Snježana Koren: Novi priručnik za nastavnike povijesti 'enobeizira' Domovinski rat

O podučavanju povijesti razgovarao sam s dr. sc. Snježanom Koren, predstojnicom Katedre za metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i autoricom Politike povijestu u Jugoslaviji 1945. - 1960., dan nakon što je u Školskoj knjizi promoviran priručnik s temom Domovinskoga rata za nastavnike povijesti u osnovnim školama, no i bez toga imali smo dovoljno povoda. Profesorica Koren bavi se istraživanjem procesa po kojima nastaju udžbenici povijesti, izučava nastavu tog predmeta, sudjeluje u usavršavanju nastavnika, a početkom 2000. godine kao autorica je priredila udžbenike za sedmi i osmi razred osnovne škole.

Hrvatska politička scena odavno nije bila toliko zasićena naputcima političara o tome kako bi trebalo podučavati povijest, posebno onu o Domovinskom ratu. Na primjer, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je izjavio da je "zgrožen udžbenicima u našim školama". Kada HDZ dođe na vlast, tvrdi, "svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška". S drugog pola političke scene aktualni ministar znanosti Vedran Mornar najavio je "suštinsku kurikularnu reformu u kojoj će jedna od osnovnih tema biti Domovinski rat". Kaže, "to treba učiniti na način kako je bio prezentiran Drugi svjetski rat".

Te dvije političke natuknice bile su okvir pokušaju da se iz kruga struke promisli što je to nastava povijesti. Umiju li političari uopće prosuđivati o tim temama? Kakve smo modele podučavanja naslijedili iz Jugoslavije? Kakve smo razvijali u tranziciji? Postoje li među njima razlike? I je li svaki domoljub nužno nekritičan, a svaki kritičan um ujedno i nedomoljuban?

Mogu li se u metodama i formulacijama vezanim uz komunističku interpretaciju NOB-a nalaziti uzori za pisanje povijesti Domovinskoga rata?

To je izrazito loš primjer. Kad je posrijedi proučavanje podučavanja povijesti, NOB je posebno zanimljiva tema, jer se sam narativ počeo konstruirati još za vrijeme rata, a u tom procesu ključnu ulogu imali su članci koje je pisao sam Tito. On je zadao okvir unutar kojega su se slagale činjenice. ZAVNOH je, pak, prvi priručnik za povijest u jedinicama NOB-a uredio potkraj 1944. godine, odnosno početkom 1945. I taj je priručnik snažno utemeljen na brojnim Titovim tekstovima koji su nastali za vrijeme rata. Da ne idemo duboko u detalje, ono što nas zanima jest model kojim se jugoslavenski režim služi u sklapanju povijesnog narativa. To je bez sumnje teleološki pristup povijesnim zbivanjima. To znači da se povijest piše s predodžbom konačnog cilja, a krajnji cilj je sadašnje stanje (mislim na stanje ondašnje Jugoslavije). Komunisti kao krajnji cilj vide svoju pobjedu, tako pišu povijest, na takav način uključuju povijesne događaje u svoje programe. Riječ je o tome da se činjenice interpretiraju jednoznačno i samo iz jedne perspektive, a dio njih gura se pod tepih, što oslikava i domete takvog pristupa i stvara elemente za nove sukobe. U historiografskom smislu, pa i u smislu podučavanja povijesti, model koji zagovara ministar Mornar je u znanosti i pedagogiji napušten prije 30 godina i danas se u svijetu na takav način povijest Drugoga svjetskoga rata ne podučava.

No, kad je posrijedi povijesno vrednovanje fenomena NOB-a i Domovinskog rata, postoji jedna zanimljiva paralela. Ono što se sada zbiva podsjeća me na kraj 1950-ih, kada se Partija jako žalila da se NOB ne izučava dovoljno, da mladi naraštaji ne poznaju dovoljno herojsku borbu. Govorilo se da se to gradivo uči tek na kraju godine, kad su učenici umorni. Žale se iz Partije da su predavanja po ofenzivama suhoparna, da se učenici namjerno odbijaju od učenja o NOB-u. Mnoge današnje primjedbe koje se odnose na podučavanje o Domovinskom ratu slijede isti obrazac. Zanimljivo je da se obje reakcije pojavljuju nekih petnaest godina nakon rata, u trenutku kada u školskim klupama više nemate generacije koje imaju osobno iskustvo rata, a generacija koja je sudjelovala u njemu još želi sačuvati svoje sjećanje na rat. Te su paralele dosta snažne, ako uspoređujemo tretman NOB-a i Domovinskog rata, sada smo negdje na kraju pedesetih godina.

Mislite li da je Tuđman u kreiranju povijesnog narativa činio isto što i Tito u Jugoslaviji?

Ne bih rekla da je Tuđman 1990. godine djelovao na način na koji je djelovao Tito. Tuđman tada nije toliko pisao i klima je bila drugačija, ali teleološki pristup je zadržan. Imamo isti model s drugim ciljem. On se sada zove nacionalna pomirba. Zanimljivo, i tada se promjena udžbenika dogodila veoma brzo – 1992. godine. Na neki način povijest se reinterpretira dok se još zbiva – tako Tito još 1942. piše opservacije vezane uz NOB iako ni izdaleka ne vidi ishod rata. Ali vidi cilj. Već sam govorila o modelu i deficitima koje je imao taj socijalistički povijesni pristup. I ovaj novi ima slične karakteristike. Debata o tada postojećim udžbenicima povijesti otvorena je u jesen 1991. godine u Hrvatskom saboru. Vrlo kritično su govorili Đodan, Šošić… U proljeće 1992., nakon proglašenja nezavisnosti i priznanja Hrvatske, ministar Vlatko Pavletić podnosi ostavku, a na njegovo mjesto dolazi Vesna Girardi Jurkić. No, kad su udžbenici u pitanju, puno je važniji njezin zamjenik Nedjeljko Mihanović, koji je istodobno na čelu saborskog Odbora za obrazovanje i znanost. Mihanović tada provodi analizu povijesnih udžbenika, ponajprije onih koji su se bavili nacionalnom poviješću 19. i 20. stoljeća. Nakon toga se jedan dio udžbenika povlači, u drugi se unose promjene. Tako se za osmi razred uvodi novi udžbenik čiji je autor Ivo Perić, koji je sastavio udžbenik iz 1971. godine uveden tijekom hrvatskog proljeća. Recenzent te knjige bio je Franjo Tuđman. U tom udžbeniku ima puno Tuđmanovih ideja koje je pisao kao primjedbe na projekt Pregled istorije SKJ, koji je po Titovu nalogu uređivao Rodoljub Čolaković. Naravno, čim je hrvatsko proljeće ugušeno, izdano je novo izdanje tog udžbenika u kojem su neka poglavlja promijenjena. Perić se kao autor udžbenika opet javlja u 1990-ima i to su, uz još jedan za strukovne škole, jedni udžbenici koji su se bavili 20. stoljećem. U tom trenutku priča o partizanskom pokretu u Hrvatskoj vadi se iz jugoslavenskoga konteksta i priča se isključivo o Hrvatskoj. Utjecaj Nedjeljka Mihanovića bio je izrazito jak. Ta njegova analiza udžbenika nije bila nešto neslužbeno. On ju je iznio na sjednici Hrvatskog sabora 1992. Jedna rečenica, koje se sjećam, bila je pitanje zašto se u povijesnoj čitanci NDH naziva takozvanom. Kaže Mihanović, ako je sve što je vezano uz hrvatski državni identitet takozvano, zašto onda i genocid u NDH ne bi bio takozvani? Vidite gdje vas vodi teleološka metoda u povijesti. Koji je cilj tog pristupa? Nacionalno pomirenje? To se vrlo jasno da pokazati analizom udžbenika u kojima imate sintezu različitih ideologija proizašlih iz rata.

Može li se u kontekstu "nacionalnog pomirenja" govoriti o nekoj vrsti kontinuiteta od te varijante iz 1990. do onoga što danas zagovara Karamarko?

Nipošto. Te 1992. godine umjesto sintagme NOB-a počinje se koristiti sintagma hrvatski antifašistički pokret. Danas Karamarko tvrdi kako je antifašizam šifra za komunizam, a upravo je Tuđman uveo taj termin. Tuđmanovo nacionalno pomirenje nije ni izbliza ono o kojem sada govori Karamarko. Tu partizani nisu bili negativci, u smislu u kojem ih spominje Karamarko.

No, da se vratim procesima iz 1992. godine, kada se naglasak s ratnih operacija NOB-a o kojima se podučava u socijalističkim udžbenicima prebacuje na političke aspekte. Primjerice, odluke ZAVNOH-a ističu se kao važne za hrvatsku državnost, ali isto se čini i s proglašenjem NDH. Cilj je da se svaka hrvatska država prikaže kao apsolutno pozitivna činjenica, pa su u tom kontekstu ustaše borci za samostalnu Hrvatsku. Slična teza iznesena je i na Prvom općem saboru HDZ-a, ali se ta Tuđmanova rečenica danas ne citira u cijelosti. Citira se samo dio "NDH nije samo bila kvislinška tvorevina nego i izraz povijesne težnje hrvatskog naroda". Međutim, iza toga Tuđman ističe zasluge ZAVNOH-a i zasluge hrvatskih partizana. Danas se to prešućuje.

Da se vratim pitanju, ono što danas čujete od Karamarka, to nije Tuđman, to je imaginarni Karamarkov Tuđman u kojem se zaziva njegovo političko naslijeđe bez njegovih ključnih komponenti. De facto, riječ je o lažiranju Tuđmana.

Ono o čemu se do dana današnjega lome koplja jest pitanje zločina koje je počinila NDH. Kako to izgleda u udžbeniku iz 1992.?

O NDH ste imali nastavnu jedinicu na šest gusto tiskanih stranica u kojem je naglasak na ustroju države, kulturi… U tih šest stranica samo je trećina stranice govorila o ustaškom teroru, a tek u pola rečenice spominje se proganjanje "Srba, Židova i Cigana". Dakle, progon se nastoji marginalizirati. S druge strane, o događajima koji se vežu uz kraj rata 1945., Bleiburgu i križnom putu, imate cijelu stranicu. I tu se koristi sintagma Titovi partizani. Način na koji su 1990. godine mijenjani povijesni obrasci podučavanja omogućio je rehabilitaciju ustaškog pokreta. Dakle, vidite koliko su povezani teleološki modeli. U ime "velikog cilja" brišete, zanemarujete ili naglašavate činjenice koje vam se kasnije vraćaju. Na žalost, to je redovita pojava kada se govori o podučavanju suvremene povijesti.

Ako smijem tako reći, podučavanje povijesti čiji su kameni međaši 1945. i 1990., unatoč drugačijoj javnoj percepciji, zapravo rade na istom modelu. Koji su zajednički krivi potezi?

Temeljni princip definirali smo kao teleološki. No udžbenici iz 1950-ih, 1960-ih do 1980-ih nisu isti. Kada čitate te udžbenike, vidite da emotivni govor sve više slabi. Manje je emocija, a više činjenica. U tim tekstovima čak se ispravljaju i pojedine pogreške. No, postoji zabrana interpretacije. Drugačija od one koju propisuje SKJ nije moguća i iz tog se okvira ne može izići. Mislim da je to konstanta pristupa koji smo detektirali u oba slučaja, onom socijalističkom i ovom nakon 1990., što imamo i danas. Možda više ne na događajima iz Drugoga svjetskoga rata, ali svakako se osjeća jaka namjera da se zabrani propitkivanje i interpretacija događaja vezanih uz Domovinski rat. Da se odmaknem od užarenih političkih voda, meni se čini da nas vodi natrag u 19. stoljeće, kad je postavljeno pitanje: što je svrha podučavanja povijesti u školama? Zašto to mi uopće radimo? Moja je teza da predmet povijesti u razdoblju više od 100 godina, dakle od bana Mažuranića, kada se uvodi obavezno školovanje, ima primarno odgojnu ulogu koja nije povijesna istina, nego formiranje ispravnih građanina.

Neka vrsta "civilnog vjeronauka"?

Suština je da građanin mora misliti samo jednu povijesnu istinu, onu koja mu je predočena u sklopu odabranog povijesnog narativa. Taj cilj nije jednako jako naglašen u svim razdobljima. Posebno je takav stav vidljiv kada imate autore koji pišu u dvije-tri države, pa mijenjaju svoje pristupe i narative. U udžbenicima iz NDH vidite kako su isti autori koji su pisali za Banovine Hrvatske prepravljali činjenice u skladu s duhom "novog vremena". Gdje god se moglo, ubacivale su se nove ideološke postavke koje povijest prekrajaju prema vizijama Hitlera, Musolinija i, dakako, Pavelića. Primjer je drastičan, ali govori o postupku.

Nedavno ste sudjelovali na skupu u Beogradu koji je bio posvećen podučavanju suvremene povijesti. Kakvi su vaši dojmovi? Mogu li se povući neke paralele s obzirom na slične ishodišne okvire, mislim na povijesne modele iz Jugoslavije?

Na skupu su sudjelovali kolege iz Srbije i BiH ili, kako su nas u jednom mediju najavili - istoričari, historičari i povjesničari. Rekla bih kako se, kada je posrijedi podučavanje novije povijesti, ne zbivaju identični procesi. Hrvatska je ranije krenula u proces otvaranja udžbeničkog pluralizma. Kod nas odavno postoji mogućnost da se uz pojedini povijesni događaj ponudi više interpretacija. To je jako važno, premda se danas iz dijelova našeg društva čuje pitanje: kako je moguće da se isti događaj prikazuje na drugačije načine?! Jest, moguće je. Imate tako udžbenik koji razdoblju od 1945. do 1990. posveti petnaest stranica, a od 1990. trideset, a imate autora udžbenika koji postupi obrnuto. Ponekad je faktografija ista, ali način prezentacije nije. Ljudi se razlikuju, povjesničari se razlikuju, pa se i povijesne knjige razlikuju. Da svi tumačimo stvari na isti način, postojala bi samo jedna knjiga, a to bi bilo strašno.

Dakle, neka smo pitanja mi u Hrvatskoj otvorili ranije. Još od druge polovice 1990-ih otvarali smo debate o tome kako izgleda podučavanje o Drugom svjetskom ratu. Povijest kao znanost traži vrijeme, distancu, izučavanje. Prva znanstvena istraživanja o Domovinskom ratu počinju 2002. ili 2003. godine, kada je vlada Ivice Račana odlučila financirati projekt istraživanja u Institutu za hrvatsku povijest. Od tada se kod nas otvaraju pitanja kako podučavati o Domovinskom ratu. I to su bile prilično burne i plodonosne rasprave. U Srbiji je taj proces, kad su posrijedi devedesete, bio bitno usporeniji. Oni su tek prije dvije-tri godine dobili mogućnost da postoji više udžbenika o istoj temi. U Bosni ti procesi idu jako sporo. Na primjer, u srpskim i hrvatskim kantonima imate udžbenike koji obrađuju rat iz 1990-ih, a u bošnjačkim kantonima ne. Oni imaju okvirni program za BiH, ali prednost imaju kantonalni odabiri. Situacija je različita, ali generalnih sličnosti ima. Na neki način u različitim dinamikama u svim zemljama svjedočimo dvama paralelnim procesima. Ono što je u Hrvatskoj otvoreno od kraja 1990-ih nadalje i što smatram izrazito vrijednim jest ideja o drugačijem promatranju svrhe nastave povijesti. Ona bi se, u to sam duboko uvjerena, trebala temeljiti na kritičkom bavljenju prošlošću. To uključuje različite izvore, različite  interpretacije, perspektive, kritički odnos prema svemu što je napisano. To, međutim, ide iznimno teško.

Zbog čega?

Jer postoji tradicija podučavanja uniformne povijesti. Jer je to, tvrdi se, podučavanje domoljublja! Po čemu je građanin s razvijenim kritičkim aparatom slabiji domoljub od onoga koji nema razvijen takav aparat? Kad gledate kako naše političke elite i dobar dio intelektualnih elita postupa prema povijesti u javnom prostoru, pitam se kakve to oni građane i domoljube žele. Pritom svi u javnom govoru kao floskulu ističu kritičnost, barem svi ministri to ističu, ali kada dođete na konkretne predmete, onda imate komesara koji kaže: "Svatko će moći misliti što želi, ali u svoja četiri zida." Pritom Karamarko, jer o njemu je riječ, ističe medije i školske udžbenike. Ja u tome vidim totalitarizam.

Jeste li na skupu u Beogradu došli do nekih zaključaka?

Nikome nije cilj stvaranje uniformne povijesti. U Zagrebu će se "Oluja" doživljavati i interpretirati na jedan način, u Beogradu na drugi. Mislim da je važno da čujemo jedni druge. Dat ću vam primjer da vidite kako to nije lako. U Solunu od kraja 1990-ih djeluje Centar za demokraciju i pomirenje koji se bavi povijesnim zbivanjima na području koje se zove jugoistok Europe. Bazična ideja je da vidimo koje su to teške i bolne teme, da proučimo kako se u pojedinim sredinama prikazuju, kako ih se u udžbenicima prezentira, kako u javnosti i, napokon, kakav pristup možemo ponuditi. Rezultat su četiri povijesne čitanke. Prvi su put objavljene 2006., a prikupile su izvore, naglašavam, samo izvore, i to po odabranim temama: Osmansko carstvo, nacije države, Prvi svjetski rat i balkanski ratovi. Što se dogodilo kad su čitanke objavljene? Hajka koja je pokrenuta bilo je vrlo slična u svim zemljama. U Turskoj su čitanke tretirane  kao grčka zavjera, u Grčkoj kao turska, Srbi drže kako se iza svega krije pokušaj da se Srbiju prikaže kao najgoru od svih ostalih, a u Hrvatskoj se hajka digla prije nego li je i objavljeno hrvatsko izdanje. Tvrdilo se da Europska unija nameće zajedničke balkanske udžbenike iako je jasno na početku rečeno da nam to nipošto nije cilj. Htjelo se samo ponuditi izvore koji će pokazati kako izgledaju različiti pogledi na isti događaj. To je očito problem i kada je od događaja prošlo više od 100 godina. Rekla bih da je to za mnoge subverzivna djelatnost. Ono što me smeta jest kada se u takve hajke uključe povjesničari, jer opis njihove profesije je da sagledaju stvari iz različitih kutova.

Vas se prozivalo zbog takvog pristupa "Oluji"?

Zamjeralo mi se jer sam u jednom udžbeniku uz sliku slavlja Hrvatske vojske nakon oslobođenja zemlje objavila sliku srpskog zbjega na Baniji. Ako niste u stanju sebi predočiti taj ili bilo koji drugi događaj u njegovoj cjelini – vi niste povjesničar. Svaka od tih fotografija priča jednu strane priče i ako bilo koju negirate, gubite uvid u cjelinu. Što je tu subverzivno? Ipak, išlo se dotle da se tvrdilo kako autori udžbenika "Oluju" proglašavaju zločinačkom akcijom. Neki misle da su neke teme svete krave. U socijalizmu je to bio NOB, danas je to Domovinski rat. To je loše, ako hoćete, i za Domovinski rat.

Pred sobom imate novi priručnik za nastavnike povijesti posvećen Domovinskom ratu, koji je izdala Školska knjiga. Kakvi su vaši dojmovi?

Priručnik za, kako se navodi, nastavnike povijesti izradila je skupina autora (N. Barić, D. Dovranić, T. Janković, A. Nazor, D. Novosel i E. Petroci), a objavljen je točno deset godina nakon što je burna debata o jednom drugom priručniku - Dodatku udžbenicima za najnoviju povijest - pokrenula pitanja o tome kako poučavati o najnovijoj hrvatskoj povijesti. Ovaj priručnik svakako sabire na jednom mjestu mnoštvo informacija, više od onoga što se može obraditi u vremenu koje se ovoj temi posvećuje u nastavi. No, tekst Priručnika doimlje se kao da je pisan za učenike, a ne za nastavnike koji su školovani povjesničari. Priručnik može poslužiti kao solidno uporište za kronologiju rata i kao popis ključnih činjenica, no način na koji se pristupa njihovu tumačenju nema na umu razvoj kritičkog mišljenja. Čini mi se da dobrim dijelom podliježe "enobeizaciji" Domovinskoga rata. Na primjer, rečenice poput: "Odlučna intervencija jedinica za posebnu namjenu hrvatske policije u Pakracu i na Plitvicama pokazala je da u Hrvatskoj postoje visokomotivirane i uvježbane policijske snage, spremne na obranu svake stope svoje domovine" doimlju se kao da su izašle iz neke od brojnih publikacija o NOB-u objavljenih nakon 1945. godine. Već sam kazala zašto taj model ne držim dobrim za modernu nastavu povijesti. Dalje, u Priručniku se donosi dio govora Franje Tuđmana u Vukovaru 8. lipnja 1997. u kojemu Tuđman poziva na suživot Hrvata i Srba u Podunavlju. Autori postavljaju pitanje što ta izjava govori o Tuđmanu? No, da bi se na takvo pitanje uopće moglo odgovoriti, moglo se uključiti i neke druge izjave Franje Tuđmana o Srbima. Na primjer ovu: "Riješili smo srpsko pitanje. Srba, odnosno Jugoslavena više neće biti 18 posto koliko ih je bilo. A tri posto, koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu." Dakle, iako se u predgovoru Priručnika navodi da želi promicati kritičko promišljanje o prošlosti, ja to ne vidim. Recimo, ne pokušavaju objasniti zašto njemački predsjednik bez suzdržavanja koristi termin "građanski rat u bivšoj Jugoslaviji" u razgovoru s hrvatskom predsjednicom. Zahtijevalo bi da se objasni i zašto neki smatraju da Domovinski rat ima i elemente agresije i elemente građanskog rata, dok se drugi takvom tumačenju protive.

Zaključimo s pitanjem zbog čega podučavamo povijest u školama?

Mislim da je prvi zadatak podučavanja povijesti odgajanje kritičnog i zajednici odgovornog pojedinca. Taj propitkuje i povijest i sadašnjost. Na žalost, mi se vrtimo u krug, deset godina nakon otvaranja rasprava o nastavi Domovinskog rata vratili smo se na onu metodologiju za poučavanje o ratu koju smo napustili početkom devedesetih. Doduše, u vezi s jednim drugim ratom.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija