradiciju financiranja projekata iz zaklada pa im se čini da put do rješenja ne bi trebao biti previše bolan tim više što, tvrde, publika željna drugačijeg novinarstva postoji. Ono možda nije tiražno, mjereno uobičajenim parametrima komercijalnih medija, ali je neophodno zbog sve većeg broja građana koji to traže no put do njega moraju popločati novinari sami.
Koliko god da su modeli još nedorečeni i njihovo financiranje neizvjesno, a i novinari naginju različitim medijskim platformama (neki bi željeli isključivo neovisno internet novinarstvo, drugi ostaju zaljubljenici u tisak) jedno je identično: svi žele neovisnost o političkim i poslovnim interesima, mogućnost da slobodno pišu i savez isključivo sa svojom publikom. Svjesni su da su mnogi dosadašnji pokušaji već propali i da na globalnoj medijskoj mapi 'kooperative' još uvijek ne zauzimaju važno mjesto, ali voljni su, kao i novinari Foruma.tm, pokušati.