Socijalna osjetljivost s figom u džepu

Na predstojećim parlamentarnim izborima građanima neće biti nimalo lako. Žele li pobjeći od mraka HDZ-a i druge desničarske svite, morat će uteći pod kišobran nazovilijeve koalicije, koja je socijalno osjetljiva tek toliko koliko joj računica kaže.

Pokazuje to u nedjelju predstavljen program koalicije okupljene oko SDP-a, a koji je red samohvale, red zvučnih obećanja. Istina, iz tih se obećanja vidi da su u toj stranci uglavnom svjesni problema većine građana, no osim nabrajanja budućih akcija, nigdje ne piše kako će ih i kada provesti, niti ima konkretnih podataka i projekcija kako bi se što od predviđenih mjera moglo reflektirati na rast BDP-a, zapošljavanje i stanje u državnom proračunu. Najjače političke stranke očito misle da je takvo što potencijalnim biračima nepotrebno objašnjavati, pa je lakše nabrojati niz lijepih želja, dati im zvučno ime (HDZ nije uspio smisliti ni to) i usput smisliti sitna potkupljivanja birača kao što je tisuću eura za svako novorođeno dijete.

Podcjenjivanje birača konstanta je u politici dviju najjačih stranaka. Tako nas i SDP u svojoj samohvali protekle četiri godine uvjerava kako su stručnim osposobljavanjem mladih za oko deset posto smanjili nezaposlenost te populacije, a kažu, bit će to još i bolje. Ni riječi o tome da su zapravo osmislili program po kojem bi mladi, koliko god to suludo bilo, nakon fakulteta ili srednje škole trebali sjediti kod kuće i skupljati staž na Zavodu za zapošljavanje, jer jedino sa stažem na burzi mogu ući u taj program. Potpuno su zaboravili kako nije normalno da mladi sjede kod kuće i ne prihvaćaju bilo kakve poslove, i to ne samo da bi nekako preživjeli sa svojim sve siromašnijim obiteljima, nego i zato da bi stekli kakvo-takvo radno iskustvo. Zbog takve SDP-ove politike djeca iz siromašnih obitelji koja ne mogu čekati hoće li bez političkih i drugih veza ući u stručno osposobljavanje, pa moraju raditi bilo što, nemaju šansu odraditi pripravnički staž čak i ako su svih pet godina na fakultetu bili odlični studenti te uz to još i radili razne studentske poslove. Poznajem više djece čije petice, zbog siromaštva u kojem žive, sada u ovoj zemlji baš ništa ne vrijede.

SDP također ne spominje ni da je statistika o nezaposlenosti poboljšana upravo kroz taj rad od 2400 kuna (što je znatno ispod minimalne plaće), koji je postao dominatni oblik zapošljavanja, čak i u školama i bolnicama, premda je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić u jednom od prvih intervjua koji mi je na početku mandata dao, rekao da se takav rad neće odnositi i na zapošljavanje u školama. Ostala Mrsićeva pohvala programu uglavnom je opravdana, posebno mjere koje stimuliraju zapošljavanje mladih na neodređeno vrijeme (ako uspiju dobiti stručno osposobljavanje) i onih starijih od 50 godina koji su zbog dobne diskriminacije koja se godinama tolerirala jedna od najranjivijih skupina na tržištu rada.

Ministrica mladih i socijalne politike Milanka Opačić najslabija je karika u Milanovićevoj vladi jer osim što je povjerovala u sve ono što joj je o zapošljavanju mladih govorio Mrsić, ne primijetivši pritom da siromašni imaju najmanje šanse za pripravnički rad u struci, povjerovala je, čini se, i ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću kad joj je govorio o sudbini više od 320.000 blokiranih. Izuzmemo li oko 30.000 ljudi na socijali, kojima je dug do 25.000 kuna otpisan, Opačić je gotovo potpuno ignorirala probleme oko milijun blokiranih građana (blokirani plus članovi njihove obitelji) ocijenivši ih nedavno u Otvorenom HTV-a ljudima koji su nesmotreno ušli u dugove jer su gradili tamo neke apartmane. Aludirala je pritom na predsjednicu udruge Blokirani Mirjam Kervatin, kojoj je očito zamjerila što je u predsjedničkoj kampanji podršku dala Kolindi Grabar Kitarović jer ju u SDP-u uopće nisu htjeli saslušati, pa je onda i sve blokirane strpala u isti koš s Kervatin. Uključi li se u predizbornu kampanju i Ustavni sud, koji je već po navici uvijek tu kada to HDZ-u zatreba, te proglasi Ovršni zakon neustavnim jer je Grabar Kitarović, čim je zasjela na Pantovčak, tražila da se njegova ustavnost ocijeni, 8. studenoga moglo bi biti vrlo veselo. HDZ već dugo igra na kartu suosjećanja sa žrtvama Ovršnog zakona, bez obzira na to što ga je baš on prvi kreirao, dok ga je SDP u međuvremenu mrvicu ublažio.

Što se pak Miljenića tiče, on se doduše potrudio da se usvoji Zakon o stečaju potrošača, koji će na snagu stupiti početkom sljedeće godine. Zakon na prvu zvuči dobro (prva varijanta, o kojoj je Forum.tm pisao, umotana je u celofan i lijepu mašnu), no onima koji ga budu morali osjetiti na vlastitoj koži, bit će sve samo ne dobro. Između ostalog, podrazumijeva da ljudi koji proglase osobni stečaj ostaju bez pravne osobnosti, a to znači da netko godinama (najviše pet) može odlučivati o svakom segmentu života blokiranoga. Onima koji proglase osobni stečaj upravljat će povjerenici: rasprodavati njihovu imovinu da bi se namirli vjerovnici i odlučivati o svakoj kuni koju zarade dužnici. U zemlji u kojoj ni čistačica ne može dobiti radno mjesto ako nije stranački podobna, možemo samo zamisliti što se sve može dogoditi ljudima koje bi trebalo štititi hrvatsko pravosuđe, u kojem, pak, je stanje takvo da u izbornoj utakmici imamo lopove i ratne zločince i njihovu hitlerovsku stranačku vojsku.

Istodobno su kroz predstečajne nagodbe brojnim tvrtkama oproštene miljarde kuna dugova, a od gubitka stana ili kuće zaštićeni su i blokirani obrtnici koji nemaju drugu nekretninu za život. Običnim se građanima to ne jamči. Blokiranim je građanima izgleda najveća mana što među sobom nemaju nekog ministra koji dijeli njihovu sudbinu, jer sudeći po tome kako se rješava problem zaduženih u "švicarcu", uvjet da vas ministar razumije je taj da se našao u kreditu s tom valutom. Žrtvama "švicarca" mogli bismo samo reći: dobrodošli u klub, jer kada im obračunaju konverziju kredita u eure, nitko više neće smatrati da su u dužničkom ropstvu, bez obzira na to što će imati stambeni kredit na 30 godina s kamatom od šest i nešto posto te eurom čija vrijednost u odnosu na kunu neprestano raste.

Unatoč brojnim manama, SDP-ov program ipak ide u nekom boljem smjeru (HDZ-ov, na primjer, obećava 100.000 novih radnih mjesta). Potaknuli su industrijsku proizvodnju (bila je zamrla za vrijeme HDZ-a), koja im je, uz poticanje ulaganja te poboljšanje konkurentnosti i poslovne klime, na prvome mjestu. U pravu su kada tvrde da su postavili dobre temelje za rast gospodarstva, što se već vidi jer svi ključni parametri (proizvodnja, investicije, zapošljavanje, izvoz…) rastu, a restrukturirana državna poduzeća, tvrde, više nisu gubitaši. Zabilježili su i rast elektroničkih usluga za građane (do sada ih je već 25) te za elektroničko poslovanje, koje će, sudeći po obećanju, i dalje značajno rasti. Hvale se i obećavaju da će još više pažnje posvetiti zaštiti okoliša te razvoju zelene ekonomije. Da u tome dosad nisu bogznašto napravili, pokazuje i podatak koji smo dobili od zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a koji govori da je među biolozima najviše nezaposlenih magistara ekologije i zaštite okoliša.

Iznosi koje navode da su dobili ili da će tek stići iz EU-fondova, a kojima će se pokrenuti ili su već započete investicije (u željeznice, vodovod i odvodnju, škole i vrtiće…) bili bi vjerodostojniji da su se potrudili pokazati ih kroz grafikone, točne datume kada se s čim započelo, što će sve i kada biti završeno te kada se što planira napraviti i na kojem području. To vrijedi i za poreznu reformu kojom bi se, obećavaju, više trebao oporezivati kapital, a ne rad (kako, koliko, to ne objašnjavaju).

Pokrenuli su, međutim, stambeno-poticanu gradnju u više većih gradova u kojima se, po uzoru na razvijene zemlje, stanovi mogu uzeti i u najam. Loše je što je takvih stanova i dalje malo, što se njihova gradnja ne potiče u svim gradovima i općinama (čime bi se potakla i veća mobilnost radne snage) te što su takvi stanovi uglavnom namijenjeni mladima, umjesto svim građanima koji nemaju riješeno stambeno pitanje, a koji si ne mogu priuštiti kredit za stan. Ako se taj model proširi i ustali te bude vrijedio za sve građane, Hrvatska bi, prvi put nakon osamostaljenja, mogla imati ozbiljnu stambenu politiku.

Iako se SDP i koalicija imaju čime pohvaliti, površan program građanima koji razmišljaju kome dati glas ni približno nije dao prave odgovore. S druge je strane HDZ-ova koalicija s pet točaka programa (kojih se njihov šef ne može baš svaki put sjetiti) i monopolom na domoljublje. Ako je to domoljublje strah koji šire među neistomišljenicima, potpuno je nevažno ima li u njihovu gospodarskom programu ičeg vrijednog pažnje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.