"Pazi, ja san novinar i humorista, po i po, i kad mogu zajebat sebe, oli Nju, ča često činin, jasno je da neću oprostit ni kraju, ni caru. I triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat. Zamislite, ne moš taknit viru jer vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju - vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju - vriđaš patriotske osjećaje, ne moš taknit niti jedan ceh, jer vriđaš mesare, glumce, suce... Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku. Nije mi draga nikakva vlast, sama po sebi. Ona je gruba, surova, šaje grube befele, zapovida, priti, moraš to i to, tu i tu, moraš u soldate, pucat, ubijat. Isprid vlasti moran se ispovidat, ko san, ča san, ko mi je bija otac, mater, dida, oklen san, kad san rođen, koje vire, koje nacionalnosti... Teško je čoviku to izdržat, a kamoli volit", pisao je Miljenko Smoje u svom Dnevniku jednog penzionera.
Još je prije 35 godina u Velom mistu preko svog Meštra poručivao – "neću politiku u svoju butigu". Nije prestajao za sebe govoriti da je mali čovik koji je pisao za malog čovika. Nije volio muktaše, foteljaše, sitne kokošare. Smoje je prezirao demagoge, manipulatore, kalkulante, spletkaroše, konformiste, oportuniste, mediokritete, grebatore za funkcije i debele novčanike preko radničkih grbača.
I onda mu se 19 godina nakon smrti dogodi neviđen peh: upravo jedan takav uvuče mu se u dom, praćen omanjom armijom kamera, fotoaparata i diktafona. Trenutačni predsjednik države Ivo Josipović odlučio je posjetiti njegovu udovicu Lepu Smoje. Bila mu je usput na predizbornoj turneji, a nije zgorega u svrhu prikupljanja glasova malo ulizivati se i "lijevim anarkištima", kako je Smoje sebe opisivao, a Lepa nastavila utjelovljavati tu ideološku odrednicu nakon njegova odlaska. Smoje se u subotu sigurno luđački okretao u grobu, a kad su šok i nevjerica popustili, uhvatio se svoje makinjete i složio za svoj onostrani Dnevnik jednog penzionera dvije kartice o bijednom političarskom podilaženju svemu što ima pravo glasa, a nešto se zajebavao i s člankom 332. Kaznenog zakona koji govori o povredi mira pokojnika. Spomenuo je u tom tekstu i nekakvu kaznu do godine dana zatvora za onoga tko grubo oskvrne spomen na umrle.
Smoje, koji se užasavao vrste ljudi kojoj pripada Ivo Josipović i neprestano ih izvrgavao ruglu, imao je težak maler. Josipović je i na njemu, kojemu su se takvi gadili, odlučio beskrupulozno skupljati političke bodove.
Da, Josipović je već sada u intenzivnoj kampanji za drugi mandat, koju i ti, dragi štioče, htio-ne htio, izdašno plaćaš. Ovogodišnji proračun Ureda predsjednika Republike Hrvatske iznosi 43,903.377 kuna, i već je sada sasvim razvidno da će i zadnja lipa otići isključivo na Josipovićeve preidzborne aktivnosti. Jer, što je drugo nego žestoka predizborna kampanja kada u jednom danu u Sibinju slavi Dan općine, skokne do Gunje u posjet majci devetorice branitelja Domovinskog rata i obiđe tvrtku Đuro Đaković Holding u Slavonskom Brodu? Već sutradan je razgledao turističke sajmove u Zagrebu, a dan kasnije obišao dječji vrtić i muzej u Pregradi. Vikend je osobito radni – u Splitu je posjetio neonatalni odjel u bolnici, otvorio međunarodnu izložbu maslina i posjetio Lepu, s rukama punim poklona (kao i braniteljskoj majci u Gunji), koje ste, pogađate, opet vi platili, nemajte straha da je posegnuo u vlastiti novčanik. Nedjelja je naročito naporna: turneja Omiš – Baška Voda – Makarska. Sigurno će se negdje po putu naći još kakva izložba, utrka magaraca ili potezanje konopa koje bi predsjednik trebao uveličati.
Uz 44 milijuna kuna, koliko vi šenkate Josipoviću za promociju, kada kampanja i službeno počne, negdje u kasnu jesen, prema Zakonu o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, imat će pravo utrošiti osam milijuna kuna, koje će prikupiti od dobrih duša. Dakle, Josipovićeva kampanja koštat će 52 milijuna kuna. Ovdje ne računamo bezbrojne intervjue s naručenim pitanjima. Medijske kuće časte.
Financijska konstrukcija je, dakle, zatvorena, volonteri već rade punom parom, samo nedostaje odgovor na ključno pitanje – što je Ivi Josipoviću dalo zaključiti da je vrijedan još jednog mandata? Može li se itko sjetiti jedne jedine izjave, poteza, odluke koji bi ga kvalificirali za još pet godina na čelu države?
Jedino u čemu je uspio jest postati vrhunski argument zagovarateljima ukidanja izravnog izbora predsjednika i prebacivanja tog procesa u parlament, jer je u ove četiri godine svojim kalkulantstvom uspio do kraja devalvirati važnost i obezvrijediti uloga šefa države kao korektiva u društvu.
Između koncerata, izložbi i večera zavičajnih društava novim kapcima (koje smo, sjećate se, također mi platili) ni da trepne na 400 tisuća nezaposlenih ili 300 tisuća s blokiranim računima. Vlada, po njemu, radi najbolje što može. Uporno odbija bilo što konkretno i suvislo reći o gospodarskoj politici Vlade i socijalnoj slici države, vadeći se kako nema ovlasti u gospodarstvu. Izostanak tih ovlasti nije ga, međutim, spriječio da, nema tomu nekoliko mjeseci, zaposli savjetnicu za gospodarstvo na plaći od 16,5 tisuća kuna. Potpuni je misterij što gospođa radi, osim što znači limuzinu više u Josipovićevim predizbornim konvojima.
Sindikatima je, nakon što su ga prozvali da im kao predsjednik socijaldemokratskog habitusa nije dao potporu u borbi protiv robovlasničkog Zakona o radu koji će još intenzivnije generirati bijedu u državi, odbrusio da ga ništa o tome nisu ni pitali. Nije ga nitko ništa pitao ni kada je napao Stjepana Mesića da zbog njegova Ureda bivšeg predsjednika ljudi gladuju, a sve zato da skrene pažnju s priče o predsjedničkoj mirovini za koju se do zadnjeg trena grčevito borio. Nitko ga nije pitao ni o Miloradu Pupovcu, ali mu to nije smetalo da ga napadne da je etnobiznismen, da reketari vlade i da potiče nacionalne sukobe niskog intenziteta kako bi se održao kao čelnik srpske manjine. Na Pupovca se sručio predsjednički bijes zato što je tjednik Novosti izdavača Srpskog narodnog vijeća, koje vodi Pupovac, propitivao Josipovićevu nejasnu ulogu u sumnjivoj i do neba smrdljivoj priči o ZAMP-u.
Predsjednik, dakle, kada hoće (a to je isključivo kada brani vlastiti novčanik), itekako ima što za reći. O SDP-u i Vladi, u trenutku dok se država raspada, ne pada mu na pamet govoriti, osim metiljavih kritika s nekoliko dana kašnjenja o "nepromišljenoj odluci" o kupnji skupocjenih automobila i "potrebi štednje". Treba mu njihova potpora, i ono što mu je još važnije – novac. Zgodno je ovdje prisjetiti se i kako je u prošloj kampanji obećavao da će njegov Ured svaki mjesec na webu objavljivati kako je, koliko i na što trošio. Ne voli predsjednik da ga se pita za novac, moš' ga ubit, da parafraziramo premijera. Samo ga voli trošiti, i to puno. Tuđi, naravno.
I od svih prevažnih tema, od vitalnog interesa za državu i egzistenciju napaćenih građana, Josipović je odabrao čitavu ovu godinu zabavljati se pisanjem novog Ustava, i u velevažnom pravno-političkom društvu voditi visokoparne rasprave koje nikome neće donijeti kruh na stol.
"Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinjeta. Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže", govorio je Smoje nekih godinu dana prije smrti. I bio je u pravu. U subotu mu je u kuću došao predsjednik države, i nije to bio interesantan svit za činit pametne i važne intervjue.