Sloboda govora (mržnje)

Nisam nikoga diskriminirao kako tvrde u optužnom prijedlogu. Kako bih mogao diskriminirati ikoga zbog političkog uvjerenja koje kao službenu državnu doxu dijeli s pravovjernom većinom. Ono što se može reći je da sam uznemirio (izgleda eto da jesam), odnosno uvrijedio nekoga ili neke, povrijedivši nečiju potrebu da jedan društveni tabu ostaje netaknut, što se onda još prevodi i kao "povreda osjećaja dostojanstva", jer nekome je osobno dostojanstvo u tome da ja ne kažem nešto o Oluji

Od svih osvrta na skandal s naci albumom Tram 11, najviše me zaintrigiralo sučeljavanje koje je upriličio Večernjak, ostajući u rap žanru: kao, da čujemo neke otvoreno lijeve i nekog otvoreno desnog repera. Pa su pitani za viđenje s jedne strane Badovinac i Antić iz TBF-a, s druge takozvani Ante Cash. 

Antić je negirao da se radi o cenzuri (diskograf je privatna firma i ne raspolaže s moći da nekoga cenzurira nego samo da s nekime ne radi). Badovinac je samo kratko konstatirao odvratnost albuma i stavova u njemu. A Antiša? Očekivano je drobio o Menartovom odjebu Tramu 11 kao "religiji mainstream narativa" i tome kako je degutantno "što ako netko nema isto mišljenje odmah postane državni neprijatelj broj jedan" i gadljivo "što nemaju svi pravo izraziti svoje mišljenje i stavove". Ciljajući na to da je njima zdesna zabranjeno, dok je s druge strane ideološkog spektra – o kojem paranoizira kao mainstream narativu – dozvoljeno pričati bilo što (kao primjer je dao slučaj klizave ironije iz tviterašenja Duhačeka i Jagića). 

Za podjarivati mu još malo tu paranoju, treba reći i kako je sama gesta Večernjaka problematična, dok u pozi objektiviranosti legitimira perspektivu ovog primitivca o tome što je politički odvratno kao ekvivalentnu drugu stranu onoj Badovinčevoj.

Nije falilo iste linije apela na mjerenje istim metrom. Kako smije Dežulović reći "Jebo vas Vukovar", kako Frljić smije prljati hrvatsku zastavu ili Majku Božju prikazivati u lezbijskom klinču, a Tram 11 ne smije pjevati što hoće? Aha-aha, eto dokaza da je ljevica u milosti mainstream narativa, dok politička korektnost cenzurira jedino desna uvjerenja!

U eseju u kojem govori o banalnosti neuništivoj kao plastična boca – kakva na polju pisane riječi "uništava zdravu ljudsku snagu, umnožava đubrište opštih mesta, povećava potrošnju hartije, ona je, jednom rečju, ekološki problem" – Danilo Kiš prispodobio ju je onima koji se daju u pisanje premda nisu za to. "Postoji čitava gomila ljudi koji su mogli postati lekari, inženjeri, činovnici ili vatrogasci, što najčešće i ostaju, a postali su bukvojedi i društveni paraziti." Evociram zato što ove dijagonale od Tram 11 do Frljića nisu povlačili tek kadrovi poput Thompsonovog "poznatog odvjetnika" Davorina Karačića (koji se već samim tim momentom analfabetizma očituje kao bruka pravne struke), nego i kobajagi ugledni glazbeni kritičari kao što je Hrvoje Horvat. "Prvom prilikom kad Oliver Frljić uprizori svoj teatar, a pobune se protivnici, postavit će se pitanje zašto su Tram 11 bili problematični, a on nije" – trošio je papir bukvojed Horvat u Večernjaku, očitujući se kao bruka novinskih autora i ekološki problem. Pa histerizirao još malo cashovski o "nejednakom metru kojim se mjeri desni i lijevi politički angažman. Govor mržnje? Ima ga koliko hoćete, ali nažalost ima ga svuda oko nas, a pitanje je jesu li samo Tram 11 krivi za njega, ako jesu, ili bi još netko mogao potpasti pod tu definiciju?"

Drugi bukvojed, Đino Kolega, u Jutarnjem je šizio zbog "kulture otkazivanja", koja da se prepoznaje po "ideološkom zaleđu otkazivanja", kao "privilegirani politički alat ljevice koja je jezik tolerancije posložila tako da oko vlastite ideologije sagradi kulturu konformizma lišenu truda da se ikome objašnjava". Što se upeo dokazivati preko istog primjera kao i Ante Cash.

I sam sam ovih dana postao objektom takvih silogizama. To make long story short: rekao nešto o Oluji, pa pozvan zbog toga na sud. Jedan od komentara na tekst koji je o tome u Slobodnoj Dalmaciji napisao Marin Prvan, pronašao je "dvostruka mjerila" u tome da "kad za Oluju kažeš da je zločin onda je sloboda govora", dok "kad za Jasenovac kažeš da je mit onda je govor mržnje". Baš nepravedno, jel'da?

SLUČAJ HAIDER PROTIV OBERSCHLICKA

Haider, to je pokojni Jörg Haider – čuli smo, vjerujem, svi za Jörga: austrijski kriptofašistički političar, nekad dosta u medijskom optjecaju, poznat i izvan granica Austrije zbog kombinacije ekstremno desničarskih stavova i guverniranja Koruškom te drugih visokih položaja. 

Taj je i takav Haider u jesen '90, prigodom nečega što se zove "proslava mira", održao revizionistički govor, tragom Francove i Franjine Pomirdbe, istaknuvši kako se čitava "generacija vojnika" iz 2. svj. rata, uključujući i pripadnike Wehrmachta, borila za mir i slobodu, te da zato ljudi ne bi trebali raditi razliku između "dobrih" i "loših" vojnika te generacije – nego im se radije svima skupa pokloniti s dubokom zahvalnošću zbog toga što su utemeljili i izgradili suvremeno demokratsko društvo. Dao je usput i packu jednom piscu koji je, kako mu se učinilo, uvrijedio sve poginule u ratu. "Dame i gospodo, u demokraciji se sloboda mišljenja uzima zdravo za gotovo, ali ona prelazi svoje granice tamo gdje ljudi svojataju tu duhovnu slobodu koju nikada ne bi bili dobili da drugi za njih nisu riskirali svoje živote, da bi oni danas mogli živjeti u demokraciji i slobodi." Treba li i razlagati što je sve pogrešno u ovoj tako poznatoj retorici?

Oberschlick, to je Gerhard Oberschlick, bečki esejist i urednik časopisa FORVM, u kojem je i popratio Haiderov govor s "proslave mira", komentarom nazvanim "'Idiot' umjesto 'Nacista'" ('Trottel' statt 'Nazi'). 

A slučaj – što je to? Haider je protiv Oberschlicka na proljeće '91 pokrenuo kazneni postupak na regionalnom sudu (bečkom) zbog povrede ugleda i uvrede. Mašala.

AKO NISI JOHNNY, NE BUDI CASH

Večernjakovo sučeljavanje repera bilo mi je posebno zanimljivo i zato što me sjetilo pamtljive medijske scene od koju godinu prije, kada se takozvani Ante Cash pohvalio distancom od sebe mlađeg, u pozi nadišlosti nekadašnje nezrelosti, prijavivši doživjelost Obraćenja i vlastitog se "anticrkvenog hita" odrekavši u novinama. "Ne mogu se načuditi kakve sam pjesme nekada pisao. Otkud meni pravo da sa 17 godina, vođen nekakvim nezrelim aktivizmom, kritiziram Crkvu"... Inkvizitor vlastite heretičke prošlosti: "Mislim da ona predstavlja moja neka glupa kratkovidna nezrela pubertetska uvjerenja"...

Pa da počujemo onda i to nadošlo, zrelije stanje. Misli li sad već odrasli Ante, recimo, da je gay okej? "Oni ne mogu shvatiti da je seksualni čin dvojice homoseksualaca samo čin, a ne prava ljubav. Ljubav bez Boga je nezamisliva. Ako je Bog rekao da je to grijeh, onda je to grijeh, a u grijehu nema ljubavi"... Krivo je, kaže, kao vjernik biti mlak, pa se voditi onom "ne osuđuj da ti se ne bi sudilo". Tako se potiče na grijeh: "Opet smo došli do izvrtanja značenja pojma. Zamisli da tvoje dijete ide gurnuti ruku u utičnicu, a ti govoriš ‘neka, ne želim ga suditi’"... A kako onda, moj Ante, da se spasi netko takvih sklonosti? Zar ne ostavlja Bog svakom otvorena vrata? "Ante vjeruje da u raju ima puno ljudi s homoseksualnim sklonostima, ali onima koji taj grijeh nisu slavili nego su križ svojih nagona prikazali Bogu, prihvatili ga i ponijeli kroz život čuvajući čistoću."

Što je pouka? Kad si jako glup – badava ti i odrastati. A uludo ćeš se i praviti boljim od sebe nekadašnjeg, kad si još bio mali i infantilan (dok sad kao nisi, nego samo misliš da je duhovito ako di nadjeneš takvo umjetničko prezime, jer ono, general Gotovina, haha).

Još samo ovaj biser. "Promjena u duši ubrzo se počela ilustrirati u temama njegovih pjesama, ali i u spotovima. 'Više se ne bavim alternativno-aktivističkim temama i ne snimam lascivne spotove. Sada pišem isključivo pjesme bez osuđujućih tema i s pozitivnim humorom', tvrdi." Logično pitanje: kako sad bez osuđujućih tema, crni Antiša, ako si samo malo iznad objašnjavao zašto je pogrešno ne osuđivati homoseksualce? A bismo li i pjesme Tram 11, za čiju si slobodu izražavanja evo ustao, nazvali lišenim osuđujućih tema? Bismo li humor u njima i pod razno mogli nazvati pozitivnim? Valja li nam Wooa i Targeta nazvati čisto nacistima ili radije idiotima-umjesto-nacista?

SUDSKI IDIOTIZAM O IDIOTIZMU

Za manje od mjesec dana regionalni je sud proglasio Oberschlicka krivim, uz kaznu od 2000 šilinga, zaključivši kako riječ Trottel (idiot) predstavlja uvredu, s isključivom svrhom u omalovažavanju, koja stoga ne može biti korištena za bilo kakvu objektivnu kritiku. Oberschlick se žalio, ali je bečki prizivni sud na proljeće '92 potvrdio presudu regionalnog, tek smanjivši kaznu na 1000 šilinga.

Što će nam ovdje prvo biti zanimljivo? Kako je prizivni sud obrazložio svoju odluku? Problem je, podvukoše časni suci, što se sporna riječ pojavila u naslovu članka – te da su jedino oni koji su pročitali ne tek Oberschlickove retke, nego i Haiderov govor mogli skužiti da se čašćenje kvalifikacijom idiota događa na temelju zaključka iz tog govora. Dočim svi ostali da su to mogli povezati jedino s Haiderom osobno. Osebujno tumačenje, s obzirom na činjenicu kako je u FORVM-u prvo uredno reproduciran čitav Haiderov govor, pa tek potom popraćen Oberschlickovim komentarom. I kakav je to uopće sunovrat logike po kojem se odgovornost za nečije eventualno glupo, loše i površno čitanje, koje ne stiže dalje od naslova, prebacuje na dušu samog izricatelja?

Ali ima još. Prizivni sud našao je za shodno dodati i kako pravo na slobodu mišljenja ne smije voditi tome da u javnoj političkoj debati argumente o sadržaju nadomjeste uvrede. Oberschlick je tu optužen, pače osuđen, zbog tobožnje namjere osobnog diskreditiranja, radi diskreditiranja samog, umjesto držanja se čisto teme. Kaže mu prizivni sud: argumente je nadomjestio uvredama. Očito idiotsko čitanje, koje dekontekstualizira situaciju. Jer kontekst kaže: Oberschlick je to o Haiderovom idiotizmu upravo na polju sadržaja prijepora, najuže moguće.

TOČKA NA USTAV?

Ustav RH u svom čl. 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli. Točka. 

A je li stvarno točka i ništa drugo – tako bez iznimke? Ne, ipak ne. A ne treba ni biti. Famozni prvi amandman na američki ustav uvodi takvu bezuvjetnost, apsolutizirajući slobodu govora – ali to je barbarski. Zašto je to barbarski shvatit ćemo zamislimo li nacističkog propagandista kako s javne pozornice pred masama urliče "Juden Raus!" S razlogom se radi o kaznenom djelu – jer povijest uči da može voditi u ekstremno loše stvari. To je sektor prevencije genocida. U tom duhu, nakon 2. svj. rata, na razini međunarodnog prava dobija na značaju pojam ljudskih prava. Na Povelju UN (1945.), Opću deklaraciju o ljudskim pravima (1948.) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.), nastavila se Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.). Važno je ovo svih oblika, čime se pojam rasizma kao nečega što se zabranjuje protegnuo kao odnoseći ne samo na "razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva" prema boji kože, nego i po drugim kolektivnim identitetskim odrednicama, kao što su porijeklo, nacionalnost, etnicitet. 

Uslijedio je Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.), važan zaglavni kamen službene regulative kriminaliziranja govora mržnje. Tih je konvencija, deklaracija, paktova i pratećih dokumenata poslije bilo još. Nama je – u kontekstu suvremenog europskog pravnog okvira o govoru mržnje – definicijski najrelevantnije istaknuti ECRI General Policy Recommendation N°15  (2015.), gdje se govor mržnje definira kao "advocacy, promotion or incitement, in any form, of the denigration, hatred or vilification of a person or group of persons, as well as any harassment, insult, negative stereotyping, stigmatization or threat in respect of such a person or group of persons and the justification of all the preceding types of expression, on the ground of 'race', colour, descent, national or ethnic origin, age, disability, language, religion or belief, sex, gender, gender identity, sexual orientation and other personal characteristics or status".

UN-ov Strateški i akcijski plan borbe protiv govora mržnje (sektor prevencije genocida, officially, baš se tako zove) definira ga kao "any kind of communication in speech, writing or behaviour, that attacks or uses pejorative or discriminatory language with reference to a person or a group on the basis of who they are, in other words, based on their religion, ethnicity, nationality, race, colour, descent, gender or other identity factor". Dodajući da "international law prohibits the incitement to discrimination, hostility and violence", kao "very dangerous form of speech", ali i da je važno podcrtati kako je govor mržnje opasan i štetan čak i tamo gdje "does not reach the threshold of incitement" kao prag onoga što "international law requires States to prohibit".

Okvirna odluka Vijeća Europske unije o suzbijanju određenih oblika i izražavanja rasizma (2008.) ovo je poticanje (incitement) razlučila na četiri tipa rasističkog ponašanja koje sve države članice moraju svojim zakonodavstvom predvidjeti kao kažnjiva: a) javno poticanje na nasilje ili mržnju; b) širenje ili distribucija letaka i drugog materijala koji širi rasističku propagandu; c) javno opraštanje, poricanje ili grubo umanjenje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina; d) javno prihvaćanje, poricanje ili grubo umanjenje specifično zločina Sila Osovine, slijedom Nürnberške povelje. (Usputna bilješka: primijetimo da je album Tram 11 dobrano zagrdio po sve četiri točke.)

Hrvatski Kazneni zakon (čl. 325. st. 1.) konzekventno, uredno prepisujući, kriminalizira od 2013. pozivanje "na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina". Poneka iz ove niske kolektivnih identitetskih odrednica može i varirati u pojedinim dokumentima i zakonima, ali to je sad sporedno, a bitan je sam ovaj princip sidrenja kažnjivog govora mržnje u kolektivne identitetske odrednice (šovinistički istupi prema svemu tome izjednačeni su težinom nedjela s rasizmom) – i isključivo u njih.

Gotovo banalna stvar za ponavljati sve ovo (sam sebi zvučim dosadno dok podvlačim, jer već u mnogim situacijama jesam, a i drugi su)... samo kad ne bi uvijek iznova nastajala konfuzija oko značenja famoznog pojma: govor mržnje. Dosta zabune i prostora za manipulacije dolazi od samog toga što se ne radi o najpreciznijem terminu. Zato što riječ mržnja nosi puno šire konotacije. Mrziti mogu i da udarim malim prstom u namještaj, pa će govor mržnje u nekom smislu biti i kad počnem beštimati zbog toga. Hadezeovci tom kategorijom klasificiraju i kad se mrzi HDZ – jer, šta, pa evo mrzi ih se, zar ne, što je to onda nego govor mržnje? To im je zapravo tradicija i modus operandi. Kada je prije godinu dana Index od svojih čitatelja zatražio da se "izjasne jesu li ljudi ili članovi HDZ-a", dreknuli su "govor mržnje!" i premijer i ovaj ministar i ona ministrica. Nema veze što su im svi koji se iole kuže – npr. HND ili odvjetnici – objašnjavali kako to s govorom mržnje veze nema. Da kriterij ove pravne kategorije nije žestina mrzilačke reakcije, stupanj iskazane negativne emocije, već – čl. 325. – pozivanje na nasilje ili mržnju prema nekoj od navedenih kolektivnih identitetskih odrednica. Što politička stranka ni pod razno ne može biti. Biti hadezenjara nije oblik krvnog porijekla, nego besramnosti.

Za govor mržnje bila je krajem ljeta prijavljena i djevojka iz Darde koja je javnost upoznala s jezivim bilježnicama sa siluetom salutirajućeg vojnika i krepkim patridiotskim pokličem, što ih je Općinski odbor HDZ-a podijelio učenicima za indoktrinacijske svrhe. 

Za govor mržnje stigla je početkom ljeta i Viktoru Ivančiću optužnica za govor mržnje, iz Ministarstva kulture, jer da je javno mrzio neku nagradu koju je ono ustanovilo, grubo govoreći o njoj. Nagradu, halo! Prepuštam riječ inkriminiranom: "Prema najprostijoj definiciji, govor mržnje je delegitimiranje drugoga po osnovi njegova porijekla, a to će reći da ni najteže invektive, uključujući uvrede, klevete i psovke, da i ne govorimo o pukim kritičkim opservacijama, najčešće nije moguće podvesti pod tu kategoriju bez pakosna krivotvorenja. Kada bi, na primjer, gospođa Obuljen Koržinek, preko svoje trbuhozborke Margaretić Urlić, meni opsovala majku ili izjavila da sam gad, to ne bi bio govor mržnje. Govor mržnje bio bi tek ako bi mi opsovala hrvatsku, bosansku ili srpsku majku, ili mi rekla da sam hrvatski, bosanski ili srpski gad. Ona to, naravno, uopće ne misli: ona drži da sam ja običan gad, koji zbog kritičkih razmatranja njezina lika i djela zavrjeđuje da mu se pripiše krimen govora mržnje i na taj način diskvalificira iz debate."

Za govor mržnje sam ljetos bio inkrimiran i sam – gestom perfidne posrednosti – zbog izjave o Oluji, u sklopu situacije o kojoj sam već pisao u vlastitu obranu: Glas Slavonije je 3. stranicu dvobroja ispisao kao potjernicu za mnom, dok se preko 2. i 3. prelomio – naslanjajući se i fizički i psihički na onaj o meni – jedan općeniti članak o govoru mržnje. Koji u naslovu poziva na manje tolerancije za to u društvu, jer "zgražanje bez sankcija" ne daje ploda. U tekstu je sve lijepo i kako treba objašnjeno o prirodi delikta, riječ da bih rekao, osim što na izdvojeno i najvidljivije mjesto stavlja, u verzalu, nevezanu informaciju o tome kako se načelnik Borova Zoran Baćanović ne javlja (sugerirajući uklopljenošću u tekst kako je upravo njegov delikt po svojoj prirodi govor mržnje, neovisno o tome što se u tekstu navodi sve drugačije), a u podnaslov ocjenu "da je ovo kazneno djelo najčešće počinjeno preko društvenih mreža". Istovremeno, u članku do čitatelji su mogli već u nadnaslovu čuti o tome kako se dogodio "nakon načelnika Borova novi facebook napad na Dan pobjede". Što je u tekstu još par puta povezano na isti način. Ako je priroda Baćanovićevog delikta, počinjenog preko društvenih mreža, tako izravno povezana s mojim deliktom, počinjenim preko društvenih mreža, okarakterizirana kao govor mržnje (najčešće činjen preko društvenih mreža i kakav ne treba tolerirati i dosta je više toga da zgražanje ne bude popraćeno sankcijama!) – što je onda time subliminalno poručeno čitatelju o prirodi mog delikta i kako treba sa mnom postupati?

Da stvar bude ironičnija, dio uvreda i prijetnji koje je nahuškana publika ostavila pod fejsbuk objavom potjernice činio je eksplicitan govor mržnje u njegovoj pravoj definiciji i školskom primjeru: pozivalo se na moj progon kao srpskog gada (nevažno što netočno), a i generalno na omalovažavajući način govorilo o srpskoj krvi, "trofaznosti", izvikivalo ZDS, itd. Glasu Slavonije ti kanalizacijski izljevi nisu puno smetali, sudeći po činjenici da do danas nije našao za shodno obrisati ih, unatoč simultanom zazivanju smanjenja tolerancije i povećanja sankcija za govor mržnje. Prepakiranom u šifru za nepoćudno mišljenje o Oluji – e to onda da se strogo sankcionira i progoni!

DVA KORAKA TUPOG ZAHVATA

Hrvoje Horvat apropo reakcija na Tram 11 izgovara stvari kao "kultura otkazivanja je trijumfirala" (s porukom da album nije takvog sadržaja kakav bi trebao biti "otkazan") i "desničarski bunt" (eufemizam kojim nešto neprihvatljivo, desničarsku svinjariju, prepakirava u nešto razumljivo, "bunt", protiv već nečega protiv čega se hrvatski čovjek ima šta buniti). Tuži se što je kolegi Dragašu i njemu – premda, ističe, jesu "spominjali problematične stihove i (još uvijek dopuštenu) desnu političku orijentaciju Generala Wooa i Targeta" – nalijepljena etiketa zbog nenazivanja toga "pravim imenom – hrvatskim neofašizmom". Za Horvata je, dakle, ta razlika od "desne političke orijentacije" do nazivanja nečega neofašizmom nevrijedna zarađivanja etikete... istovremeno dok će sam potencirati razliku na način da će, obratno, ono prvo smatrati pravim imenom, a neofašizam neopravdanim terminom. Trebao bi glasiti, inzistirat će, "razjarena desnica".

Ova eufemizacija u funkciji je pomaka unutar spektra crne. U redu, desno... ali u crvenoj ili zelenoj zoni desnog? Ta je "desna politička orijentacija" doduše problematična, priznaje, ali "još uvijek dopuštena". Pa jest pod tim općim imenom, ali prvo si morao neofašizam preimenovati na opće ime. Alt-right negodovanje zbog "cancel kulture" će u samoj semantici tog naziva pretpostavljati legitimnost otkazanog sadržaja – jer zašto bismo inače i govorili o nepravdi otkazanosti? Horvat nam mjeru razlike između oznaka uvaljuje kao pomak od neprihvatljivog desnog elementa do prihvatljivog, od zabranjenog do dopuštenog, od kažnjivog do legitimnog, od crvenog crnog do zelenog crnog.

Ali to je samo prvi korak tupog zahvata. Drugi je izjednačavanje – centrističkim gardom ekvidistance – tako ozelenjenog crnila, "razjarene desnice", s razjarenom ljevicom, kojoj se paralelnim postupkom pripisalo prelazak u zonu prijestupa. Nakon što neofašističku kanalizaciju Trama 11 resemantizira kao nešto doduše problematično, ali unutar spektra dozvoljivih političkih orijentacija, preostalo je da npr. Frljićev teatar – čisto zato što drzak, provokativan prema vladajućim vrijednostima – okvalificira problematičnim na isti način (odnosno, formulira kao zapitanost o dvostrukom standardu u tretiranju desnog i lijevog "političkog angažmana"). 

Kolega mu bukvojed Đino Kolega, objašnjavajući "zašto je važno slušati primitivne morone" i zašto je toliko pogubno "otkazivati" ih, nema problem istaći kako valja prezrivo pljunuti "na štogod da izgmiže iz misaone šupe Srđana Ćuka", na "njegovo pećinarenje kada su u pitanju LGBTQ prava" i općenito njegova shvaćanja kao "proizvod kronične moždane sepse". Ograđivanje je jasno, to je čak drastično uzimanje distance – no sve samo zato da se kao zadnja poanta isturi imperativ toleriranja te sepse, Ćukovo "puno pravo da bude potpuni primitivni moron". U protivnom "ta zabranama podojena, zbigecana građanska ljevica u svom intelektualnom maratonu" biva ista kao on. Radi se o zalaganju ne za Ćuka i za Tram 11 nego principijelno protiv cenzure... barbarskim stilom američkog prvog amandmana: cenzuru ne zaslužuje bukvalno ništa, pa ni govor mržnje. Kolegu ne brine takav govor, nego ovo vrijeme "koje cenzuru pretvara u tobožnje javno dobro", jer da to mumificira javnu raspravu i tjera bilo koga da se pita hoće li sutra biti jednako tako balzamiran i pokopan samo zato što obigrava "oko zamišljene ograde dopuštenog diskursa"). 

Nije pitanje ni da bi Horvat odbijao priznati kako je u tintarama Wooa i Targeta nešto ozbiljno pošlo po zlu (naglašava da se osobno uopće ne slaže s njima politički, govori o "reperskim pulenima upitnih ideoloških svjetonazora", o tome kako Dragaš i on ni po čemu nisu "dio desničarske škole domaće scene"), nego što to relativizira whataboutismom kojim isto svojstvo pripisuje širokoj fronti svega što "svakodnevno čujemo". Da, ideološki sadržaj albuma "je, nažalost, takav kakav jest", ali, ah, "živimo u vremenima kojima živimo" – i čemu onda "prokleti Tram 11 i osuditi ih na vječni mrak šutnje, iako se njihov govor nimalo ne razlikuje od puno toga" oko nas. Dragaševu i svoju voljnost da ne "otkažu" album, ne osude ga na vječni mrak šutnje, plasira kao potvrdu tobožnjeg paradoksa da baš njih dvojica bivaju istinski otvorenih umova ("dovoljno liberalni da možemo 'progutati' i 'pročitati' i sadržaj s kojim se ne slažemo"), dok to što "naknadni kritičari Tram 11" inzistiraju na neprihvatljivosti nečega – što i međunarodno pravo i hrvatski zakon označavaju kao neprihvatljivo – e to znači da su "nesposobni prihvatiti išta izvan svog ideološkog obzora", brzi na obaraču "zabraniti sadržaj koji očito postoji, ali im nije po volji".

A što ćemo s lijevim govorom mržnje? – pitaju se bukvojedi. Zelena crvena ili crvena crvena? U redu, lijevo... ali kako to da je lijeva misao apriori u zelenoj zoni i nikada u crvenoj, a isto ne vrijedi za desnu? Treba razumjeti: povlačeći paralelu prijestupa, bunta, razjarenosti, ne zalažu se oni za odvlačenje crvene u crveno, već obratno, za to da ne bude onda ni crna smještana u crveno. "Ne moramo se slagati s njima, ali braniti im mogućnost da kažu to što hoće bilo bi jednako pogubno kao i da se ta mogućnost zabrani svima onima protiv kojih, očito, Tram 11 jesu." 

Horvat i Kolega su, vidimo, politički dibidus nepismeni. Na način koji vraća sjećanje na ona klanja '13. oko obiteljaškog referenduma, kada je sve vrvjelo ne samo od homofoba u fazi krvoločne ekspanzije, nego i bukvojeda koji im drže tercu udaranjem u dreku o "agresivnom nametanju i vrijeđanju slijeva" ili u toksične žalopojke o nedosljednosti protivnika referendumskog pitanja pri njihovom traženju tolerancije. Pa je išla klasična mantra: "ako pozivaš na tolerantnost ne možeš sam biti netolerantan".

Ne da možeš nego i trebaš. Be mean to racists. Don't tolerate intolerance.

SLUČAJ OBERSCHLICK PROTIV AUSTRIJE

U rujnu '92. Oberschlick podnosi pritužbu Europskoj komisiji za ljudska prava, tvrdeći da je kažnjavanjem ga povrijeđena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (koju je Austrija ratificirala, kao i Hrvatska), preciznije njen članak 10., u čijem se stavku 1. jamči "pravo na slobodu izražavanja", uključujući "slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice". 

Članak 10. u svom stavku 2. navodi i neke izuzetke: između ostalih (interesi državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprečavanja nereda, zločina ili odavanja povjerljivih informacija, zaštite zdravlja ili morala, očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti) – interes "zaštite ugleda ili prava drugih". Ali pozor: to ne znači da je dovoljno da nešto može okvirno potpadati u neku od ovih kategorija kako bi se automatski radilo o opravdanom izuzetku.

Oberschlick u pritužbi navodi da riječ Trottel nije upotrebljena slučajno, nego da bi istodobno skrenula pozornost na sramotnost argumenata u Haiderovom govoru (nekoga tko k tome nije bilo tko, nego poglavar jedne pokrajine i kandidat za kancelara) i dala lapidarnu kritiku tih argumenata. Da se nije radilo o samosvršnoj redukciji na "osobno diskreditiranje" potvrđuje egzistencija druge svrhe, pravog razloga, i to jako dobrog razloga (što se jasno čita iz konteksta).

Pravda je dostižna, premda zna biti spora: na proljeće '95. Europska komisija proglašava pritužbu s obzirom na članak 10. dopuštenom, a na jesen iste godine i osnovanom. Jer prihvatila je da bi u okolnostima slučaja, a naročito imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider, osuditi Oberschlicka zbog sporne riječi, ma koliko je se moglo smatrati uvredljivom, predstavljalo neopravdano, nesrazmjerno miješanje javne vlasti u njegovo korištenje pravom na slobodu izražavanja. Ključno mjesto: imajući u vidu mišljenja koja je izrazio Haider. Lakrdija austrijskih sudova počivala je na dekontekstualizaciji, bukvalnosti fiksacije na izraz kao takav. Sve mijenja to je li u kadar uključen kontekst ili ne. Pravosudna instanca koja ga uključuje u svoje razmatranje, ne fiksirajući se na izraz sam van konteksta, odmah daje dijametralno drugačiji pravorijek. 

Oberschlick se na proljeće '96, a na temelju zaključka Europske komisije, obraća i Europskom sudu za ljudska prava. Na proljeće '97 održano je pripremno ročište na kojem su, uz delegata Europske komisije i podnositelja pritužbe, sudjelovali i predstavnici austrijske Vlade (budući da je tužena Austrija). Austrija je istaknula kako se osuda nije odnosila na Oberschlickovu kritiku Haiderovih stavova, već samo na upotrebu riječi Trottel – jer da ta riječ nije izražavanje mišljenja i ne može biti ništa drugo nego uvreda upotrijebljena da bi se u javnosti nekoga ponizilo i omalovažilo. Znači, ponovo dekontekstualizacijska fiksacija na izraz. Koji neće biti ništa drugo nego uvreda jedino za one sa slabom sposobnošću čitanja s razumijevanjem. Takvi izrazi, nastavlja drviti Austrija, nisu prihvatljivi u demokratskom društvu, pa čak i kad napadnuta osoba zastupa ekstremna mišljenja s namjerom da provocira. Da bi se očuvala minimalna razina u političkoj raspravi, moraju se poštovati određena osnovna pravila, a ponižavanja i uvredljivi izrazi – bulaznila je dalje Austrija – ne mogu uživati opću, neograničenu zaštitu po Konvenciji; da demokratsko društvo, u vlastitom interesu, ne može tolerirati takve ekscese. Vlada koju je tužio Oberschlick pravdala se i kako je miješanje u njegovu slobodu izražavanja ne samo opravdano, nego i "propisano zakonom", naime člancima 111. i 115. austrijskog Kaznenog zakona, kojima je svrha i ideja u zaštiti "ugleda i prava drugih".

Nije ni čudo što je izgubila. Bez obzira što je postojala namjera uvrijediti Haidera – posve svjesno je to želio – nije moguće smisao Oberschlickove geste svesti na uvredu i blaćenje Haidera. A u tom slučaju gesta postaje upravo ono što čl. 10. st. 1. garantira kao slobodno: dao je svoje mišljenje o Haiderovom stavu i širio ga. Najlegitimnija moguća stvar: sama definicija slobode govora i ništa van nje – i s obzirom na to bez temelja za ograničiti je pozivanjem na išta.

DIJALEKTIKA POLITIČKE KOREKTNOSTI

Zanimljiva stvar s revoltom protiv političke korektnosti je što – šredingerovski – biva u isto vrijeme na mjestu i ne.

Anti Cashu nije jasno zašto on ne može govoriti o homoseksualcima tako kako govori – vrijeđa ga ideja da mu je tu ograničena sloboda govora. To je unutarnji sukob s civilizacijom. Njegovo homofobno dizanje moralne panike, s traženjem da se one neispravne seksualne orijentacije osuđuje, moglo bi biti kažnjivo ili ne po čl. 325. ovisno o tome što bi sud ocijenio prelazi li prag incitementa – ili, terminom našeg zakona, pozivanja na nasilje ili mržnju – ali se u svakom slučaju radi o govoru mržnje, i to školskom primjeru. 

Kao u onom stripiću

- I'm so sick of 'political correctness'.

- Okay, try it without the 'political correctness' then.

- I'm so sick of not being able to insult and belittle women and minorities.

Čekaj, a tko ono točno brani, u Horvatovoj formulaciji, Woou i Targetu "mogućnost da kažu to što hoće"? To je dobro pitanje, zato što Cash, Kolega i Horvat žive u uvjerenju kako je na djelu proizvoljno maslo čisto ovih kulturno privilegiranih kritičara, ovih što im album nazivaju neofašizmom, u skladu s "religijom mainstream narativa". Postoji, međutim, i to nešto što se zove civilizirani svijet. Koji poznaje pojam ljudskih prava i uredio ga je na globalnoj razini međunarodnim konvencijama i pratećim pravom – uključujući i hrvatsko kazneno pravo. U glavi Ante Casha postoji pak isključivo plemenski moral predaka, koji recimo kaže da gay nije okej i da se stoga te ljude ima osuđivati, omalovažavati i ne priznavati im pravo da budu ono što jesu. Samo što s tim neće biti na meti tek zločestih domaćih ljevičara zatvorenog uma za desne ideje, već cijelog jednog post-WW2 svijeta UN-a i zaštite ljudskih prava. Taj će svijet prohibirati Antin plemenski moral, zabranjivati ga čak, stavljati bivanje primitivnim šovenom van zakona, reći da se ne smije tako siledžijski nasrtati omalovažavajućim ili diskriminatornim jezikom na kolektivne identitetske odrednice, vršiti rasnu diskriminaciju u svim njenim oblicima od one prema boji kože do one prema rodu i spolu. 

(Zato Ante još, prenosi novinarka, "smatra da se trenutno kod nas vodi velika duhovna borba jer jedine meritorne teme su upravo po toj osnovi – od Hoda za život do Istanbulske konvencije. Ante smatra kako Europa, ušuškana u blagostanje, kapitulira pred zlom, dok mala periferna Hrvatska brani Božje kraljevstvo." Tja, pa zašto bi spol prošao bolje od spolne orijentacije? Tko su žene da ih se tretira kao punopravne ako već pedere ne? I zašto nama ta, kako se zove, Europa, taj veliki pomodni svijet, hoće silom nametnuti zlo, tj. obavezu civiliziranog ponašanja?)

Ako bi, rečeno s Horvatom, zabranjivati Tramu 11 da govori ono što govori bilo jednako pogubno kao i zabraniti to onima protiv kojih Tram 11 govori – npr. Frljiću ili Danki partizanki – s implikacijom da se radi o ekvivalentnim problematičnostima u nastupu – ne bi li ih onda i veliki post-WW2 svijet trebao na identičan način tretirati, da ne bude tog famoznog dvostrukog standarda? Kad ono – prc! Upravo svijet prohibira to što repaju Tram 11 u Jedan i jedan – jer takva "desna politička orijentacija" spada jedan kroz jedan (pun intended) u nedopušteni govor mržnje, u crvenu zonu crnog – dok mu ne pada na pamet Danki ili Frljiću išta prohibirati. Kako to, kako to? Protekcije neke?

Stavljanje izvan zakona desnih ideja u fazi krvoločne ekspanzije nije predmet različitih tumačenja upravo zato što se nastavlja na međunarodne konvencije i pravo. Ne, dakle, pred Bogom i Istinom – u redu, pred tim praznim označiteljima je jednako legitimno bilo što, nema bogomdanog prirodnog prava ili neprava – nego samo arbitrarnom konvencijom: pred licem civilizacije. RH da je inokosna država mogla bi u svoj čl. 325. staviti što hoće, pa bi možda vrijedilo nešto drugo i drugačije kao pravo. Ali kako se opredijelila da bude dio civiliziranog svijeta okupljenog pod UN kabanicom, mora ovako. Ako se pritom radi o kriminalizaciji baš desnice – a jebiga radi se – to je utoliko što šovinistički destilat po svojoj unutarnjoj logici pripada baš desnim idejama i iz njih biva izlučivan. 

Izvjesni politolog Darko Markušić (u svojstvu bruke politološke struke) na desničarskom portalu Direktno Dežulovićevo je "Jebo vas Vukovar" nazvao sramnom kolumnom, domećući kako se radi "o jasnome govoru mržnje". Mržnje prema "ideji žrtve za hrvatsku nezavisnost", naime. Ništa njemu nije jasno, vidimo, ako mu je to jasno.

Zašto odgovara istini reći da su politolog Markušić, reper Gotovina, odvjetnik Karačić, bukvojedi Kolega i Horvat – i ostali kojima nije jasno kako to da skrnavljenja zastave i Majke Božje ili nepristajanja na pravljenje svetih krava od Vukovara i Oluje, ne trpe ista ograničenja ili čak zabrane izražavanja mišljenja i stavova kao govor mržnje zdesna – politički dibidus nepismeni? Pa npr. zato što zastava nije kolektivna identitetska odrednica kao prirođeno svojstvo osobe. Zato što zastava nije uopće osoba i ljudska prava se ne odnose na nju. Isto će vrijediti i za Majku Božju, "ideju žrtve za hrvatsku nezavisnost" ili svetinju Oluje. 

Ili onaj moj obožavatelj iz komentatorske sekcije, koji eto ne smatra da je u redu "kada netko prozove Jasenovac mitom (što svako normalan zna da nije) pozivati na govor mržnje i kazneno gonjenje a kad neko prozove Oluju zločinom (što također svako normalan zna da nije) pozivati se na prava i slobodu govora". Da, druškane, ali osim što kriterij govora mržnje nije jesi li prljao zastavu, uvrijedio Oluju, i sl., nije ni to je li izrečeno istina ili ne. Stihovi Tram 11 su govor mržnje zato što su agresivni u šovinizmu, a ne zato što su netočni. To što su usput i netočni u negiranju genocida je dodatna osnova debilizma i kažnjivosti (po istom onom čl. 325. Kaznenog zakona, samo st. 4.). A moja izjava o Oluji ne bi bila govor mržnje čak ni kada bi bilo moguće tako apodiktički i bez ostatka reći da je neistinita. Zato što je kriterij samo i jedino: radi li se o šovenskom napadu na neku od kolektivnih identitetskih odrednica? A ne radi se.

Po načelu o tuđoj slobodi kao granici naše slobode, govor koji se obrušava na nečiju boju kože, nacionalnost ili seksualnu orijentaciju, obrušavajući se – kao vid nasilja – direktno na meso žive osobe, vrši tako prijestup granica svoje slobode, ogrešujući se o tuđu. Po definiciji govora mržnje kao napada na osobu ili grupu "on the basis of who they are". Zato se radi o mišljenjima kakva se isključuju iz ustavno garantirane slobode izražavanja. O crnoj političkoj boji koja je otišla u crveno.  

Revolt protiv političke korektnosti kao kočnice govora mržnje regresivan je i već sam po sebi protežiranje neofašizma (bukvojedi bi se imali što žestoko preispitivati u svojoj distanciranoj principijelnosti). 

Istovremeno, ograničavati slobodu govora, izražavanja mišljenja, po definiciji je opasna igra, jer je ta sloboda i sama jedno od ljudskih prava štićenih Općom deklaracijom i svakim mogućim ustavnim pravom unutar njenih okvira (a nećemo se valjda ugledati na šerijatsku protuverziju?). Može je se zabranjivati isključivo tamo gdje prelazi crtu postajući napadom na drugo ljudsko biće u onome što ono jest, te pri rijetkim izuzecima na bazi nacionalne i javne sigurnosti, sprečavanja nereda i zločina te zaštite ugleda i prava drugog. Zato to ne smije biti arbitrarno i zato je tako škrto u restriktivnosti: svodi se na zabranu govora mržnje (u američkom slučaju niti to) i onih nekoliko "dužnosti i odgovornosti" taksativno pobrojanih u čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno čl. 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. I zato se mišljenja koja napadaju ili skrnave ideološke svetinje ne smije u tome ograničavati. Ideje, ideologije i ideali nemaju ljudska prava.

Po načelu o tuđoj slobodi kao granici naše slobode, tu ne da se ne radi o prijestupu granice, nego je – obratno – prestupaju oni koji takav govor pretendiraju ograničiti ili ga uspoređivati s kanalizacijom homofobije, rasizma i poricanja Jasenovca. Groteskna je ironija da se za intruziju tuđe slobode zalažu ne samo onda kad zagovaraju slobodu govora mržnje nego isto tako i onda kad rade drugi korak tupog zahvata, izjednačavajući taj govor mržnje ("razjarenu desnicu") po spornosti sa skrnavljenjem svetinja zastave, Majke Božje, Vukovara ili Oluje ("razjarenom ljevicom"). Zagovor intruzivnosti u gaženju ljudskih prava im je konstanta. 

Transparenti tipa "Ova predstava me vrijeđa" bili su standardan folklor oko Frljićevih predstava (a nisu izostale ni kaznene prijave braniteljskih udruga, što mi kao sintagma zvuči nekako poznato). Vrijeđa te? Da, i? Po čemu se prepoznaje mračnjak, fundamentalist? Uvrijeđenost u vlastitim ideološkim uvjerenjima tretirat će kao samodostatan argument – kao da bi bilo samorazumljivo da ga se ne smije ili ne treba po toj osnovi vrijeđati. 

"Tolerancija će doći do takve razine da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile" – misao koja kruži internetom (po sebi solidna, ali krivo atribuirana Dostojevskom i laka za zloupotrebu jer naravno da će svaki imbecil također u sebi vidjeti inteligentnog čovjeka kojemu fact-checkeri trijebe mišljenje samo zato što je fake news). Revolt protiv političke korektnosti kao kočnice prava na skrnavljenje svetinja – kako se netko ne bi uvrijedio ili mu bilo "povrijeđeno dostojanstvo" – subverzivan je i nasušan za društveno zdravlje. Otuda ta dvojnost odnosa prema pojmu, gdje ćemo opravdano reći kako nam PC ide na živce, s revoltom na mjestu, dok istovremeno uviđajući da revolt spram PC nikako nije na mjestu, kao samo uvijena zadrtost, šovinistička farsa.

AMEN

Nedavno bizarno hapšenje djedice zbog malo vrijeđanja i groženja Plenkoviću trulim jajima, pučka pravobraniteljica prokomentirala je neusklađenošću zakonske osnove za to kod nas sa standardima ESLJP-a: "Izjave koje vrijeđaju, šokiraju ili omalovažavaju su pokrivene zaštitom slobode izražavanja, i političari trebaju razviti osobito debelu kožu – to je takav posao".

Sa svojim regionalnim i prizivnim sudištem, kao i stavom Vlade, Austrija se kroz slučaj Haider vs. Oberschlick pokazuje u svom plemenskom, provincijalnom licu, sličnom našim hrvatskim prilikama, koje se poziva na demokraciju dok o njoj ne razumije najosnovnije stvari.

Sloboda izražavanja ne odnosi se samo – podvlači zato ESLJP u svojoj presudi '97 u slučaju Oberschlick vs. Austrija – na informacije i ideje koje će nekome goditi ili neće biti uvredljive, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju, uznemiravaju (naši bi ih palanački desničari, podmuklom zamjenom teza, odmah proglasili govorom mržnje). Drugo, političar koji istupa u službenom svojstvu prihvaćanjem takve funkcije prihvaća i obavezu rastezljivije granice dopuštene kritike na svoje javne izjave. Treće, nadležni regionalni i prizivni sud postupili su (da svedem na ono što se esencijalno kaže u presudi) kao zadnji bedaci kad su riječ Trottel išli smatrati automatski neprihvatljivom po sebi, odnosno kao da bi sama činjenica njene uvredljivosti dostajala da opravda osudu – a napose kad apostrofiraju činjenicu da se sporna riječ pojavila u naslovu članka kao kaznenu odgovornost izricatelja za tuđe grijehe (jer da bi je pretpostavljeni glupi i površni čitatelj koji nije pročitao ni članak, ni Haiderov govor ili komentare na njega, mogao povezati ne s onim što je Haider rekao, nego s njim kao osobom).

Last but not least: da sudske odluke protiv kojih su podnijete pritužbe moraju biti razmatrane u svjetlu slučaja kao cjeline, uključujući i podnositeljev članak i okolnosti u kojima je pisan. Oberschlickov članak – nastavljaju – skupa s riječi idiot, nesumnjivo je polemičan, ali to ne znači da se radi o bezrazložnom osobnom napadu, budući da je autor za njih dao objektivno razumljivo obrazloženje, izvedeno iz Haiderovog govora koji je bio sam po sebi izazivajući. Kao takvi oni su bili dio političke rasprave potaknute Haiderovim govorom, formirajući se kao vrijednosni stav čija istinitost nije podložna činjeničnom dokazivanju, a onda ni dokaziva u krivokletstvu i lošoj vjeri (vidi i slučaj Lingens protiv Austrije iz '86). 

Amen. Tako se to radi u svijetu koji razumije svoje demokratske konvencije, a nisu mu tek ritualna retorika nomenklature. Obratiti pažnju na presedan i primijeniti ga u pražnjenju drugih slučajeva.

SLUČAJ HRVATSKA PROTIV MENE

Zbog objave na fejsbuku o Oluji, prijavljen sam po čl. 325. Kaznenog zakona te 14.9. saslušan u policijskoj postaji. Upoznat sam da imam pravo na odvjetnika – reko', za ovakvu glupost ga ni ne trebam. Ideja da me se optuži po tom članku tog zakona – kolokvijalno, za govor mržnje – nebulozna je, jer ne može se odnositi na mišljenje o vojnoj akciji,  niti na političko mišljenje uopće. Što sam i obrazložio na samom ispitivanju. U policiji mi je potom rečeno da oni tu ne vide temelja za išta više sa svoje strane poduzimati – jedino moraju dostaviti izvješće Općinskom državnom odvjetništvu (ODO). 

Točno tri mjeseca kasnije upućena mi je "Obavijest" ODO-a o tome kako iz policijskog izvješća od 14.9. "proizlazi osnovana sumnja na počinjenje prekršaja iz članka 25. stavka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije" (ZSD). Dakle, iz izvješća s ispitivanja koje se nije bavilo nijednim člankom ZSD-a, već sasvim drugim člankom sasvim drugog zakona? Aj' dobro.

Vratimo se časkom na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U svom čl. 14., ona zabranjuje diskriminaciju "na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost". Što vidimo? Tu se već ne govori isključivo o kolektivnim identitetskim odrednicama, nego o okolnostima, raznih priroda. Što u dobrom dijelu prati kategorije na koje se odnosi govor mržnje, ali uključuje neke dodatne. Stvar ima svoju logiku: radi se o različitim pojmovima; diskriminacija se ne mora odnositi samo na govor mržnje, može poprimati i drugačija obličja. 

Tako čl. 25. ZSD-a s onim 325. Kaznenog zakona dijeli zabranu kinjenja ljudi zbog rase, etniciteta, boje kože, spola, roda, i sl., ali dok Kazneni zakon ne uključuje u to politička uvjerenja, ZSD ih uključuje, uz još neke stvari, na koje se govor mržnje ne može odnositi, ali se može biti zbog njih diskriminiranim (članstvo u sindikatu, društveni položaj, bračni status, dob, zdravstveno stanje), ili, kako to ističe formulacija članka, netko može imati cilj "prouzročenja straha drugome ili stvaranja neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja" po tim osnovama. 

Zacijelo prepoznavši ono što sam i ja objasnio u policiji, o evidentnoj neosnovanosti prijave po Kaznenom zakonu za govor mržnje, u ODO-u je odlučuju prekvalificirati u optužni prijedlog po ZSD (s terećenjem me da sam, vođen onim kažnjivim ciljem, a "na temelju razlike u političkom uvjerenju", povrijedio "dostojanstvo druge osobe").

Izvjesno je da ja – suprotno nazivu zakona i kvalifikaciji o "diskriminatornom uznemiravanju" iz optužnog prijedloga – nisam nikoga diskriminirao. Ama kako? Ni da sam baš zapeo, ne bih mogao u Hrvatskoj diskriminirati ikoga zbog političkog uvjerenja koje kao službenu državnu doxu dijeli s pravovjernom većinom. To je tu kriva riječ, već po definiciji istupanja s manjinske idejne pozicije, u lišenosti uopće moći da diskriminiram. Ono što se može reći je da sam uznemirio (izgleda eto da jesam), odnosno uvrijedio nekoga ili neke, povrijedivši nečiju potrebu da jedan društveni tabu ostaje netaknut, što se onda još prevodi i kao "povreda osjećaja dostojanstva", jer nekome je osobno dostojanstvo u tome da ja ne kažem nešto o Oluji. 

Ali na tom se mjestu – ceterum censeo – možemo jedino vratiti na osnovnu stvar europskog prava, slijedom čl. 10. st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potvrđenu i u slučaju Oberschlick protiv Austrije, a koju je i pučka pravobraniteljica nedavno javno podcrtavala: izjave koje vrijeđaju, šokiraju ili omalovažavaju pokrivene su zaštitom slobode izražavanja. 

Izuzetak su tek slučajevi govora mržnje plus ograničavajuće "dužnosti i odgovornosti". Trebalo bi, za uskratiti mi pravo na ovu točku slobode govora, dokazati da sam svoj fejsbuk status napisao upravo vođen ciljem povrede nečijeg ugleda (ostale predviđene ograničavajuće stavke teško da mi se može prtiti: nisu ni u susjedstvu): dakle, samo i jedino zato da bih povrijedio nečiji ugled. Neću se ovom prilikom zadržavati na tome kako i sam kontekst objave demantira tezu po kojoj bi se radilo o ciljanom napadu takve vrste. Ostanimo samo na opažanju da bi dokazivanje kako sam isključivo to imao na umu, unatoč lakoći objašnjivosti drugom pobudom, predstavljalo nadripravno gatanje neobično nalik gatanju kojim su austrijski sudovi Oberschlickov motiv proizvoljno reducirali na tobože isključivu i samosvršnu namjeru u osobnom diskreditiranju Haidera. 

Što kad bi ODO – s tim izvitoperenim tumačenjem članka 25. ZSD, kojim se nakanilo, umjesto štićenja mog prava na drugačije političko mišljenje od većinskog, upravo štititi većinsko i time od njega raditi svetu kravu, propisano, obavezno mišljenje, depolitizirajući ga i sakralizirajući – svejedno isposlovalo sudski pravorijek da sam kršio ZSD? Ništa, jedino bi se radilo o neustavnosti takvog članka ZSD. S obzirom na čl. 38. Ustava i postavke međunarodnog prava na koji se nastavlja. Nije da inače vidim čl. 25. kao neustavan, da se razumijemo, u tekstu onoga kako je napisan, ali konstrukcija se raspadne u slučaju da ga idemo stvarno shvaćati ovako kako je to ODO prezentiralo optužnim prijedlogom. Pa bujrum, fiškali!