Tko na Grobinštini preživi, spreman je u životu za mnogo veće mangupe nego što je Zoran Milanović i njegovi juniori Foto: FaH
ROĐENJE Slavko Linić rodio se 19. rujna 1949. u selu Mikelji na Grobniku, u kraju koji je osim po motodromu, poznat i po odrješitim i čvrstim ljudima, riječkim Vlajima, koje u životu vodi moto "Krepat, ma ne molat!" Ni Slavko nije bio drukčiji. Tko na Grobinštini preživi, spreman je u životu za mnogo veće mangupe nego što je Zoran Milanović i njegovi juniori, kako ih je lijepo prije neki dan nazvao politički analitičar Žarko Puhovski.
OBRAZOVANJE Prva životna iskustva stjecao je u prigradskom autobusu, kojim se vozio ne samo u osnovnu, nego i u glazbenu školu, jer se pokazalo da je mali Linić prilično muzikalan. Najviše ga je privlačila harmonika. Ipak, na vrijeme je shvatio da ga razvlačenje dugmetare neće odvesti puno dalje od Čavla i Kastva, pa se primio knjige. Nakon završene srednje ekonomske u Rijeci, upisuje Ekonomski fakultet na kojem diplomira u 24. godini. Temperament ga ni na Sveučilištu nije napustio, pa je – kaže priča – na ispitu iz Makroekonomije Jugoslavije profesoru odbio odgovoriti na pitanje koliko je reparacija i ratnih šteta Jugoslavija dobila nakon Drugoga svjetskog rata, uputivši ga da sam pronađe te podatke u statističkom godišnjaku, jer njemu ne pada pamet učiti ih napamet. Imao je uistinu pametnijeg posla.
POČETAK KARIJERE Legenda kaže da nije bio sklon gubljenju vremena po lokalnim birtijama poput većine svojih sumještana, nego se primio šljake, pa se još tijekom studija honorarno angažirao u ljubljanskoj Avtotehni, gdje je radio kao vozač rent-a-cara. Nakon završenog fakulteta, Slavka je čekalo obavezno služenje vojnog roka. Na regrutnoj komisiji rekli su: ideš za kuhara. A gdje drugdje nego u Leskovac. Snalažljivi Grobničanin brzo je batalio leskovački voz i kao završeni ekonomist postao glavni za pisanje u jedinici, što ne čudi ako se zna da je JNA često kuburila s učenim kadrovima, pa je svatko i sa znatno manje škole od Linića, uz malo volje mogao napredovati do funkcije "ćate". Njegova je volja ipak bila puno veća, pa se negdje u to doba učlanjuje i u Savez komunista iako je, kako je rekao, bio iznimno apolitičan i zanimao se isključivo za profesionalnu karijeru.
KARIJERNI UZLET Nakon povratka s odsluženja vojnog roka, odlazi u riječko remontno brodogradilište Viktor Lenac za voditelja pogonsko-materijalnoga knjigovodstva. Iz tog doba datira i poznanstvo, a kasnije i prijateljstvo s Damirom Vrhovnikom, koje mu se dulje od desetljeća gura pod nos zbog spašavanja Lenca državnim novcem, što je Linića uznemirilo tek toliko da se počeše lijevom rukom iza desnog uha. Nakon kraće epizode u Lencu, put ga vodi u Gradšped, građevinsku kompaniju koja je (je li to slučajno?) imala imenjaka u Leskovcu. Radio je kao financijski direktor, ali je građevinare brzo napustio otišavši nakratko među prijevoznike u Kvarnertrans.
POSLOVNI VRHUNAC Sve su te epizode bile uvod za 1979. godinu i odlazak u Ininu rafineriju nafte Rijeka na dužnost direktora financijsko-računovodstvene službe u jednoj od najbolje stojećih tvrtki u tadašnjoj Jugoslaviji. Međutim, i tamo ga je tvrdoglavost umalo došla glave. Prvi put kad je ušao u posao s Fikretom Abdićem i njegovim projektom Agrokomercom, čiju je robu izvozio preko riječke luke, a što je omogućilo priljev velikih količina tada itekako vrijedne strane valute. Posao je išao dobro, vrtjelo se tu stotine milijuna dolara sve dok Abdića nisu prizemljili bivši drugovi iz Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Abdićevim padom nestalo je i robe i kredita, ali je zato bilo nenaplativih potraživanja, pa se i Linić našao na meti istrage, ali mu ništa nije pronađeno. Kao blizak Abdićev suradnik ipak je trebao odgovarati, pa je dio lokalnog SK tražio da ga se isključi iz stranke, ali je na kraju ipak ostao član. Baš kao što je ostao i u dobrim odnosima s Abdićem, koji je upravo Rijeku izabrao za hrvatsku ispostavu svog carstva nakon odslužene kazne potkraj osamdesetih u Jugoslaviji. Uz to vrijeme veže se i priča da je pri samom kraju bivše države pepeljarom gađao tadašnjeg saveznog ministra zbog zakidanja Ine na razlici u cijeni nafte, koja se kupovala po višim, a prodavala po nižim cijenama. Citat iz jednog od životopisa kaže da je usred sastanka izgubio živce, demonstrativno ustao i u navali bijesa počeo bacati pepeljare i razbijati stolce. "Izgubivši kontrolu, počeo je vikati kako 'sa svinjama u Vladi više ne želi razgovarati'. Čuvši užasnu galamu, u dvoranu su ušli policajci, ali nakon što se rabijatni Riječanin smirio, cijela je situacija zataškana." Sud mu je dao za pravo, ali se Jugoslavija raspala, pa Ina štetu nikad nije naplatila. Budući da se saveznog ministra – čak i u ta doba kada se smrad truljenja Juge debelo širio – ipak nije moglo tek tako ciljati čikobernicom, Linić se na tri mjeseca sklanja u Sloveniju. Koliko je poznato, to je bio prvi i jedini uzmak koji je napravio u životu.
POLITIČKA KARIJERA Iako u službenom životopisu piše da član SDP-a postaje 1990. godine, prije bi se moglo reći da je produžio staž iz SKJ, jer podatka da je iz istoga izbačen – nema. Ima tu još nedosljednosti s obzirom da je sam kazao kako na prvim izborima uopće nije glasao jer ga HDZ nije privlačio, a Partija mu nije ostala u dobrom sjećanju, pa ni njoj nije želio dati glas. Ali kako je Linić prije svega vrijedan čovjek koji u ured dolazi u zoru, a odlazi kasno navečer (tako je, uostalom, i danas), od 1986. godine volontirao je u riječkoj gradskoj vlasti, pa ga je nakon parlamentarnih izbora 1990. predsjednik Skupštine Općine Rijeka, i kasniji ministar, Željko Lužavec pozvao da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća. Jedan od prvih poteza bilo je otpuštanje trećine zaposlenih i knjiženje svih nekretnina na riječkom području u korist općine koju je vodio, čime je preduhitrio sve one HDZ-ove jastrebove što su vrebali baš "ničije" nekretnine. To mu ovi nisu zaboravili. Uzalud su više puta tražili način da ga smjene, u tome nikad nisu uspjeli.
RATNA EPIZODA Kakav bi Linić bio Grobničan da rat gleda iz prikrajka, iako mu ni samome nije jasno kako je tada izvukao živu glavu. Nikada dokazana priča koju su prenosili mediji glasi ovako: "Linić je u ranu jesen 1991. otvorio poseban žiro-račun na koji su direktori nekih riječkih poduzeća uplaćivali veće devizne svote. Kada se skupilo dovoljno novca (govorilo se o milijun i pol američkih dolara), Linić se upustio u nabavu oružja od Slovenaca. Oni su ga pokušali izigrati i ostaviti bez novca i pušaka pravdajući se embargom na isporuku oružja. Linića je to razbjesnilo i on je Opelom Asconom odjurio u Ljubljanu i izazvao veliku svađu u kojoj se prijetilo i pištoljima. Akcija se završava financijskom transakcijom – veća svota završava u Trstu, kamo se Linić zaputio u strahu da ga netko ne presretne na cesti Ljubljana-Rijeka. Oružje doista nikada nije dobio, ali je novac namijenjen oružju samo njemu znanim financijskim putovima završio u Finskoj, odakle je zauzvrat dobio – granitne ploče kojima je poslije popločao riječki Korzo." Iz tog je doba i priča o dugim i napornim pregovorima s generalom JNA Marijanom Čadom o odlasku Armije iz Rijeke, kojeg je pritiskao isključivanjem vode i struje, što je tada bio čest slučaj u pregovorima. Međutim, malo je dužnosnika osobno uskočilo u šaht da isključi vodu, kao što je to napravio prvi čovjek Rijeke.
S LOKALNE NA DRŽAVNU RAZINU Na poziciji riječkoga gradonačelnika ostao je do 2000. godine, a 1997. prvi put je izabran za zastupnika u Hrvatski sabor, te je biran i na svim ostalim izborima. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om 2000. godine, u vladi Ivice Račana postaje potpredsjednik zadužen za gospodarstvo. U Vladi Zorana Milanovića jedan je od glavnih ekonomskih stratega i ministar financija.
AFERE Brojne afere vezale su se uz njegovo ime, ali mu nikada ništa nije dokazano. Čak su ga pokušali i smijeniti zbog onih granitnih ploča na Korzu tvrdeći da su radioaktivne, ali su u tome tek zakratko uspjeli. Onda su ga napadali zbog spašavanja Lenca i Damira Vrhovnika državnim novcem, ali i za to su mu mogli samo staviti soli na rep, baš kao i za davanje riječkih Tržnica u koncesiju poduzetniku Ivanu Franoliću ili prodaju po preniskoj cijeni dubrovačkog hotela "Excelsior" Goranu Štroku, poduzetniku bliskom SDP-u, odnosno za sudjelovanje u usponu i pokušaju spasa Roberta Ježića i Diokija te davanje vjetra u leđa prijatelju Jozi Kalemu, inače jednom od članova društva koje redovno tuče briškulu. Kalem je s Linićem i njegovom drugom suprugom prije dvije godine Novu godinu dočekao u Dubaiju, što je u javnosti protumačeno kao velika afera, ali Linić se na to tek desnom rukom počešao iza lijevog uha. Tek nešto nervoze pokazao je prije neki dan, kada je shvatio da mu Milanović pakira s ukidanjem instituta predstečajnih nagodbi, na koje je Linić iznimno ponosan, ali koje bi mu mogle doći glave jer je šira javnost tek sada skopčala da je riječ o potencijalno velikoj prevari kojom bi se jedni mogli itekako obogatiti, a drugi propasti. Ovisno, prije svega, o mišljenju države, odnosno Linića. Novinare ne voli osobito. Neke je znao izbaciti iz ureda, neke izvrijeđati na pasja kola. Unatoč svemu, nakon predsjednika Republike Ive Josipovića, najpopularniji je hrvatski političar. Imovine nema. Odnosno ima tek pola vlasništva u jednom brodu.