Sanja Modrić, komentatorica portala Telegram
Razgovarali smo s kolegicom Sanjom Modrić, novinarkom, urednicom, publicistkinjom, a sada komentatoricom na portalu telegram.hr. Tema je bila direktna i indirektna cenzura te njezini modeli primjenjivani u medijima. Povod je bio kolegičin tekst s kojim smo se bavili i u prošlom članku – "Što je cenzura i kako je prepoznati". Zanimalo nas je što se promijenilo od 2009. godine, kad ga je Sanja Modrić napisala, i gdje smo danas s cenzurom u odnosu na ono doba.
Podsjetimo još jednom na koje je opasnosti po našu profesiju ukazala Sanja Modrić u tom članku. Cenzura djeluje na različite načine. Recimo, djeluje tako da urednici često iz oportunizma zadržavaju objavu članka dok "ne prođe najgore", dok se "stvar ne stiša". Tako se pokoravaju zapovijedi "ne talasaj", što je kontraindicirano novinarskom poslu. Sanja Modrić primjećuje da se često iskorištavaju i mladi novinar za tzv. naručene poslove, odstranjuju se neposlušni novinari, tj. marginaliziraju se i daju im se često drugorazredni zadaci. Zatim, ukida se specijalizacija novinarskog posla i prelazi se na sistem "svi mogu sve", što je siguran put u novinarski diletantizam. Autorica primjećuje i tendenciju da se namjerno postavljaju nekompetentni urednici, bez osobnosti, nesigurni i obično podmićeni. Taj fenomen naziva "autoritarni newsroom".
Govori i o cenzuri u autorizaciji intervjua, odnosno praksi da se po principu naknadne pameti u autorizaciji mijenja sve što kome padne na pamet. Primjećuje i ono što naziva "proizvodnja kakofonije" u kojoj se prilog natrpa brojnim sugovornicima i manje relevantnim ili posve nerelevantnim podacima pa se izgubi meritum stvari zbog kojeg se radu na prilogu i pristupilo. Sanja Modrić govori i o depolitizaciji struke, odnosno depolitizaciji novinarskog pisanja. U tom smislu uredništva svoj novinarski kadar često usmjeravaju prema pisanju o lifestyleu, trivijalnim stvarima i kratkotrajnim senzacijama, sve pod geslom da je politika aut i da ljude zanimaju lakši sadržaji. O tim i drugim načinima direktnog i indirektnog cenzuriranja razgovaramo s kolegicom Modrić u nastavku teksta.
Akrobacije urednika
U svom članku iz 2009. skoro ste pa taksativno nabrojili načine cenzuriranja u novinama. Je li možda neka domaća ili regionalna novinarska škola preuzela ovih vaših dvadeset točaka koje se čine vrlo upotrebljivima, recimo naš Fakultet političkih znanosti, je li ih tko možda stavio u silabuse svojih kolegija ili nešto slično?
Ne znam, ako jest, nisu mi rekli. Neki su tražili da im dam novinarski priručnik Kako i zašto, koji sam napisala po narudžbi EPH, izdavača kod koga sam tada bila zaposlena pa sam im ga davala. A je li ovo gdje upotrijebljeno, nemam pojma.
Zašto ste napisali članak?
Zato što sam razne akrobacije urednika kojima je cilj bio cenzura svojim očima gledala u nekim redakcijama u kojima sam radila. Neke i nekad kolege su ispravno prepoznavale kao cenzuru, a u drugim slučajevima, obično kad bi se mač spustio na glavu nedovoljno iskusnih novinara, nisu. Htjela sam svima otvoriti oči da budu oprezni i da se znaju boriti protiv uljepšavanja činjenica.
„Skraćivanje priloga.“ Čini se da danas, u doba dominacije web novinarstva, ovakav tip cenzure nema smisla. Tekst na webu može biti dugačak praktički koliko hoćeš. Hoću reći, ako se netko danas time bavi, onda je u tom slučaju cenzura još vidljivija. Ili se varam?
Varate se, jer se prilozi standardno krate na televizijama i na radiju, a i novine još uvijek izlaze, mada danas u neusporedivo manjim tiražama nego prije interneta. Kraćenje je svakodnevno, potrebno je da se ne prijeđe mjera i da prilog dobije gabarite kakve po važnosti zaslužuje među svim ostalim sadržajima. Ono nije sporno ako nije sporno, to jest ako urednicima ne služi kao sredstvo cenzure.
Izoštrenim senzorima protiv cenzure
„Premještanje bitnih tema na manje uočljive pozicije ili na web.“ Slično gornjoj točki. Danas je web glavni pa premještanje s papira na web u svrhu cenzuriranja nema smisla. Ali ima smisla zatrpavanje weba informativnim škartom, kako ga nazivate, samo da važna vijest što brže potone dolje. Je li, dakle, cenzura u doba weba teže provodljiva nego ranije u doba dominacije novinarstva na papiru?
Jest i to je sretna okolnost. A dobro je i to što je stvari danas daleko teže prikriti i staviti u ladicu jer će ih neki portali uvijek objaviti. I danas je praksa među nama da oni koji zbog interesa izdavača ne mogu u svom mediju objaviti nešto što oni znaju – to u povjerenju šalju drugim kolegama da oni o tome pišu.
„Laki novinar.“ S ovim se, moram priznati, nisam sretao, odnosno bolje kazano, to nisam prepoznavao. Možda sam i osobno bio tako tretiran od nekih urednika. Jeste li ove točke pisali tako da ste se u nekima prepoznali ili ste neke uočili tek kasnije i shvatili da ste sami bili žrtva nekih manipulacija?
Dugo radim ovaj posao pa su se senzori imali kada izoštriti. Nisam nikad bila spremna na poslušnost i ''suradnju'' na štetu ove moje struke i to je više-manje bilo poznato svima s kojima sam radila. Ali i ja sam znala imati problema s direktivama odozgo koje su se zamotavale u stotinu velova da se ne bi pomislio da je to cenzura. Takvih je slučajeva bilo i kad sam bila na najvišim uredničkim pozicijama, što je od mene zahtijevalo da zaštitim i integritet novinara kojima sam bila nadređena. Koliko čujem, u nekim redakcijama se i dalje pritiska, a daleko je najgore u lokalnim medijima koji su vlasnički ovisni o lokalnim vlastima, a čiji novinari često nemaju kamo otići pa su na diktat prinuđeni pristajati.
„Preuzimanje bitnih sadržaja od drugih.“ Je li ovo možda danas prilično velik problem, s obzirom na to da se sadržaji s drugih portala preuzimaju vrlo lako i brzo? Ranije ih je trebalo ručno prepisivati, pitati za dozvolu, danas je izvora informacija neusporedivo više, naravno, ne nužno pouzdanih.
Kraj toliko portala, danas se vijesti i tuđa istraživačka otkrića više ne daju izbjeći. Tu smo time na konju. Ako nećeš sam raditi, moraš barem prenijeti. No i tu bude izmotavanja jer se dešava da se činjenicama pridaju neobična tumačenja i da se staje u obranu neobranjivoga. Vjerujem da publika to vrlo dobro razaznaje.
Nisam protiv pisanja o celebrityjima, ali…
„Ukidanje istraživanja.“ Ukidanje specijalizacije: svi mogu sve. Ovo su i stalni problemi. Ni danas se nije puno promijenilo od onda. Hoće li po tom pitanju u budućnosti biti samo gore? S obzirom na to da su novinari još slabije plaćeni, da ih ima još manje nego prije i slično?
U ozbiljnim stranim medijima bankarstvom, zdravstvom, sudstvom itd. bave se iskusni sektorski novinari. To su novinari koji onda znaju sve tajne i punktove određene djelatnosti, poznaju likove, prate kako se mijenja zakonodavstvo, znaju kakve su prakse u drugim zemljama i sve drugo što je potrebno da se čitatelju da kompletna informacija i njezin kontekst. Kod nas je izdavačima skupo držati takve novinare na plaćama pa se svakome trpa sve. Jedan dan ih se pošalje da pišu o državnim obveznicama, drugi dan o listama čekanja na magnetskoj rezonanci, treći o sječi šuma i tako unedogled. Jasno da to luđačko skakanje s teme na temu ne može dati zadovoljavajući rezultat i da je njegov plod hrpa bezveznih, plitkih i zbunjujućih priloga. Ali za to nisu krivi novinari nego redakcije u kojima se tako svaštari. Ne znam što će biti dalje, ali specijalizacija je nužna i oni mediji koji to ne shvate gubit će publiku. Samo neka onda ne govore da ljudi ne žele čitati. Žele, ali ono što valja.
„Proizvodnja celebrityja u politici i ekonomiji.“ Napisali ste: „Groblje ugaslih zvijezda biznisa i politike zato je puno likova koje smo nasmiješene gledali u hrvatskim medijima dok nam pripovijedaju o bakama koje su ih u životu naučile poštenju i o tome koje cvijeće vole poklanjati svojim suprugama.“ Znači li to da ne volite životne intervju, odnosno da ih smatrate distraktvnima do te mjere da mogu funkcionirati kao svojevrsna indirektna cenzura?
Svaki žanr može se upotrijebiti kako treba i kako ne treba. Nemam ništa protiv da se u lifestyle medijima i rubrikama objavljuju tekstovi o privatnom životu određenih javnih osoba za one koje zanima gdje se oblači predsjednica države ili kako se ministar zdravstva upoznao sa svojom suprugom. Ali takvim se intervjuima ne smije supstituirati ozbiljna analiza rada tih osoba na javnim funkcijama. Dakle ''i'', ali ne ''umjesto''. Pogotovo se toga važno držati u kampanjama kad su takve sladunjave priče direktni PR za određene kandidate.
„Pila naopako.“ Nema više Vjesnika, ali, ima li neki drugi medij ili mediji koji danas funkcionira na sličan način? HTV?
Pa sasvim je dovoljan HRT. Njihov informativni program je toliko očajan i sramotan da ga se ne da slušati. Javni medij koga svi financiramo generalno funkcionira kao poluga vlasti i vladajuće politike, a kolegama koji bi tamo htjeli raditi pošteno ne da se da dišu. Taj Zakon o HRT-u trebalo bi drastično promijeniti, ali ne vidim da će se to dogoditi.
Peti tekst iz novinarskog projekta "Drži li se itko članka 38 Ustava?" realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije za 2024.