Foto: N1
U romanu Stiega Larssona Muškarci koji mrze žene zaplet započinje time da je švedski istraživački novinar osuđen u procesu koji je pokrenuo neki milijarder. Jedan hrvatski recenzent, također pisac, tim je povodom primijetio da bi sličan motiv u domaćem romanu bio odbačen kao sasvim neuvjerljiv. Nije plauzibilna pretpostavka da novinar može završiti u zatvoru jer se petljao u poslove krupnog poduzetnika. Ne zato što je teško zamisliti hrvatske novinare pred sudom – dapače, nedavna studija zaključuje da su tužbe protiv novinara postale sistemski problem – nego zato što se hrvatski novinari poduzetnicima rijetko uspijevaju baviti. Ruku na srce, nisu ni švedski novinari u nešto posebno boljoj situaciji; zato je Larsson, angažirani novinar koji je želio popraviti svoju profesiju, to i napisao. Poduzetnici su također na neki način političke figure. Nije nužno da izravnim ili neizravnim, novčanim ili, ponekad, medijskim pokroviteljstvom utječu na naše preferencije političkih lidera ili njihove stavove. Ima li išta više političkog od npr. uvjerenja mnogih samozaposlenih ljudi da su sada poduzetnici? (Iako njihova „poduzetnička“ sloboda u relacijama s Boltom ili Voltom nije mnogo veća od slobode bilo kojeg radnika da sljedeća tri dana i više nikad ne dođe na posao.)
U desetkovanim redakcijama posljednjih godina, međutim, koordinate novinarskih zadataka su takve da, ako se pored priopćenja, presica, uzimanja izjava i multitaskinga za istraživački posao uopće izbore, novinare uglavnom usmjeravaju prema političarima. Kada se zbroje svi ministri kojima je istraživačko novinarstvo otežalo karijere bremenite nepotizmom i korupcijom, sasvim ispravno. Takva orijentacija može, međutim, menadžersko-vlasničke strukture, iz kojih političarima nerijetko dolazi i mito, i smjernice za javne politike, ostaviti bez odgovarajućeg javnog nadzora. Čini mi se da je poduzetnicima to i cilj. Osim toga, ta – kako ju je nazvao Robert McChesney – predrasuda profesionalnog novinarstva da je vijest samo ono što napravi službena osoba ili istaknuta javna ličnost može pridonijeti cirkulaciji jedne druge, podjednako ustrajne predrasude: da je poduzetništvo od politike odvojen svijet sposobnih i hrabrih muškaraca s idejama koji guraju svijet naprijed, odnosno „u Europu“. Politička sfera je u takvoj perspektivi, naravno, popunjena ulogama nesposobnih i korumpiranih statista koji nas vuku u takozvano balkansko blato. Internalizirani orijentalizam na stranu, za ovo drugo domaći politički mainstream svakodnevno nudi toliko dokaza pa neka bude. Samo, ako ideju politike kao kolektivnog načina rješavanja zajedničkih problema izbacimo iz jednadžbe, na koga onda računamo kada stvari krenu loše?
Selektivne informacije ili puna istina?
Što se zapravo dogodilo u sporu između United grupe odnosno United Medije, vlasnika televizije N1, i dijela Telekom Austria grupe, koji u Hrvatskoj posluje pod imenom A1? Sve što iz taktički formuliranih korporacijskih priopćenja možemo saznati je da su problem naknade koje za reemitiranje Unitedovih televizijskih programa putem svoje IPTV-usluge plaća A1. United tvrdi da su „ponuđeni apsolutno isti uvjeti koji su važili i do sada“, odnosno da su zatražene iste naknade. A1 to negira, tvrdeći da su im ti uvjeti „potpuno neprihvatljivi jer su zadržali istu cijenu unatoč gubitku značajnog dijela atraktivnog sadržaja poput španjolske nogometne lige“. A1 tvrdi da je zatim „zatražio zasebnu ponudu za kanale N1, SK1 i SK3. Vlasnik je za ta tri kanala postavio 28 posto veću cijenu od iznosa koji A1 trenutačno plaća za emitiranje ukupno 15 kanala United Media grupe, među kojima je svih šest SK kanala i N1“. United taj moment vidi ovako: „Nakon što su odbili istu cijenu za 15 kanala United Media, tražeći da se njen iznos umanji za više nego duplo, A1 je zatražio ponudu za distribuciju samo tri kanala. Za tu ponudu su naveli da je neodgovarajuća i odlučili isključiti sve kanale. Pravila tržišnog poslovanja su takva da, kada se prodaje cijeli paket, kupac ga dobije po povoljnijim cijenama nego pojedinačni proizvod. Tako funkcionira svako tržište, a selektivne informacije nisu puna istina.“
To je ujedno i prvi interpretativni okvir spora koji nam je „ponuđen“: sve je samo „komercijalno pitanje između N1 grupe, odnosno United grupe i telekom operatora“ A1. Prestane li Konzum, zbog nekih neriješenih komercijalnih pitanja, nuditi vaš omiljeni keks, potražite ga u Šparu. Slično se, uostalom, dogodilo pretplatnicima Iskona, kojima je prošle godine Sport klub nestao iz ponude kanala. Neki od njih su možda pristali i na dvogodišnju ugovornu obavezu upravo zbog prijenosa Premier Lige na SK-kanalima Uniteda, ali „tako funkcionira svako tržište“. Doista, funkcionira li? Možete li, na tržištu koje Hakom regulira tako da duopol HT-a i A1 zadržava 90,4 posto prihoda od širokopojasnog pristupa internetu, prijeći kod drugog operatera kao da riječ o samoposluživanju? Na stranu što tvrtke koje računaju s njihovom potrošačkom lojalnošću građane tretiraju kao nedorasle faktualnoj točnosti, zanimljivo je kako ni medijski regulatori ne smatraju da bi trebali razjasniti spor. Kao da nema nikakve veze s medijskim pluralizmom i pravom na informiranje, Vijeće za elektroničke medije se, u šumi zastarjele hrvatske medijske i komunikacijske politike, skriva iza Hakoma i Ministarstva kulture i medija. Za Hakom je jedino eventualno sporno pitanje jesu li pretplatnici televizijske usluge A1 obaviješteni da uskoro više neće moći gledati Premier ligu: „Korisnik ne gubi nikakva prava, on mora biti obaviješten. Ako nije obaviješten, operator trpi sankcije. Mi kao HAKOM ispitujemo ovaj slučaj, to nije prvi put da se mijenjaju programi, mi prikupljamo činjenice, gledamo je li sve u skladu sa zakonom. Za korisnika je bitno je li dobio obavijest.“
Teško je znati dijeli li „korisnik“ mišljenje Hakoma, ali za građanina jest bitno ima li mogućnost slobodno pratiti vijesti prema svom izboru. Budući da je blokiranje pristupa javnom informiranju tradicionalno bilo simptom eksploatacije, korupcije ili naprosto loše politike koja pokušava ostati neotkrivena, nije ni čudno da druga ponuđena interpretacija spora, s ekonomske, premješta fokus na političku sferu. Ovdje se više ne govori o sportskim kanalima, nego o informativnom kanalu N1: ako ga pretplatnici A1 telekoma uskoro neće moći gledati, vjerojatno se umiješala politika. „Valjda su za A1 isti uvjeti koji su postojali do sada postali neprihvatljivi pa su nas odlučili ugasiti uoči izbora?“, upitao se programski direktor N1. Iako Ministarstvo kulture i medija odbacuje takve sumnje, u ovoj interpretaciji pomanjkanje dokaza postaje dokazom: ne funkcionira li nevidljiva ruka tržišta, mora da se umiješala prljava ruka države. Nikad nećemo doznati je li predsjednik Vlade mogao nazvati A1 da ušutka N1. Međutim, Vladini PR-ovci nisu trebali ni nazivati HRT da se pretvori u neku vrstu Youtube-kanala vladajuće stranke. Poslije menadžerskog restrukturiranja, provedenog dobrim dijelom za vrijeme mandata suprotstavljenog političkog bloka, razumijevanje između HDZ-a i HRT-a, naklon tihoj većini i glasnim izuzecima, ide prešutno i samo od sebe.
Politbiro tržišta
Na trenutak se čini da samo trebamo izabrati: je li problem političke ili ekonomske prirode i onda ga, prema tome, riješiti političkim ili ekonomskim sredstvima. Međutim, bojim se da je upravo to razdvajanje ekonomskog i političkog problem. Većina aktera u sporu, bilo da dolaze s medijske, telekomunikacijske ili političke strane, ističu da njihovim postupcima upravlja „isključivo komercijalna“ racionalnost. Najčešće ne uočavamo političke konzekvence našeg ekonomskog položaja i djelovanja, a nepovjerljivi smo prema političkim (kolektivnim) oblicima borbe za – u primjeru na koji me POS-uređaj stalno podsjeća – više plaće. „Pravila tržišnog poslovanja su takva“ da su sama po sebi nepogrešiva jedino „bez uplitanja politike“, a ako mi imamo neki problem s tim, onda mora da je problem u nama. Da je do „prekida programa“ došlo zahvaljujući pozivu iz nekog politbiroa, bio bi to skandal. Ovako, budući da je riječ o nominalno komercijalnim odlukama, novinari N1 bi se valjda trebali pomiriti s izgledom da se, kao što ih je poučila ministrica kulture i medija, već sutra mogu, umjesto novinarstva, početi baviti glazbom, sportom ili kakvom drugom djelatnošću? Međutim, oni se ne mire; ako ništa drugo, novinarski instinkt im govori da je politika „tu negdje“. U ovoj konkretnoj situaciji – i zato je ona posebno indikativna – onaj „klin“, o kojem je pisala Ellen Wood, između politike i ekonomije nas ipak ne sprečava da vidimo kako „isključivo komercijalne odluke“ medijskih korporacija onemogućuju da vijesti dođu do gledatelja, jednako kao što to obično čine politički moćnici. Posljedice poduzetničkih odluka nisu ništa manje poražavajuće zahvaljujući njihovu imunitetu od javnog nadzora novinarstva i bilo kakvog privida demokracije. Nastavimo li gledati kroz političkoekonomske naočale, možemo vidjeti da zapravo uopće ne treba „odvojiti sadržaj od pravnog okvira“. To da „vlasnik može odlučiti“ kanal vijesti, ako mu se ne bude dalo plaćati novinarstvo, pretvoriti u „glazbeni, sportski ili bilo kakav drugi kanal“ nije došlo samo od sebe – netko je stvorio pravni okvir koji to omogućuje, i to je bila upravo politika. Ministrica upozorava N1 da „ne bi bilo dobro“ vršiti prevelik pritisak na Vladu. Mogli bismo pomisliti da između ekonomije, politike i medija postoji neka dublja veza, odnosno da su problemi i nastali na mjestima privatizacija komunikacijskih infrastruktura: novina, radija i televizije i, napokon, interneta. U Hrvatskoj su se te privatizacije zgusnule u prošla dva desetljeća i utoliko je problem medijske politike možda još akutniji nego drugdje.
Veze između politike, ekonomije i medija su konstitutivne, iako možda više nisu telefonske. U svakom slučaju, s obzirom na moć koju su akumulirale zahvaljujući regulatornom poklonu u vidu privatizacije pristupa internetu, prije bi telekomunikacijske kompanije mogle nazivati predsjednike vlada ako im ustreba neka izmjena zakona. U najmanju ruku, kada smo već kod toga, mogu na njih izvršiti pritisak putem medija koje su u međuvremenu osnovale ili kupile. Optički kabeli, serveri i druga internetska infrastruktura pod kontrolom telekoma (ili ISP-ova; internet service providers, kako ih se naziva u tehničkom policy-žargonu) imaju određeni kapacitet. U najboljem slučaju, on je dovoljan za uobičajeni promet u nekom prosječnom trenutku – analogija s autocestom je već postala nezaobilazna. Međutim, kada se promet poveća, baš kao i onih nekoliko ljetnih vikenda na hrvatskoj autocesti koja nosi ime austrijske telekomunikacijske kompanije – dolazi do zagušenja. Kontrolor infrastrukture tada mora pristupiti upravljanju prometom (to se naziva traffic management), propuštajući, recimo, e-mail, koji ionako ne zauzima previše paketa podataka, i drugu komunikaciju od javnog interesa, poput razgovora (VOIP), učitavanja uobičajenih web-stranica itd. Baš kao što će prometna policija na zakrčenoj autocesti propustiti prvu pomoć, a kamionski promet možda i sasvim isključiti, telekomunikacijske kompanije će „u izuzetnim situacijama i privremeno“ usporiti download nekog filma, ali, barem načelno, ne bi smjele „diskriminirati, blokirati, gušiti niti prioritizirati“ nijedan sadržaj na internetu prema komercijalnim kriterijima. To se načelo naziva net neutrality, „neutralnost mreže“ ili, u žargonu Europske komisije, „otvoreni Internet“. U Europskoj uniji, net neutrality je u studenom 2015. godine zaštićen Uredbom o otvorenom internetu i izmjeni Direktive univerzalnoj usluzi i pravima korisnika. Uredbe, kao što znate, vrijede automatizmom i nema ih se što usklađivati, jedino što je net neutrality, kao uostalom i prava korisnika građanina, sjajan koncept, ideja za koju se itekako ima smisla boriti, ali za njenu primjenu vrijede smjernice BEREC-a (to je „krovna“ asocijacija regulacijskih tijela država članica poput Hakoma). Tada su eskalirali monopolni procesi i ucjene telekoma, odnosno ISP-ova, poput američkoga Comcasta, koji je usporio Netflixove serije sve dok mu ta kompanija nije platila. Korisnicima građanima iznos ucjene nikad nije objavljen, ali svejedno mogu biti sigurni da ga, u tarifi Netflixa, sami plaćaju. Vijeće Europe je, otprilike u isto vrijeme, donijelo Preporuku o net neutrality u kojoj se, referirajući na pluralizam i raznovrsnost informacija, kaže da „ISP-ovi ne smiju diskriminirati promet drugih pružatelja usluga, aplikacija i sadržaja koji se natječu s njihovim vlastitim proizvodima. Odluke o traffic managementu trebaju biti striktno odvojene od procesa odlučivanja u vezi sadržaja“. Budući da sam i osobno sudjelovao u tim raspravama, znam da se iza takvih razvodnjenih pravnih formulacija skriva dosta napetih plenarnih sjednica, neformalnih saveza između delegata država članica (predstavnici Nizozemske i danas dugujem zahvalnost na pravnoj ekspertizi koja je nije nimalo sprečavala da se zalaže za interes građana, a ne korporacija) i korporativnog lobiranja. Samo za ilustraciju, jer ISP-ovi koji su, poput korporacije Sky, ujedno vlasnici sadržaja, tamo već postoje, predstavnik Ujedinjenoga Kraljevstva je dugo kočio donošenje dokumenta. Podjednako kao i – zbog sasvim drugačijih razloga – predstavnik Rusije (njegova ekselencija mi je u jednoj stanci čak ponudila da podrži naše zalaganje za odvajanje sadržaja i distribucije u zamjenu za podršku njegovom prijedlogu da država smije kontrolirati promet). Početkom ljeta 2015. godine, suočivši se s time da će se Draft preporuke ipak odobriti i poslati Vijeću ministara na moguće usvajanje, predstavnik Europske komisije se, tonom povrijeđenosti i prijetnje, suprostavio „mogućnosti da pogled na net neutrality iz perspektive ljudskih prava ode u drugačijem smjeru od poslovnih interesa o kojima se trenutačno raspravlja u Briselu“.
Vertikalne integracije i medijski pluralizam
Netko bi mogao reći da je u sporu A1/N1 riječ „samo“ o izbacivanju nekih TV-programa iz kataloga tzv. specijalizirane IPTV-usluge. Pretplatnici A1 broadbanda moći će i dalje neometano gledati N1 live stream i čitati portal N1-info. Zar ne? Ili će se gruba igra medijskih kompanija na net neutrality terenu nastaviti i kada onaj drugi daljinski upravljač, koji nikad nije pri ruci, ode u zaborav? O IPTV-u se često raspravlja kao o nekoj vrsti premosnice „digitalne podjele“ – u ovom slučaju između mlađih naraštaja, koji linearnu televiziju uopće ni pod kojim uvjetima ne gledaju, i „boomera“, koji još navodno zaziru od interneta. Sudeći barem prema zahtjevima United grupe Vladi da – u ime, ni manje ni više nego „što je moguće više razine medijskog pluralizma“ – što brže ukine zabranu vertikalne koncentracije, „odnosno [mogućnosti] da tvrtke imaju i sadržaj i distribuciju u svom portfelju“, ovaj korporacijski sport klub tek započinje.
Odvjetnici United grupe su u prošlogodišnjem e-savjetovanju o Nacrtu prijedloga Zakona o elektroničkim medijima upisali tri komentara u korist deregulacijskog interesa svojih klijenata, „'tradicionalnih' pružatelja medijskih usluga“ iz „malih zemalja kao što je naša“, da se protiv „sve brojnijih američkih platformi koje su daleko manje regulirane“ izbore „svim tržišno raspoloživim sredstvima […] pa bilo to putem horizontalnih ili vertikalnih povezivanja i integracija“. Divjak, Topić, Bahtijarević i Krka, koji rado ističu svoj angažman za United grupu, dodaju da zabrana vertikalne integracije (iako „ne potpuna kao ovdje“) postoji još i u Austriji, Grčkoj, Mađarskoj i Sloveniji, pokušavajući ostaviti dojam da je i tamo pred ukidanjem. Slijede pozivanja na poduzetničke slobode u Ustavu, a pravna služba Nove TV smatra da se, umjesto izričite zabrane vertikalne integracije, medijski pluralizam može zaštititi i putem „uvođenja obaveze prijenosa“ (to je famozni „must carry“ koji se sada spominje kao moguće rješenje spora). Nastavak ove pravne akcije, aktualnu javnu kampanju u korist ukidanja zabrane da poduzeća United grupe mogu legalno (a ne putem nekih „devijacija“ koje u svom komentaru članka 68 spominje vlasnik lokalne Net televizije Zoran Kovačić) „imati i sadržaj i distribuciju“, ispravno su pročitali Petar Vidov i Andrea Milat u svojim analizama na Faktografu, odnosno Biltenu. Milat i Zoran Šprajc podsjećaju da istu poslovnu strategiju United ima i u susjednim zemljama, gdje se medijsko zakonodavstvo također „krojilo“ prema interesima inozemnih investitora.
Primijetili ste da, kada traže da hrvatski Zakon o elektroničkim medijima bude „usklađen s europskim pravilima“, predstavnici United grupe nikad ne specificiraju na koja pravila misle. Pa, bojim se da misle na ona, često nepisana, koja kažu kako se ionako nejasne pravne formulacije u primjeni mogu, ovisno o lobističkoj snazi, i sasvim ignorirati. Kad bi se odredbe Zakona o elektroničkim medijima o ograničenju koncentracije i transparentnosti vlasništva doista uskladile s tehnološkom stvarnošću, načelima zaštite medijskog pluralizma, na koja se tako emfatično poziva ne samo televizijska Direktiva, nego i temeljni Ugovor o Uniji, onda ne bi bilo moguća ni „horizontalna“ koncentracija N1 i Nove TV u istom vlasničkom portfelju. U Zakonu stoji, ukratko, da isti vlasnik ne može imati dvije televizije, pa makar jedna od njih bila u režimu „dopuštenja“ internetskog prijenosa podataka. Međutim, budući da N1 takvo dopuštenje nije ni zatražio, nego je registriran kod luksemburškog regulatora ALIA, za spajanje je prepreku predstavljala samo zabrana „vertikalne“ integracije iz članka 61. (odnosno 68. u Prijedlogu Zakona o elektroničkim medijima o kojem se raspravlja u Saboru). Sudeći prema tome što je Vijeće za elektroničke medije ignoriralo namjeru već postojeće, iako zastarjele odredbe Zakona o elektroničkim medijima (članak 55.) i vlastitu odluku, čini se da je naša regulacijska praksa već sasvim „usklađena s europskim pravilima“ servilnosti korporacijskoj moći. Kao što kaže jedan komentar, nigdje drugdje nego u nekoj vrsti službenoga glasila te iste sfere moći, The Economistu, „veliki pružatelji širokopojasnog pristupa internetu (…) mogu preživjeti sa zahtjevima mrežne neutralnosti, ali preziru i pomisao da bi njihov internetski biznis mogao biti reguliran kao stari dobri telefon“, odnosno javna komunikacijska infrastruktura. BEREC-ove smjernice same po sebi nisu zbirka loših tekstova, ali kada je riječ o vertikalnoj integraciji proizvodnje i distribucije medijskih sadržaja, tamo se „izražava zabrinutost“ i analiziraju „mogući scenariji“ u kojima su gubici medijskog pluralizma veći ili manji. Sve to pomalo sliči na situaciji u kojoj bi neko krivično zakonodavstvo, umjesto npr. odredbe da se baš i ne smije bježati iz zatvora, u relativno kvalitetno raspisanoj dokumentaciji raspravljalo o prijetnjama za javnu sigurnost u slučaju „scenarija 1“, da bjegunac počini neki teži zločin ili se, u „scenariju 2“, zadrži na krađi iz samoposluživanja.
Koji je izlaz iz ove situacije? Možda i zato što su novinari pročitali njegove deregulacijske ciljeve, United sada pristaje i na 0,75 kuna (valjda mjesečno/po pretplatniku A1 IPTV-usluge?). Pristaje i besplatno ustupiti N1, ali na „rok od 6 mjeseci dok se ne promijeni Zakon o elektroničkim medijima ili ne raspiše natječaj za slobodne televizijske frekvencije“. Vidjet ćemo kako će Vlada reagirati na ovu ucjenu. Svjesna dilema koje se otvaraju liberalizacijom, ministrica kulture i medije najavila je da će razmotriti uvođenje obaveze prijenosa. „Must carry“ postoji u nizu zemalja i uglavnom se primjenjuje na internetski prijenos zemaljskih kanala, što N1 nije, ali bi mogao postati. Kod nas mogućnost uvođenja obaveze prijenosa postoji u Zakonu o elektroničkim komunikacijama (članak 97.). Ona nije dosad korištena, ali veoma je jednostavna: ako Agencija za elektroničke medije tako odluči, A1 mora prenositi N1. Međutim, budući da vlasnicima N1 to nije u fokusu, barem ne dulje od šest mjeseci, a i teško se može naplatiti, treba očekivati najgoru opciju: brisanje članka 68. Ili ukidanje N1.
Gdje je izlaz
Za cijenu, brzinu i brzinu izgradnje pristupa internetu izuzetno je važno razbiti telekomunikacijski duopol. Međutim, podjednako je važno da telekomunikacijski kartel ne koristi svoju moć kontrole distribucijske infrastrukture kako bi vršio pritisak na proizvođače sadržaja. Omogućiti vertikalnu koncentraciju ISP-a i proizvođača televizijskog programa, da se zadržim na analogiji s autocestom, bilo bi kao da ulogu prometne policije u regulaciji ljetnih gužvi – ako ih ponovo bude – povjerimo, recimo, korporaciji Volkswagen. Na stranu sentiment prema idealima otvorenog i egalitarnog weba, uništimo li mrežnu neutralnost u korist „vertikalnog“ i „horizantalnog“ jačanja „domaćih“ telekoma, kontrola Googleovih i Facebookovih algoritama nad onim što vidimo u searchu bit će veća, ne manja. Oni će uvijek imati dovoljno sredstava da plate „cestarinu“, a račun za telekomunikacijski „double dipping“ („naplati i gledateljima i proizvođaču sadržaja“) na kraju će se uvijek ispostaviti građanima, samo što će imati manje toga za gledati. Napokon, net neutrality je presudan za mogućnost inovacija. Što god, često s pravom, mislili o fami digitalnih startupa, ostane li internet bez inovacija, netko bi ga morao ponovo izmisliti – samo što bismo onda teško saznali za to.
Uz to što medijsko tržište ne funkcionira kao „svako tržište“, u slučaju vijesti ono teško da uopće funkcionira. Budući da građani nemaju interesa da vijesti koje su saznali ne podijele sa znancima, proizvođačima postaje sve teže naplatiti ih, posebno otkad sve veći dio prihoda od oglašavanja odlazi digitalnom oligopolu. Tu praktično jedinom mogućnošću ostaje uvjetovanje pristupa nekom vrstom „vezane trgovine“ s komercijalno lukrativnijim sadržajima, poput sportskih prijenosa, ili s biznisom prodaje pristupa internetu. U takvom „ekosistemu“ ozbiljno, profesionalno novinarstvo, nakon što odradi svoju smjenu (i neplaćene prekovremene sate) pred kamerom ili iza nje, čeka druga smjena volonterskog čišćenja „šume propisa“ za biznis svog vlasnika.
Prema tome, koji je izlaz? U jačanju javnih i neprofitnih medija, u javnom ISP-u koji će održavati besplatni širokopojasni pristup internetu kao javnoj infrastrukturi, i, da, u dinamičnim komercijalnim medijima kreativnih poduzetnika koji se natječu u inovacijama, a ne guše ih.
Razumijem svu znatiželju u vezi pitanja što žele postići Austria telekom, United grupa ili Telemach, kao i neizvjesnost oko prijenosa vijesti koje mnogi gledaju, a neki i svakodnevno proizvode. Međutim, brine me kako smo došli u situaciju da nam kvalitetno televizijsko novinarstvo ovisi o nekoj vrsti milosti konjunkture na tržištu telekomunikacijskim uslugama i vlasnika medijskih kompanija? Kako to da smo se za toliko temeljno političko pitanje – tko kontrolira infrastrukturu putem koje komuniciramo i orijentiramo se u socijalnom kontekstu – proglasili kolektivno nesposobnima i prepustili ga investicijskim fondovima? Zašto smo na HRT-u stvorili takvu atmosferu da su mnogi vrhunski novinari – ponovo, uz duboki naklon onima koji su ostali – morali otići, a razvitak neovisnih neprofitnih medija pokušali ugušiti već u skromnom početku? Na tom se mjestu zaista jest umiješala politika, ali ne tako da je podigla stereotipnu slušalicu telefona u politbirou i nazvala redakcije, nego tako što ih je restrukturirala, prodala kabelsku infrastrukturu i privatizirala pristup internetu. Učinila je to na svoj karakteristični način, ne metaforičkom rukom, nego sjekirom, otkidajući granu informiranoga građanstva na kojoj i sama sjedi. Zato je borba novinarstva na svim razinama, od malog lokalnog ili feminističkog portala do svih upornih glasova na mainstream-ekranu, toliko važna: jer čuva mogućnost ne samo za bolje medije, nego i za bolju ekonomiju i politiku.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu